Rahić: RADUL-BEGOV KONAK ILI BOLJE REĆI TURSKI KONAK U ZAJEČARU

Esad Rahić: Još jedan dragulj osmanske arhitekture u Srbiji

Piše: Esad Rahić, Predsjednik Društva historičara Sandžaka

Radul-begov konak ili „Ninucina kuća“ ili „Čardak“ bila je jedna od najstarijih građevina u Zaječaru. Također, bila je jedan od rijetko sačuvanih spomenika orijentalnog građevinarstva u Timočkoj krajini i, uz „Tursku vodenicu“, bile su jedine arhitektonske građevine osmanskog neimarstva sačuvane do danas.

Spominje se 1784. godine u izvještaju austrijskog oficira Pokornog. Prema legendi, pripadao je nepoznatom turskom begu.

Vezani Članci:

• Rahić: Pjesma o Bošnjacima koji su opstali u Srbiji pod nazivom Bijeli Cigani
• NAJSTARIJA DŽAMIJA NA BALKANU
• RAHIĆ: BALKANSKI VELIKI I MALI – KROZ PRIZMU PROŠLOSTI I SADAŠNJOSTI

Nakon pripajanja Timočke krajine Kneževini Srbiji 1833. godine, prešao je u vlasništvo zaječarskog trgovca, najimućnijeg Grljanca, Radula Gligorijevića, po kome je i dobio ime. (Njegovom imenu Zaječarci su dodali nadimak beg jer je stanovao u velikoj turskoj kući uživajući kao beg, ili po tome što je u njoj ranije živeo turski beg.)

Do polovine XX vijeka, vršene su razne izmjene i prepravke pojedinih prostorija za potrebe stanara, posebno prizemnog dijela – za korisnike lokala, što je imalo uticaja na njegovu estetsku i kulturnu vrijednost. Stavljen je pod zaštitu države nakon 1947. godine na inicijativu beogradskog profesora Vujadinovića.

Posljednji vlasnici Radul-begovog konaka bili su Milenko Radulović, sudija u Gornjem Milanovcu, i Milenija Radulović, službenica u Zaječaru – potomci Radula Gligorijevića. Milenko je svoj dio konaka poklonio zaječarskoj općini, a Milenija je za svoju polovinu dobila odgovarajuću naknadu. Nakon iseljavanja lokala i stana na spratu, ovaj objekat postaje dio Narodnog muzeja u Zaječaru. Godine 1975. je započeta a 1976. završena rekonstrukcija i adaptacija Čardaka.

Do tada, u njenom prizemlju su se nalazile kazandžijska, kujundžijska zanatska i obućarska radnja, dok je sprat korišćen za stanovanje. Kada je riječ o prizemnom dijelu, namjena je tokom mnogih decenija mijenjana, tako da se teško može utvrditi čemu je prvobitno služio.

Neki od izvora navode da je krajem XVIII vijeka ovde bilo „tursko svratište“, što bi značilo da je prizemlje služilo za prihvat putnika prolaznika, za njihovo konačenje i opskrbu hranom i drugim potrebama.

Prilikom rekonstrukcije, pronađeni su tragovi kovačkog ložišta, te se može pretpostaviti da je u nekom trenutku tu postojala kovačnica. Zanimljivo je da je na spratu, pored odaja za odmor i boravak, postojao i hamam (tursko kupatilo), jedan od obaveznih pratećih elemenata stambenih objekata stare muslimanske kuće.

Tokom rekonstrukcije, originalna zgrada – blatnjara bila je porušena, dok je na njenom mjestu podignuta potpuno nova od tvrdog materijala, čiji je dizajn eksterijera inspirisan izgledom originalne građevine.

Danas se na spratu nalazi stalna enterijerna postavka: salon Hadži Pavlovića, trpezarija, „djevojačka“, „turska“ i „arapska“ soba sa drvorezbarenim namještajem.

Ovaj namještaj pripadao je veterinaru Stanimiru Nešiću (preminuo 1945. godine), velikom akcionaru i predsjedniku Upravnog odbora pivare zaječarskog industrijskog udruženja. Salonski namještaj pripadao je porodici Hadži-Pavlović, dok se pored namještaja može vidjeti i portret Mileve Hadži-Pavlović, kćerke čuvenog trgovca Cvetka Miladinovića. Postavka odslikava uticaj Orijenta na unutrašnje uređenje srpskih kuća, naročito u gradskim sredinama.

U prizemlju se nalazi galerija koja je pored likovnih izložbi domaćin brojnim drugim raznovrsnim programima.
U periodu 2008-2011. godine urađena je nova sanacija objekta. Prostor ispred ulaza je već generacijama omiljeno mjesto okupljanja mladih Zaječaraca i Zaječarki.