RAHIĆ: BALKANSKI VELIKI I MALI – KROZ PRIZMU PROŠLOSTI I SADAŠNJOSTI

Kada sam bio dijete, rado sam gledao seriju „Veliki i mali“, u kojoj su glavne uloge igrali pokojni hrvatski glumac Boris Buzančić i njegov tada mali sin. Serija je bila popularana i rado gledana, naročito od strane djece

Piše: Esad Rahić, Predsjednik Društva historičara Sandžaka

Nažalost, i kada sam odrastao, shvatio sam da u svim sferama i domenima života, postoje veliki i mali.

Veliki, koji diktiraju pravila života i ponašanja i mali, koji su tu da prate želje i nastojanja velikih ili da neposlušnošću izazovu njihovu srdžbu i postanu žrtva i plijen velikih.

Vezani Članci: 

• Prvi bošnjački ustanak: POKRET HUSEINA-KAPETANA GRADAŠČEVIĆA
• NAJSTARIJA DŽAMIJA NA BALKANU
• Rahić: RUSKI CAREVI UGLAVNOM NISU BILI RUSI
• Rahić: Pjesma o Bošnjacima koji su opstali u Srbiji pod nazivom Bijeli Cigani

Pravila igre su jednostavna, ali i vrlo surova i okrutna. Ili ćeš poštovati pravila koje diktiraju veliki, ili ćeš snositi teške posljedice, samo iz jednog razloga, zato što si mali.

Mali nemaju pravo da određuju vlastitu sudbinu i sopstveni put. O tome odlučuju veliki. Ako se mali zanesu i zaborave da su to što jesu ili uobraze da su veliki, onda se veliki potrude da nemilosrdnim mjerama potsjete male gdje im je mjesto.

Ali na Balkanu se ispoljio još jedan fenomen – da neki mali pokušavaju da tlače i sprovode osvajačku politiku prema onim koji su još manji od njih.

Balkan – mjesto gdje stanuju mali

Balkanski poluotok je mjesto ili destinacija gdje isključivo stanuju mali. Jedina država, koja odudara od ovog konteksta, zauzima krajnji jugoistok ovog poluotoka i čitavu Malu Aziju. To je Republika Turska, nasljednica bivše Osmanske imperije.

U pitanju je zemlja koja i svojom površinom i brojem stanovnika, kao i slavnom historijskom prošlošću, a i sadašnjom ekonomskom i vojnom snagom, ubjedljivo nadmašuje male države Balkana. Uostalom, skoro sve one su nastale na ruševinama negdašnjeg Osmanskog carstva. Sve su čeda 19., a neke od njih 20. vijeka.

Više stotina godina, a neke i duže nisu imale vlastitu državnost, a onda su uz pomoć moćnih kršćanskih pokrovitelja ponovo došle do državnosti.

Kao posljedica toga, trebalo bi uzročno-posljedično očekivati, da su to zemlje i narodi koje cijene svoju, ali i tuđu slobodu.

Ali dogodilo se obratno. Naslijedile su sve ono što su kritikovale kod države na čijim ruinama su nastale. Imperijalizam i osvajačku pohotu jedne velike svjetske sile koja se prostirala na tri kontinenta, potpuno su preuzele, manifestirajući svoje vlastite imperijalizme. Ali Osmanskom carstvu kao svjetskoj supersili to pravo je logički pripadalo, dok kod malih balkanskih država posjedovanje i ispoljavanje takvih pretenzija je neprirodno.

Nažalost nisu naslijedile i dobra svojstva ove moćne imperije iz koje su ponikli. Osmansko carstvo je bilo jedan svojevrsni islamsko-kršćansko-jevrejski komnovelt u kojem su se poštovala prava svih vjeroispovjesti i jedan svojevrsni etnički konglomerat i unija naroda, gdje je svaki narod imao svoje bezbjedno mjesto pod nebom padišahove krune.

Osmanska vlast je tražila minimum od svojih podanika: ispunjavanje podnošljivih poreskih obaveza i poštovanje države.

Zauzvrat, Osmanska država je pružala punu zaštitu i poštovanje svim svojim podanicima, bez obzira na etničku pripadnost ili vjeroispovjed. Da je to tako govori i podjela stanovništva u ovoj imperiji na samo dvije kategorije: muslimane i ehli zimije (one koji uživaju zaštitu od osmanske države). Dakle, pripadnike drugih naroda i vjera nisu nazivali pokoreni narodi, već jednim potpuno drugim terminom: narodi zaštićeni od države.

Tu je i tajna činjenice zbog čega je osmanska vlast nad većim dijelom Balkanskog poluotoka trajala toliko dugo: ne zbog primjene grube sile i represije, već zbog izrazite vjerske i etničke tolerancije.

Osmansko carstvo se nije držalo evropske kršćanske vjerske isključivosti sažete i geslu „Čija je zemlja, toga je i vjera“ ili „Podanici su u vjeri svojih vladara“, već nasuprot, Kur’anskih i božjih načela: „Vama vaša vjera, a meni moja“ i „Nema prisile u vjeri“.

Pripadnike kršćanstva i judaizma su tretirali kao „Narode knjige“, odnosno kao ljude koji su bili primaoci također ranijih božjih objava kroz Tevrat i Indžil.

I nisu nastojali da na novoosvojenim teritorijama izvrše etničko čišćenje pripadnika drugih vjera i naroda, već nasuprot, trudili su se da ih zadrže na prostorima na kojima su do tada živjeli, inkorporirajući ih u svoj državni i društveno-ekonomski sistem.

U takvoj tolerantnoj državi našli su svoje utočište i mnogi drugi ljudi i narodi koji ranije nisu živjeli na teritorijama pod osmanskom vlašću, već u drugim zemljama gdje su bili izloženi represiji i vjerskim progonima: Jevreji i protestanti.

Sve nevolje kojima su bili izloženi u zadnja dva stoljeća osmanske vlasti, uglavnom su bile posljedica vlastitih grešaka i zabluda ehli zimija, odnosno njihovog otvorenog djelovanja protiv Osmanskog carstva i pristajanja na stranu neprijatelja ovog carstva. Dakle, to je uglavnom bila reakcija na otvorene akte neprijateljstva protiv Osmanske države, a ne iz čiste obijesti vladajuće osmanske oligarhije.

Nemuslimanski narodi – žrtva spoljnopolitičkih igara kršćanskih sila

Prvi veliki test pred kojim se našla tradicionalno tolerantna politika Visoke porte prema podanicima drugih vjera je bio Veliki bečki rat (1683-1699).

Ničim izazvani, neki kršćanski podanici, zavedeni lažnim i prevrtljivim obećanjima Habzburške monarhije i Mletačke republike, ustali su na strani neprijatelja države u kojoj su do tada mirno i skladno živjeli, razarajući zajedno sa neprijateljskom vojskom domove svojih komšija muslimana i ubijajući ih nemilosrdno. Pri tom su izvršeni strahoviti zločini, od kojih su neki imali razmjere genocida nad muslimanima.

Ono što je najzanimljivije i najupadljivije, nijednim aktom niti Beč niti Venecija, nisu obećali, niti Srbima, niti Hrvatima, niti drugim kršćanskim narodima da će im donijeti slobodu i vratiti davno izgubljenu državnost. Jedino što ih je spajalo je zajednička mržnja prema muslimanima, iako to od muslimana nisu mogli naučiti, jer oni su stoljećima u svom vjerski i etnički šarenolikom carstvu širili ideju tolerancije i suživota.

Prosto je nevjerovatno da zaizimanje teritorija koje kršćanski balkanski narodi danas nazivaju svojim, a one su do tada bile dio Osmanskog carstva, od strane Habzburške monarhije i Mletačke republike, naprimjer srpski i hrvatski historičari nazivaju oslobođenjem, iako je istina potpuno drugojačija. Naime, osmansku vlast je samo zamjenjivala vlast Habzburga i Venecije, odnosno jednu stranu vlast je zamjenjivala druga.

A onda bi uslijedila razočarenja. Jer, Beč i Venecija su nakon neuspješnih ratova ostavljali na cjedilu kršćane koji su im kao ustanici pomagali ili su ih preseljavali na svoju državnu teritoriju, na svoju granicu, gdje su morali kao graničari, odnosno kao živo topovsko meso, da ginu za interese Beča i Venecije.

Ali ono što je još čudnije, uzmimo za primjer Srbe, oni su uporno, na svaki poziv habzburških careva ili mletačkih duždeva, iako su podanici Osmanskog carstva, uvijek pristajali na stranu ovih neprijatelja Osmanskog carstva i svaki put bili prevareni i izdani od strane ovih kršćanskih država.

Čak štaviše, austrijski generali, pri povlačenju iz današnje Šumadije i šire, donijeli su odluku da spale sva naselja i to zbog namjere, da ni muslimani ni kršćani nemaju gdje da se vrate, a Srbe da natjeraju da zajedno sa njima pređu u Srijem i postanu njihovi podanici.

To se desilo i u narednim ratovima 1714-1718,. 1737-1739. i 1789-1792. godine. Kakvi su bili odgovori „Turaka zulumćara“ na sve ove izdaje i nelojalnost svojih kršćanskih podanika?

Uvijek bi na kraju rata Osmansko carstvo proglašavalo opću amnestiju za sve svoje podanike koji su se tokom rata borili na strani neprijatelja i uvijek bi ih pozivali da se bez ikakvih posljedica slobodno vrate u svoje domove i mjesta življenja i čak ih po 5 godina oslobađali od poreza dok se ekonomski ne oporave. Ovakvo ponašanje prema svojim kontinuirano nelojalnim podanicima nije postojalo u nijednoj kršćanskoj evropskoj državi. Ali očigledno da je količina strpljenja i tolerancije kod muslimana bila konstantno neiscrpna.

Ustanci na Balkanu pod utjecajem kršćanskih sila

Serija ustanaka na Balkanskom polutoku, naravno pod snažnim utjecajem i dirigentskom palicom velikih kršćanskih sila, pogotovo carske Rusije i Habzburške monarhije je počela od početka 19. vijeka, sa Prvim srpskim ustankom (1804-1813). A onda se nastavilo sa Drugim srpskim ustankom 1815. godine, Grčkim ustankom (1821-1829) itd.
Šta su pokazali ovi ustanci? Prvo su pokazali da kršćanski narodi i nakon više stoljeća života u Osmanskom carstvu nisu ništa naučili o toleranciji i suživotu.

Vodeći zahtjev Karađorđa je bio, ne stvaranje srpske autonomije ili državnosti u kojoj ima mjesta za sve, već potpuno etničko čišćenje svih teritorija koje pripadnu toj ustaničkoj tvorevini od muslimanskog življa. Takav zahtjev u odnosu na srpsko i drugo balkansko kršćansko stanovništvo balkanski muslimani nikada nisu postavljali.

Svako stvaranje novih kršćanskih autonomija ili država na ruinama Osmanskog carstva, obavezno je pratio ovaj zahtjev. Drugim riječima, u novostvorenim balkanskim kršćanskim zemljama na nekadašnjim osmanskim teritorijama nije imalo mjesta za muslimane, bez obzira kojem narodu oni pripadaju. A neki od njih, poput Bošnjaka i Albanaca, su stari balkanski i evropski narodi.

Obračun sa svim i svačim što pripada muslimanima, se nastavljao i nakon protjerivanja muslimana: uništavanje džamija, mesdžida, muslimanskih mezarja, hamama, karavan-saraja i cjelokupne sakralne i profane muslimanske kulturne baštine.

Ovo od „Turaka zilumćara“ sigurno nisu mogli naučiti, jer mnoge crkve i manastiri koje su Osmanlije zatekli ili su u doba njihove vladavine izgrađeni, i do dan-danas postoje očuvani.

Imperijalizam malih balkanskih kršćanskih država

Umjesto da poštuju težnju za slobodom svih drugih balkanskih naroda, koji su vijekovima bili pod tuđinskom vlašću, novostvorene balkanske kršćanske države su od samog početka počele ispoljavati imperijalističke, osvajačke, asimilatorske i negatorske težnje prema drugim balkanskim narodima.

Žrtve tog nastojanja su naročito postali Bošnjaci, Albanci, Makedonci i kasnije Crnogorci. Pravo koje su tražili za sebe, oduzimali su drugim narodima koji su bili targetirani kao žrtve osvajačkih ambicija vladajućih oligarhija novostvorenih balkanskih država. Umjesto velike Osmanske države, čije postojanje je imalo logiku i smisao, stvorene su male balkanske imperije koje su počele da otimaju teritorije od naroda koji su kasnili sa stvarenjem vlastitih država.

U tom pogledu su postajali toliko nasrtljivi, bezobzirni i agresivni, da su često bili spremni na najneljudskije metode: etničko čišćenje i ratne zločine do genocida nad svojim komšijama.

Ta tendencija još uvijek traje i plamti u srcima vlastodržaca nekih balkanskih država.

U ovoj težnji se ispoljavaju i mnogi historijski kompleksi. U pitanju su relativno male države i relativno mali narodi u evropskim i svjetskim razmjerama. Oni jedino nešto znače u balkanskim razmjerama. Da je to realnost, velike sile često su ih potsjećale na velikim međunarodnim skupovima, kao što je bio Berlinski kongres sredinom 1878. godine.

Predstavnicima Srbije, Crne Gore, i drugih balkanskih autonomija, predstavnici velikih sila nisu dozvoljavali ni da fizički prisustvuju u glavnoj sali gdje se pregovaralo, već se o njihovoj sudbini i teritorijama odlučivale isključivo velike sile, bez njih. Na tom istom kongresu „majčica Rusija“ je žrtvovala Srbe i srpske nacionalne i državne interese, a njen prioritet je bio pokušaj stvaranja Velike Bugarske, naravno pod njenim patronatom. Kneževinu Srbiju i njene interese je zastupala na ovom kongresu Austro-Ugarska, zahvaljujući kojoj je Kneževina Srbija proširena sa četiri okruga: Niški, Vranjski, Pirotski i Toplički. I ovo govori, da u politici nema vječnih prijatelja, kao ni vječnih neprijatelja.

Ali svoj kompleks malih naroda i država liječe snovima i megalomanskim planovima o stvaranju znatno veće države na Balkanu, nego što im etnički i historijski pripada pravo, proganjajući i vršeći etnička čišćenja onih balkanskih naroda koji su manji od njih.

Tako su se rodila tri sna o tri velike države: Velika Srbija, Velika Hrvatska i Velika Albanija. Njihovo stvaranje znači rad na štetu drugih naroda i njihovih prava, pa i onog elementarnog – prava na postojanje.

Najveće žrtve ovakve politike su u aktuelnoj situaciji naročito tri stara balkanska naroda: u prvom redu Bošnjaci, a potom Makedonci i Crnogorci.

Borba za državnost ovih naroda je ujedno borba za njihov fizički opstanak. Eventualni nestanak Bosne i Hercegovine, dugoročno gledano, je nestanak bošnjačkog naroda i dodjeljivanje istovjetne sudbine ovom narodu, kakvu su doživjeli andaluzijski muslimani.

Proces asimilacije, kao drugo oružje kod tri pomenuta naroda je u slučaju Bošnjaka teško primjeniljiv, čak i nemoguć.

Jer, u slučaju Makedonaca i Crnogoraca – pravoslavna vjera kojoj pripadaju je nekakva osnova za njihovo stapanje u Bugare ili Srbe, mada je i to više nemoguće jer oni su nacionalno zaokruženi i sazreli, dok sa Bošnjacima je taj proces apsolutno neizvodljiv zbog pripadnosti islamu i izrazite nacionalne posebnosti. Jedino mogu biti izloženi grubom fizičkom uništavanju kao u Srebrenici naočigled cijelog svijeta ili protjerivanju sa svojih teritorija, što niti Bošnjaci, a vjerujem niti međunarodna zajednica neće više nikada dozvoliti. Zbog toga je bošnjačko pitanje specifikum specifikuma.

Osim toga, Bosna i Hercegovina, Crna Gora i Sjeverna Makedonija su jedine zemlje gdje je većinski narod pod nepodnošljivim pritiskom manjinskih naroda i maltene ugrožen od etničkih manjina. Doduše u Sjevernoj Makedoniji nakon Ohridskog sporazuma ova država relativno skladno egzistira.

Bošnjaci znaju da je između pitanja opstanka Bosne i Hercegovine i pitanje opstanka njih kao naroda postoji potpuni znak jednakosti. Zbog toga Bošnjaci nemaju izbora. Ili će očuvati svoju jedinu domovinu ili će nestati sa ovih prostora. Izbor u ovom slučaju je vrlo lahk, a on glasi – opstanak Bosne i Hercegovine po svaku cijenu.

I svaki Bošnjak je spreman da na olataru slobode i državnosti Bosne i Hercegovine, ako bude moralo, položi i svoj život i život svojih najmilijih. Jer Bosna je jednaka životu i preča od života.