fbpx

Avio letovi- kad sunčeva svjetlost rijekama teče

Svaki let avionom je prilikom polijetanja  malo neprijatan zbog  inericjalne sile, koja vuče ka zemlji, obziorm da je  nekad  i naš želudac poslušno slijedi.  Inače avion prilikom polijetanja prestavlja odličnu platformu za  slikanje tih izuzetnih trenutaka tla kada smo toliko visoko, kada letimo u odnosu na zemlju i kad svaka ljudska kreacija na njoj izgleda kao maketa ili minijatura, samo su Božije kreacije uočljivije, mora, nepregledne ravnice i planinski vijenci. Ako je zemlja referntni sistem,  avion mora biti u zraku,  let je kad je avion iznad površine zemlje.  Ja pišem o letu i tokom letenja nikad ne razmišljam o padu, jer  poenta je let i taj doživlaj kako se ispod nas kreću sela, gradova, brda, ravnica, rijeka i mora.

 

Prvi put sam letjela avionom kao četrnaestogodišnja djevojčica. Vodila sam mnogo sa sobom  mlađeg brata iz  Podgorice za  Sarajevo.  Let je bio kratak.  Čim smo poletejli  za nama  su ostajale kuće, bijelo minare od dažmije, a objekti na zemlji su bili sve manji dok  nisu nestali iza obalaka.  Ne sjećam se da sam osjetila bilo kakav strah i nelagodu. Samo se sjećam da sam brata pitala: „Možemo li mi sada pokisnuti“?  Obzirom da je imao samo dvije godine odgovrio je da možemo. To je bio očekivani i odgovor za malog dječaka. Ja sam u stilu starije sestre odgovrila: „ Me  zato što mi sada letimo iznad oblaka,  pogledaj oni su ispod nas“.

Kasniji  letovi su bili duži i posebni svaki na svoj način,  rijetko da sam kad razmišljala o visini, nisam ni imala osjećaj  straha. Let je bio za mene rutina, sredstvo da stignem na odredište, inače rijetko da okolni svijet može da me toliko impresionira da okrnji bilo koji  moj unutrašnji doživljaj .  Letovi avionom istina u meni su budili neku pažnju, vidjela bih svijet iz ptičije perspketive. Iako se uvijek čulo  upozorenje da gasimo mobitele fotoaparate i sl, ja sam cijelo vrijeme koristila posebne trenutake da neki zanimljiv pejzaž i li rasute zrake sunca sačuvam u ubjektivu fotoaprata.

 

Lijepo je letjejti danju, kad je vrijeme sunčano. Jedna od takvih letova je bio let za Antaliju,  u pitanju je bio kolektivni izlet, osim fotkanja pejzaža iznad kojih smo  preljetali, naišao bi tek  po koji oblačak kao parča  šećerne vune,  kuće su izgledale poput minijatura i jedino duže vrijeme vidokrug su obuhvatala mora. Vodič nas je upozorio  na  velike mnogobrojne staklenike u Antaliji, koji su se bijelili na velikoj površini  iz kojih se povrće izvozilo  u mnoge krajeve svijeta, pa i u našu zemlju. Let je bio ugodan, a slijetanje  se završilo aplauzom putnika.

U povratku smo uglavnom  razgovarali,  ja sam čak i čitala nešto o Roselani  i u nekim momentu sam bila u stanju  apsolutnog  mirovanja, jer  pomjerala  se nisam u odnosu na avion, avion  je za mene skoro  to cijelo vrijeme  bio referentni sistem i njegovo kretanje u nekim monetima nisam ni registrovala.

 

 

Letjenje u cik zore iznad sjevernih ledenih mora je sasvim druga priča. Taj  osjećaj hladnoće, da li zbog ledenih površina vode i predjela to ne znam. Samo se sjećam da  u tom momentu sunce još nije bilo zazuelo centralni položaj, pa ni neki manje važan položaj na nebu, bilo je i oblačno,  pa su se ubjektivu fotoaparata slučajno našla joše neka nebeska tijela.  Kako vidimo pejzaže  zavisi od sunčevih zraka. Kada ih sunce rasipa po zemlji vidimo je svijetlu i vedru, jer se odbijaju od površine do oka posmatrača ili fokusu kamere.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Let sa sa Beogradskog  aerodroma, u kom u novembur možeš vidjeti Djeda Mraza, je lokalni,  vidiš Dunav, Savu i ravnice, zatim Drinu, i kad stižeš na odredište brdovitu Bosnu.

 

 

U slučaju da  je vrijeme oblačno vidi se i sjenka koju oblaci bacaju na površinu zemlje. Oblaci se bijele reflektujući mnogo zraka sunca nazad, a istovremeno prave tamni kišobran na  zemlji.

Na zadnjem putovanju  avionom  posmatrala sam gradove i nasalje, koji su izgledali kao male makete, rijeke, planine, jezera i more.

      

Oblaci, oni  mali cirusi bili su mnogo ispod a oni veći sasvim blizu aviona. Odjednom  se ukaže veliko lijepo društvo oblaka negdje pored, toliko lijepo da  ga objektiv ne može zaobići. Oblaci kanališu sunčeve zrake, odbijaju ih, djelimično propuste ili skroz zaklone.  Jednom se avion prvuče kroz gusti dim oblaka, sivog kao dim i tada smo malo potonuli. Kad smo izašli iz tog vrtloga sjedište se i dalje treslo, pogledam  kad ono čovjek trese sjedište namjerno, kako bi uplašio svoju suprugu.

 

U povratku bilo je vedro.  Sunčevi zraci padali su  pod nekim oštrim uglom na vodenu površinu, tad su jezera svijetlila poput ogledala, a rijeke su tekle  noseći sunčevu svjetlos  i sa ogromone visine samo vidiš kako kroz pejzaž zajedno sa vodom vijuga sunčeva zvjetlost i nestane u šumarku .

 

 

Ovaj prizor je izuzetan, jer izgleda  kao da teče svjetlost umjesto vode, da nije  refleksije male riječice ne bi bile vidljivie sa tolike visine. Zlatni odsjaj u suton je poseban doživljaj. Kao i zrak koji se onako zlatast prilijepio za krilo aviona.  Sunce koje izgleda kao uvećana lopta.

   

 

 

Poseban doživaljaj je bio jednom kad je  avio saobraćaj  bio  gust, ‘gužva’  na nebu, čak je jedna avion proletio vrlo blizu pored nas, drugi je proletio tik ispod nas vrlo brzo i pobjegao objektivu, dok sam treći uspjela  snimiti pošto je bio na većoj udaljenosti, onako u daljini kako leti paralelno sa nama  i za sobom ostavlja bijeli trag. I polijetanje i slijetanje je let, ali tad već vidimo urbane sredine u malo većoj razmjeri, ali taj let  kratko traje, jer aerodrom je već blizu i mi se za kratko vrijeme spustimo na tlo ili odvajamo od istog , ako polijećemo.

 

 

Napomena o autorskim pravima: Dozvoljeno preuzimanje sadržaja isključivo uz navođenje linka prema stranici našeg portala sa koje je sadržaj preuzet.

Copyright Notice: It is allowed to download the content only by providing a link to the page of our portal from which the content was downloaded.