fbpx

Libija, deset godina od ustanka protiv Gadafija: Stanje sve lošije, nasilje eskaliralo u građanski rat

Prije deset godina ustanak u Libiji trebalo je da donese promjene. U februaru 2011. godine, Libijce je zahvatio talas “Arapskog proljeća”, izašli su na ulice protestujući protiv autoritarnog režima  Muamera el Gadafija

LibijaLibiLibiLibija - deset godina od ustanka protiv Gadafijaja - deset godina od ustanka protiv Gadafijaja - deset godina od ustanka protiv Gadafija - deset godina od ustanka protiv Gadafija
Foto: Twitter

 

Gadafi je na vlasti bio više 40 godina, od 1969, i zemljom je vladao čvrstom rukom.

Nasilje je brzo eskaliralo. Ujedinjene nacije su 17. marta ovlastile međunarodnu zajednicu da preduzme vojne mjere s ciljem zaštite stanovništva i pružile podršku Gadafijevim protivnicima.

 

 

 

Samo dva dana kasnije, SAD, Velika Britanija i Francuska započele su vazdušne napade na Gadafijeve snage.

Bio je 31. mart kada je NATO preuzeo zapovjedništvo nad operacijom.

Zapadna vojna alijansa je svojim vazdušnim snagama podržavala opozicione snage.

Mjesecima kasnije, u oktobru 2011, ti ljudi su zauzeli Gadafijev rodni grad Sirt.

Pobunjenici su 20. oktobra uhvatili i ubili odbjeglog šefa države.

Fotografija napravljena mobilnim telefonom koja je obišla svijet pokazala je krvavo lice ubijenog diktatora, prenose Vijesti.me.

Neispunjene nade

Smrt Gadafija se u početku zapadnim političarima najprije činila kao prilika za novi početak: “Nadamo se da će, nakon decenija diktature, ljudi u Libiji sada moći da otvore novo, mirno i demokratsko poglavlje za svoju zemlju”, rekao je tada njemački ministar vanjskih poslova Gvido Vestervele. “Stojimo na strani nove Libije na putu ka boljoj, mirnoj i demokratskoj budućnosti.”

Te nade se nisu ispunile: nasilje u Libiji nije prestalo i kulminiralo je višegodišnjim građanskim ratom.

Iz današnje perspektive, misija NATO bila je zato samo djelimično uspješna.

To je sigurno dovelo do toga da su direktna kršenja ljudskih prava Gadafijevog režima zaustavljena ili bar umanjena, kaže Tomas Klaes, predstavnik njemačke fondacije Fridrih Ebert u Tunisu zadužen za Libiju.

I ocjenjuje da je intervencija tada skratila neposredni vojni sukob i tako spasila ljudske živote.

“Dugoročno, međutim, nismo uspjeli da stabilizujemo i demokratizujemo Libiju. Istovremeno se mora reći da se trenutna destabilizacija zemlje može pratiti unatrag do politike i zločina iz Gadafijevog vremena, što ima mnogo veće razmjere nego intervencija NATO”, kaže za Dojče vele (DW) Klaes.

Patnja migranata

I posljednje, ali ne najmanje važno, rat je zahvatio još jednu grupu ljudi: brojne izbjeglice i migrante, uglavnom iz podsaharske Afrike.

Otprilike 600.000 do 700.000 ih je u Libiji.

Mnogi su prvobitno planirali da tu i ostanu.

Kada se rat završio, očekivalo se da se u toj potencijalno bogatoj zemlji mogu naći dobre mogućnosti za posao – Libija ima ogromne rezerve nafte.

Međutim, s obzirom na nasilje u zemlji, sve veći broj ljudi počinje da se seli u Evropu.

U pokušaju prelaska Sredozemnog mora, libijska obalska straža presreće mnogo ljude i odvodi ih u prihvatne kampove.

“Prema mnogim izvještajima, tamo uvijek postoje ozbiljna kršenja ljudskih prava”, kaže Tomas Klaes.

Postoje i drugi kampovi kojima upravlja milicija.

“Njihovo nadgledanje od strane organizacija za zaštitu ljudskih prava teško je moguće. Situacija ljudi koji su tamo internirani je shodno tome teška. Sveukupno gledano, situacija u kojoj su izbjeglice pogoršala se od početka pandemije zbog porasta cijena i granica u Evropi.”

Politički dogovor u Ženevi

Posljednjih mjeseci, pod rukovodstvom Ujedinjenih nacija bilo je bar moguće nagovoriti lokalne aktere da potpišu sporazum o prekidu vatre – između ostalog i zato što su neki od njih sada shvatili da je Libija već dugo poprište međunarodnog spora koji uključuje spoljne sile kao što je Turska i Rusija.

Bez političkog sporazuma zemlja bi, poput Sirije, mogla potpuno da se raspadne.

Libijski narod takođe vrši na njih sve veći pritisak.

Početkom februara uključeni u konflikt postigli su napredak na konferenciji UN: delegati – koji bi trebalo da predstavljaju kompletno libijsko stanovništvo – izabrali su privremenu, jedinstvenu libijsku vladu.

Njihov najvažniji cilj jesu pripreme za parlamentarne izbore zakazane za decembar 2021.

Uz to, do tada bi na snagu trebalo da stupi na snagu novi ustav i novi izborni zakon. Nakon toga bi nova vlada trebalo da se povuče.

Taj plan je u osnovi pozitivan, ocjenjuje Tomas Klaes. Međutim, postoji i čitav niz problema. Novi premijer Abdul Hamid Dbeibah suočava se s optužbama za korupciju. U jednom povjerljivom dokumentu UN on se optužuje za kupovinu glasova nekih delegata. Dbeibah negira optužbe. Sve to pojačava utisak da Dbeibah želi da ostane na dužnosti duže od onoga koliko mu traje mandat, ukazuje Klaes.

Konsenzus kleptokratije?

Ono što je sigurno jeste da je novi premijer svoju vladu formirao široko: ona se sastoji od gotovo 30 ministara i državnih sekretara. Klaes pritom ne vjeruje da to služi da se zadovolji što veći broj parlamentarnih grupa.

“Svaka grupa preuzima ministarstvo kako bi se domogla državnih sredstava koja potom distribuira sopstvenoj klijenteli. Čini mi se da je takav razvoj vrlo realan u narednim mjesecima, pa čak i u godinama”, kaže Klaes.

On uz to ne isključuje mogućnost da bi libijski poslanici koji su na funkciji od 2014. godine takođe mogli da zatraže dozvolu da zadrže svoje mandate do decembra.

I tu bi motiv za pristup državnim fondovima mogao jasno da se prepozna – konsenzus i korupcija bi prema tome bili bliski.

Predstavnik njemačke fondacije Klaes zato kaže: “Ako se to dogodi, u Libiji bi mogla da se razvije jedna vrsta kleptokratije u kojoj je korupcija praktično dio sistema.”

Čini se da to opravdavaju stabilnost i mir, kao glavni prioriteti za budućnost Libije. A ustanak protiv Gadafija i intervencija NATO od prije deset godina, imali su, naravno, ambicioznije ciljeve.

Napomena o autorskim pravima: Dozvoljeno preuzimanje sadržaja isključivo uz navođenje linka prema stranici našeg portala sa koje je sadržaj preuzet. Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku The Balkantimes Press.

Copyright Notice: It is allowed to download the content only by providing a link to the page of our portal from which the content was downloaded. The views expressed in this text are those of the authors and do not necessarily reflect the editorial policies of The Balkantimes Press.

Contact Us