Intenzivno korištenje prostora sa 20-tim vijekom ponukalo je Urbaniste da aktivnosti na izradi odredjenih urbanistićkih rješenja stave u odredjene „okvire“, te da se to djelovanje podvede pod PROSTORNO PLANIRANJE, jer se sve više širio „obuhvat“ posmatranja radi planiranja
Piše: Prof. Vesna Hercegovac–Pašić, dia.-urb.
„Prostor je vjerna slika drustva“….
P.J.Le Corbusier, Arch.
Teorija PROSTORNOG PLANIRANJA daje nam odgovore vezane za pitanja: kako, šta i gdje, kako koristiti, a kako očuvati PROSTOR-TERITORIJ , jer sve se u okviru njega odvija i sve se svodi na njegovu upotrebu (prostor kao posuda!).
Stoga je ogromna odgovornost Planiranja i Upotrebe prostora-resursa, potencirana osnovnom karakteristikom istog kao nečeg nenadoknadivog, tj. neobnovljivog (limitiranog).
Dakle, PROSTOR je RESURS par excellence, pa shodno tome planiranje i upravljanje istim je ODGOVORNOST par excellence!
Najkraća moguća definicija PROSTORNOG PLANIRANJA bila bi:
“optimalni raspored ljudi, dobara i djelatnosti na teritoriju radi njegove optimalne upotrebe“.1) A.M.Uzelac „Prostorno planiranje“
Razvoj TEORIJE PROSTORNOG PLANIRANJA, koja ima svoj „nastavak“ u PRAKSI kroz PROVEDBU planova, potakao je irazvoj nivoa svijesti, koji će objediniti akcije različitih disciplina–znanosti u svrhu zajedničkog složenog promišljanja aktivnosti u domeni PLANIRANOG UREDJIVANJA UKUPNOGA PROSTORA, izazvanog prije svega njegovim intenzivnim korištenjem –potrošnjom.
POTROŠNJA ukupnog prostora vidljiva je u:
•URBANIZACIJI PROSTORA, gdje gradovi , ili gradski način života zauzimaju sve veće površine.
•RAZVIJENI URBANI SISTEM traži odgovor u RAZVOJU i GRADNJI VELIKIH INFRASTRUKTURNIH SISTEMA, kao što su regionalni: vodovodi, pročiščavajući sisitemi, naftovodi, plinovodi, elektrodistributivni sistemi, koji takodje „troše“ prostor.
•GRADNJI VELIKIH SAOBRAĆAJNIH SISTEMA, kako saobraćajnica, tako i saobraćajnih terminala. Autoceste, željeznicke pruge, plovne rijeke i kanali, luke i aerodromi, zauzimaju ogromne površine –to su veliki „potrošači“ prostora. Njihova gustoća postaje sve veća odnosno njihovo umrežavanje u sisteme zahtijeva ozbiljnu stručnu i naučnu koordinaciju u pogledu odluka o njihovom plasmanu u prostoru.
•OPĆOJ INDUSTRIJALIZACIJI, koja je najčesće okupirala velike izvangradske prostore, tvoreći INDUSTRIJSKE ZONE, koje opet potiču na gradnju velikih energetskih kapaciteta za svoje potrebe i sve je to „ nepovratna potrošnja prostora“, uz mnoštvo negativnosti-reperkusija, prije svake po ekološke uvjete u konkretnom prostoru, ali i mnogo šire. Te reperkusije će se iskazivati i nakon ulaska u POST-IDUSTRIJSKU ERU, jer je prostor ‘zabilježio okupaciju’ radi razvoja, a sada ‘pati’ radi svojevrsne stagnacije, sa jedne strane i efekata tranzicije društva, sa druge.
•TURIZMU, kao sve značajnijoj privrednoj grani, koji je razvio sekundarne vidove urbanizacije. Razvijaju se ubrzano „sekundarna boravišta“ različite tipologije: od turističkih naselja i mega-hotelskih kompleksa, te makro-utrbane cjeline za specifične vrste turizma (sportski, kurativni, banjsko-lječilišni, kongresni, vjerski itd.), do onog tipa, koji rabi zone kulturno -povjesnih cjelina, te ruralnih za razvoj eko turizma-kao veoma „trendi“ forme u najnovije vrijeme, koji se razvija na eko –principima, ali koji se na žalost ubrzano pretvara u vlastitu negaciju.
Naime, sve više slobodnoga vremena iziskuje osmišljavanje njegove provedbe, a to je u direktnoj vezi sa „potrošnjom prostora“, jer savremeni „Nomad“ želi sav komfor u bilo kojoj situaciji i na bilo kom mjestu.
To doprinosi povećanju specifične potrošnje zemljišta, jer osim smještaja tu je izražena i potrošnja zemljišta za prateće elemente funkcioniranja novih namjena, uz što odmah ide i potrošnja za potrebe sofisticiranog servisiranja ovih namjena. Ta potrošnja svakako povećava ukupan kvalitet turističke ponude i to su prevashodno zone rekreacije i sporta napr.: skijališta -koja u planinskome ambijentu već predstavljanju „modificirani prirodni izgled planinskoga predjela“, tj. artificijelni element istog, koji će modificirati i ekološke performanse; kupališta i marinena jezerskim i morskim obalama, čije planiranje i situiranje u prostoru imaju isti utjecaj na prirodni ambijent, itd.
•NAČINU POLJOPRIVREDNE PROIZVODNJE, jer poljoprivreda prestaje biti način života, prestavlja način proizvodnje i to se de facto dešava na gotovo svim površinama koje su pogodne za obradu. Pojava trendi proizvodnje „zdrave hrane“, koja donosi veliku finansijsku dobit onome ko se njome odlučio baviti, postaje generatorom ubrzane potrošnje zemljišta, gdje je upitan rezultat izuzev za eksploatatora -kao ekstra profitabilni poduhvat.
•Na kraju se pojavljuje sasvim specifičan vid korištenja, nastao prvenstveno iz sve alarmantnije potrebe DA SE PROSTOR ZAŠTITI od čovjeka i njegovih sve raznovrsnijih i složenijih nacina upotrebe.
•Svijest o potonjem stasava godinama i artikulira se u POKRET ZA OČUVANJE PRIRODE i nezaobilazan je diskurs u bilo kojem baratanju sa resursom -prostorom. Dakle, akcije te vrste se sada više ne svode na prvobitne oblike zaštite ugroženih vrsta, nego prije svega predstavljaju Sistem i oblike zaštite čitavih teritorijalnih cjelina i njihovog sadržaja, pri čemu se iste stavljaju u odgovarajuci kontekst aktivne zaštite, tj. odredjenog korištenja bez, ili sa minimumom artificijelnih zahvata, ostvarujući sinergiju čovjeka sa prirodom, bezuvjetno poštujući njene zakonomjernosti.
PROSTOR je realnost koja ima sasvim egzaktne pokazatelje u dimenziji i kvalitetu. Dakle, OBUHVAT–lokacija ima svoju CIJENU i predmet je KUPNJE i PRODAJE i tu je u pitanju ekonomska dimenzija, te se njegovim funkcionalnim odredjenjem u Planu, proisteklim iz gore navedenih procesa,usmjerava i ostvaruje njegova uloga u kreiranju odredjenih, novih, tranzicijskih socio-ekonomskih pojava i kretanja.
Uz to tranzitiranje u socio-kulturno-ekonomskom smislu svjedočimo razvoju novih privrednih grana i novih industrija, koje ne trebaju ni te prostore, ni te zaposlene, ali koje mogu itekako doprinijeti neophodnim procesima URBANIH TRANSFORMACIJA putem prostornih redefinicija i re-upotreba, a koje su zapravo elementi URBANE RECIKLAŽE.
Dakle, prostor se može višestruko ‘reciklirati’ i time neutralizirati prvobitni efekat samog njegovog ‘gubitka’ i osporiti potrebu napada na nove njegove dijelove, koji pri tom predstavljaju sumu resursa i ostavštinu za budućnost.
„Koristenje PROSTORA implicira dakle i koristenje svih okolnosti u vezi sa koristenjem ZEMLJISTA“.2) A.M.Uzelac „Prostorno planiranje“
PRAKSA nam prečesto dokazuje da su aktualni planovi, a posebno oni preživjeli, samo gomila papira, čiju provodivost je život odavna pretekao. Brzina kojom se odvijaju promjene traži artikulaciju naših postupaka, ali koji najčesće nemaju uporišta u sferi planiranja i nemaju odlike primjenjenih ‘dobrih praksi’, nego su najbliži ad hoc-cizmuu odlučivanju i kreiranju, čiji rezultati postaju sve veće breme ukupnoga prostora i društva.
Sve više se tako liberalizira ambijemt za često opasne manipulacije, kakvih ima sve više, čineći zakonsku regulativu –planove „elastičnima“, a prostor“ i tako svojevrsnim alibijem za odredjena neprihvatljiva ponašanja pojedinaca, pa onda i zajednice u cjelini. Suma takvih postupaka proizvodi upitne PROSTORNE MUTACIJE, pa sve zapravo tendira ka ANARHIJI U PROSTORU.
Željela bih ovu pojavu usporediti sa pojavom šunda i kiča u umjetnosti, prvenstveno u muzici i čak dati sebi slobodu imenovanja ove pojave djelovanja u prostoru –TURBOURBANIZMOM!
U NASTAVKU: Hercegovac – Pašić: URBICID – “SARAJEVSKI TURBOURBANIZAM”
Napomena o autorskim pravima: Dozvoljeno preuzimanje sadržaja isključivo uz navođenje linka prema stranici našeg portala sa koje je sadržaj preuzet. Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku The Balkantimes Press.
Copyright Notice: It is allowed to download the content only by providing a link to the page of our portal from which the content was downloaded. The views expressed in this text are those of the authors and do not necessarily reflect the editorial policies of The Balkantimes Press.