fbpx

Fragmenti iz mog djetinjstva – Bukovica

Jurnuo je stazom i noseći mene na leđima trčao sve brže i brže. Bila sam preplašena, vukla sam uzde da ga zaustavim, a on se od tog mog pokušaja ‘kočenja’ uspinjao na dvije noge, ali se nije zaustavljao. Više je izgledalo kao da će da me zbaci sa leđa i da mu je to bila namjera

Kuća Jašarevića 2
Foto: Balkanitmes.press

 

Bukovica

Bukovica, moje rodno selo, nena Nura, mjesto u kome su potrošeni svi moji školski  raspusti

Tačnije rečeno moje rodno mjesto je ustvari zaseok zvani Tvrdakovići, koji je dio šireg područja Bukovice.

Rođena sam u kući, a babica je bila moja nena Nura. Nena Nura je bila i babica svim bebama koje su se rađale tada u selu, te su je zbog tog sva djeca u selu  zvala ‘babom.

Nena je bila i seoski lijekar, pravila je mehleme od 100 trava, mješala ih sa pčelinjim voskom, smolom sa Pančićeve omorike, maslinovim uljem i drugim sastojcima. Mehlem je po njoj bio lijek, kako je govorila ‘haman za sve’. Rekla bi: „Samo namaži mehlemom (osip, uboj i sl) i pripeci vatri“. Liječila je i stoku. Koristila je za neke bolesti i zmijsku kožu, ili kako je zvala gujinu kožu. Liječila je ljude i učenjem Kur’ana.

Nakon mnogo godina sam putovala sa nekom ženom iz okuga,  sela desetak kilometara daleko od našeg, koja mi je kazala kako zna nenu Nuru i da je ona liječila ljude i iz tog sela.

Konji

Tvrdakovići su ustvari mala visoravan, gdje su moji roditelji bili podstanari nakon vjenčanja. Na toj visoravni se svakog 13 jula održavao teferidž (seoski vašar), povodom dana ustanka naroda u Cnoj Gori.

Jedna zaravan se zvala Potrkuša i tu su se za vrijeme teferidža trkali konji, tu  trku su svi nestrpljivo isčekivali. Prvo su svi učesnici po satak ‘vodali’ za povodce svoje konje stazom kojom se trebaju trkati, kako bi konji zapamtili trasu kojom treba trčati, jer staza nije bila kružnog tipa, već su konji trebali trčali u dva smjera. Nakon pusnja iz pištolja bi počela trka, trčali su okićeni konji, ljudi su navijali, pobjednik  bi još jednom obišao krug…

Cigo, konji, Bukovica

 

Kad  sam bila mala dobili smo ždrebe, koje je imalo crnu i sjajnu dlaku, zbog čega smo ga nazvali Cigo. Ja sam mu davala zob iz drvene posude. Cigo je bio  jako pitomo ždrijebe.

Njega su zvali Cigo zbog boje dlake, mene su iz šale zvali cigankom, zbog crnih očiju i kose, (jer su svi u majčinoj porodici imali plave oči) kao i  zbog toga što sam rođena na mjestu gdje su cigani povremeno ‘padali’, odnosno razapinjali svoje šatore-čerge i tu bi ostajali neko vrijeme. Daidža bi iz šale govorio kako su me greškom  zaboravili i kako su me oni nakon toga uzeli i ‘oribali’.

Cigo je godinama kasnije u vrijeme dok sam dolazila tamo imao svjetliju dlaku, sve  dok nije potpuno pobijelio. Za par decenija potpuno je i podivljao, nakon čega je pobjegao u šumu.

Pamtio je Cigo mnogo toga, pa je jednom htio rodicu da udari prednjim kopitama, kenuo je za njom iz čista mira, dok je ona bježala ispred njega. Ja sam prestrašena vikala iz glasa. Cigo je više puta dizao prednje kopite uvis sa namjerom da je udari, u zadnji tren bi ona izmicala i to par puta izbjegla. Ko zna šta bi se desilo da se nije uspjela domoći drvenog plota, na koji se popela i gdje bila bezbjedna i Cigo je tad konačno odustao.

Mjaka, djed, otac, ja

 

Zašto uopšte prvo spominjem konje. Cigo i ja smo rasli zajedno, on je svoju starost dostigao otprilike kad sam ja dostigla svoje punoljetsvo.

Spominjem iz razloga, što bez konja u to vrijeme ne bi mogli stići do Bokuvice. Dolazili bi običmo do Čajnica ili Poljane i odatle bi konji bili prevozno sredstvo za naše stvari i nas same.

Znači konj je bio nužno sredstvo godinama, bez čije pomoći ne bi mogli stići do nenine kuće, jer se putovalo najmanje četiri sata pješke do sela.

Teferidž. Porkuša

 

Nismo svi imali svog konja pa bi se naizmjenično smjenjivali, jedni bi pješačili dok drugi jašu. Cigo bi uvijek bio glavno pevozno sredstvo, a druge konje  bi djed posudio od komšija, kako bi mi djeca sa našim stvarima stigla u selo.

Konjima je djed Avdija išao i po namirnice u Čajniče, konjima se vrhlo žito, nosilo u mlin i sl. Na konje se svašta tovarilo i teško i skoro nikako se bez njih nije moglo opstati na selu u to vrijeme. Selo, koje nije imalo puteva čak ni onih s makadamom, gdje su postojale samo kozije staze, bilo je ovisno o konjima.

Jedan uzbudljiv događaj, Cigo me je nosio na leđima i počeo trčati

Bila sam tinejdžer kad smo ja i djed prvi put kenuli u prijatelje u Madžare, selo koje je bilo više od četiri sata hoda udaljeno od našeg. Tetka se bila udala za tetka, koji je bio iz tog sela.

Djed je posudio kobilu od komšije Neđa i jahao na njoj, a ja na našem Cigu. Tako smo putovali kroz zaseoke i stigli do Kovačevića, (gdje se nalazila mjesna kancelarija, skola i par kuća, čak i ured matičara).

Kad smo prosli Kovačeviće nakon sat putovanja, prolazili smo pored jedne zaravni, koja je takođe nekada ranije bila mjesto gdje su se trkali konji.

Staza je bila zarasla trvom i pružala se normalno na put kojim smo se kretali, a put je bio jasno trasiran. Cigo se odjednom skrenuo i popeo se na tu stazu. Valjda se sjetio da je nekada učestvovao u nekoj trci konja na tom mjestu.

Jurnuo je stazom i noseći mene na leđima trčao sve brže i brže. Bila sam preplašena, vukla sam uzde da ga zaustavim, a on se od tog mog pokušaja ‘kočenja’ uspinjao na dvije noge, ali se nije zaustavljao. Više je izgledalo kao da će da me zbaci sa leđa i da mu je to bila namjera.

Djed je vidjevši to skrenuo za nama na riđoj Neđovoj kobili i vikao Cigu da stane, ali Cigo je i dalje trčao.  Bila sam preplašena i nisam uspjela ništa da učinim sa uzdama u rukama.

Odjednom je djed Avdija doviknuo meni da mu ja kažem ‘stani’ i kad sam to uspijela izgovoriti onako nijema od straha Cigo je ipak stao.

Djed je odmah sišao sa kobile i rekao da se nas dvoje zamjenimo. On je ostatak puta jahao Ciga, a ja riđu poslušnu kobilu.

Tako smo nastavili normalno dalje putovanje. Svratili smo usput u Kržavu gdje se na otovrenom učio Mevlud i nakon nekoliko sati stigli u Madžare. Ovo iskustvo s konjima me je naučilo mnogo o njima.

 

Konj može biti i pitom i divlji, ali je jedno sigurno da ima dugo pamćenje. Ne kaže se džaba ‘pametan kao konj’.

U nastavku ću pisati, o leptirima svih boja i šarenih krila, zmijama, ptičijim gnijezdama, ovcama, pčelama, medvjedima i svim ostalim doživljajima, koji se rijetko mogu ponoviti u ovom vrmenu, čak ne mogu više ni u Bukovici i ona je sad drugačija.

 

A.M.

 

Napomena o autorskim pravima: Dozvoljeno preuzimanje sadržaja isključivo uz navođenje linka prema stranici našeg portala sa koje je sadržaj preuzet. Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku The Balkantimes Press.

Copyright Notice: It is allowed to download the content only by providing a link to the page of our portal from which the content was downloaded. The views expressed in this text are those of the authors and do not necessarily reflect the editorial policies of The Balkantimes Press.