Bosna i Bošnjaci su cijela dva zadnja stoljeća u borbi protiv zla. U najtežim trenucima te borbe, a to je vrijeme agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu 1992 – 1995., Bošnjaci su morali još jednom da se suoče sa pitanjem: opstati ili nestati.
Piše: PROF. DR. MUHAMED ŠESTANOVIĆ, Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu
Vatra isto gori u Grčkoj i Perziji, ali ideje o korijenima i uzrocima dobra i zla razlikuju se od mjesta do mjesta. – Aristotel
Dehumanizaciaja i odnarođivanje Bošnjaka, te deindividualizacija Bosne je prva faza zločina genocida nad Bošnjacima – Drugi Dio
Jedan od likova iz Gorskog vijenca nagovještava genocid i kaže „… borba između Srba i Turaka se neće zaustaviti dok mi ili Turci ne budemo istrijebljeni.“ Nazivanje Bošnjaka „Turcima“ objašnjava se tvrdnjom da su pravoslavni Srbi prelaženjem na islam promijenili svoj identitet, postali su Turci koji su ubili pravoslavnog velikana – kneza Lazara.
Gorski vijenac je najobjektivniji i najistinitiji dokumenat o istrazi poturica – genocidu nad Bošnjacima. Bošnjaci ga ne bi smjeli negirati niti ga „protjerivati“ iz škola, nego samo njegovu poruku interpretirati onako kakva ona stvarno jeste. Koju i kakvu je poruku u Gorskom vijencu Njegoš poslao „poturicama“ govori njegov stih:
„Borbi našoj kraja biti neće
do istrage turske ali naše.“
Jovan Cvijić i Ivo Andrić su, pored ostalih, radili na dehumanizaciji „muhamedanaca“ u Bosni i Hercegovini. Njihova etnopsihološka studija O BALKANSKIM PSIHIČKIM TIPOVIMA, ne negira postojanje karakternih osobina svojstvenih „muhamedancima“, ali ih prikazuju u negativnom značenju. Tako, naprimjer, dobre karakterne osobine „muhamedanca“ su one koje su ti ljudi imali prije prelaska na islam, a loše kada su prešli u novu vjeru. To je ona rasistička teorija koju će prihvatiti zločinka Biljana Plavšić, koju sam citirao u uvodnom dijelu ovog rada. Cvijić i Andrić ističu da ih je kod „dinarskih muhamedanaca“ često iznenađivalo izrazito neznalaštvo, duhovna tromost, nekritičnost i naivnost, da su u stanju da satima nepomično sjede, da ništa ne rade i ne misle, pušeći na dugačkom čibuku ili nargilama, sanjareći ili slušajući žuborenje tekuće vode i da su se kroz kuranska učenja navikavali na truhlo gospostvo.
Ivo Andrić, na sebi svojstven literaran način, piše o onom što u Gorskom vijencu govore Njegoševi likovi. On piše o prelaženju kršćana na islam. Lavovi (kako naziva one kršćane koji ne promijeniše vjeru) postadoše orači zemlje, a kukavice i škrti pretvoriše se u Turke. Bošnjake prikazuje kao „Turke“ – poluazijatske nasilnike, podsvjesno mučene kompleksom „izdaje“ zbog prelaska na islamsku vjeru. Naziva ih „Potučernjacima“. Andrić Bosnu deindividualizira. “Most je zidao Rede Neimar, koji je morao živeti stotinama godina da bi sagradio sve što je lepo i trajno po srpskim zemljama.“ [39] Takvo mišljenje je potkrepljivano ne samo na stranicama piščevih književnih djela, nego i esejističkim i publicističkim radovima u kojima slavi Njegoša i „istragu poturica“. U vrijema kada piše roman Na Drini ćuprija (1942.), Andrić žuri da Bošnjake dehumanizira, jer baš tada na toj ćupriji i njenoj okolini četnici vrše genocidni napad na Bošnjake. Andrić razvija mitološku priču u kojoj govori da je neimar mosta morao silom vezirove vlasti uzidati dva živa srpska djeteta, blizančad Stoju i Ostoju. Na stubovima gdje su bebe uzidane neimar Rade je iz sažaljena ostavio otvore na kojima je nesretna majka dojila svoje bebe. Priča sadrži stav da je najsuštinskija rasa Slavena – srpska kršćanska rasa uzidivana u konstrukciju islamske arhitekture i kulture. Priče o ćupriji na Drini, a posebno scene Abidovog nabijanja Radisava na kolac, koje je Andrić anatomski do detalja opisao, učinit će da će ga srpski narod na Gazimestanu 1989. instrumentalizirati. Na toj fešti, na kojoj su u prvim redovima sjedili oni koji će poslije tri godine ponovo krenuti na rješavanje konačnog pitanja Bošnjaka – njihovog istrebljenja, su Andrićeve portrete visoko držali.
Kao dio programa obilježavanja 600 godina poslije Kosovskog boja, oživljavan je interes za Njegoševo i Andrićevo djelo. Njegošev lik i djelo je, pred početak nastavka genocida nad Bošnjacima 1991., intezivno oživljavano. Njegove slike bile su lijepljenje na autobusima koji su odvozili srpski narod na mjesta „događanja naroda.“
I danas se GORSKI VIIJENAC I NA DRINI ĆUPRIJA ne čitaju samo zbog literarne znatiželjnosti i njihove zaista briljantne književne vrijednosti, već kao obavezna školska literatura, kako bi se na školskim časovima sadašnje i naredne generacije mentalno pripremile za nova istrebljenja Bošnjaka. Za srbijansku školu važniji su Petar Petrović Njegoš ili Ivo Andrić nego Nikola Tesla i Vuk Karadžić, koje su skoro zaboravili. Kamen grad u Višegradu je indirektno spomenobilježje Ivi Andriću.
Bošnjaci su od pada sultanizma za svoje komšije- Srbe postali „Turci“, „Poturčenjaci“, (poturčeni Srbi). Kolika je snažna propaganda odnarođivanja Bošnjaka bila i tokom agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu ilustruje razgovor zapisan u listu podlugovačke brigade Vojske republike srpske vođen sa jednim djetetom, sinom srpskog borca u rejonu Podlugova (opština Ilijaš). Taj razgovor je tekao ovako: „Gdje ti je, sine, tata?“ pita sagovornik dječaka. „ U šumi.“ „Šta radi?“. „Puca!“ „Na koga puca?“ „Na Turke.“
Petar Kočić želi da posrbizira Bošnjake (koje naziva „Turcima“) i u ličnosti Osmana Đikića svoju namjeru ilustrira ovako: «Osman Đikić… bio je i ostao duboko osviješten i osvjedočen Srbin- musliman… , on je bio jedini musliman u zemlji koji nije u napredovanju i ekonomskoj slobodi srpskog kmeta gledao propast muslimanskog dijela našeg naroda». Kroz ličnost Mehmed-bega Kapetanovića Ljubušaka, Kočić nastoji da proskribira bošnjački radikalizam zato Ljubušaka karakterizira kao «sebičnog i uskog“. Bošnjaluk je za Kočića odvratan, bezbojan, propao u bezdanje sa izraženom feudalnom požudom za sabiranjem materijalnih dobara, raznih položaja i titula. Eto, to su Kočićeve negativne, stereotipne predstave mentaliteta Bošnjaka. Tako je Kočić vršio dehumanizaciju i odnarođivanje Bošnjaka.
Jovan Cvijić opisuje bosanske muslimane na način da ih dehumanizira – potpuno karakterno degradira. To su ljudi, tvrdio je Cvijić, koji vjeruju u sudbinu, ne vole da rade. Nehat i lijenost su se ukorijenili u njih. Cvijić ističe njihovu duhovnu tromost, nekritičnost i naivnost, neznalaštvo. Vrlo se često odmaraju i njihov je odmor nepomičan. U stanju su da satima nepomično sjede da ništa ne rade i ne misle, pušeći na dugačkom čibuku ili nargilama, sanjareći i slušajući žuborenje tekuće vode. Ne pjevaju, ne igraju se i ne zabavljaju se. Sjede ili spavaju i samo miruju. Žive isključivo vjerskim životom. Dika im se odavati sevdahu, pjevati bosanske sevdalinke srpskog jezika, jahati dobre konje, imati osobito kitnjast konjski takum i vježbati se oružju. Kao pozitivne karakteristike bošnjačkih seljaka i vlastele Cvijić navodi gostoljubivost, srdačnost i ljubaznost. U tome su nadmašili hrišćane. Gosta bi na dlanu nosio, krvi bi mu utočio. Ni siromašniji neće primiti novčanu nagradu. Nema stvari, izgleda, koju gostu i prijatelju neće obećati, često i ono što očevidno neće moći izvršiti. U nastupima lahkoumne ljubaznosti i velikodušnosti često idu u popuštanju i odobravanju dalje nego što treba ići i daju najkrupnija obećanja iz zahvalnosti za najbeznačajnije poklone. To je dinarska velikodušnost koja kod muhamedanaca često nema granica. I kod muhamedanskih seljaka, a naročito kod osirotjelih aga i begova, ima još mnogo upinjanja da izgledaju imućniji nego što su. Zbog toga su ponekad smiješni i ovo ih razmetanje često dovodi do potpune propasti. Žele da im se laska i da im se iskazuje poštovanje. To je za njih gotovo bolesna potreba.
Čedomil Mitrinović, sljedbenik Jovana Cvijića, će sve dobre strane Bošnjaka pripisati njihovom «srbskom porijeklu», a sve loše karakterne strane pripisat će uticaju islama. Stoljećima su naši muslimani, piše Mitrinović (1926.), živjeli od potpunog nerada i apsolutnog gospodarenja nad svim i svačim. Nisu imali ni volje ni sklonosti ni smisla za rad i samostalno privređivanje, jer im sve to nije bilo potrebno. Kmet je radio i donosio u hambar. Najlakše i najjednostavnije je bilo da se ono što je potrebno izvadi iz hambara. Njihova moć je bila u handžaru i hambaru. Bošnjacima, smatra Čedomil Mitrinović, vlada lijenost, nemarnost, apatija, inercija, murdarluk, inat, javašluk, plemenitost, čine dobro radi sevapa, dobrote, čestitosti, itd. No, sigurno je, najmračnijim bojama Mitrinović opisuje duhovnu stranu Bošnjaka. Bošnjaci ne vole da misle. Duh im je nekako nepokretan, inertan. Život im je pun najfantastičnijih predrasuda, na život gledaju samo kroz najuži okvir svojih tradicija. Uporedo s tim ide misticizam, nostalgija, melanholija, a uz to sklonost prema prostituciji i perveznostima, sklonost prema alkoholu. Ne vole intelektualni rad, pate zbog nedostatka aktivnog duha. To ih odvodi u kismet (kismet je vjerovanje u sudbinu, što dovodi do uvjerenja da su svi ljudski napori nekorisni). Pravi su rasipnici, nikakve štediše. Na kraju, kao sudbonosnu karakteristiku Bošnjaka, Mitrinović smatra alkoholizam, prostitucija, homoseksualnost i kriminalitet, sujetu, hvalisavost, rasipništvo, senzualnost, misticizam i fatalizam.
Ovakva dehumanizirajuća slika Bošnjaka nosi u sebi ambiciju legitimiranja velikosrpskog nacionalizma. Mitrinović je do kraja razgovijetan. On tvrdi: ili će se Bošnjaci morati vratiti svojoj srpskoj narodnosti, pa se osjetiti da su među svojom braćom, iako vjerski različitom, ili će na različite načine morati nestati sa srpskih etničkih prostora. A ako se ne vrate svojoj prvobitnoj srpskoj narodnosti, onda, dakle, predstoji za srpsku nacionalnu politiku samo jedan odgovor, kratak, jasan, neumoljiv. Guslar ga je opjevao i prorekao, a pjeva ga još i danas. Ponavljati ga ovdje nećemo, jer ga znamo svi. Riječ je, zna se, i iskusilo se, o pozivu na zločin genocida nad Bošnjacima.
Negacija bošnjačkog identiteta i njihova prosrpska asimilacija je ključna komponenta Vladimira Ćorovića. Bošnjaci nemaju, smatra Vladimir Ćorović, nikakvo historijsko utemeljenje. Sa stanovišta pansrbističkog integralizma, Ćorović smatra da je o Bošnjacima moguće govoriti samo kao poturčenjacima. Poturčenjaci nisu niko drugi nego etnički Srbi ili Hrvati. U toj pansrbističkoj i pancroatističkoj ideji Ćorović podstiče odnarođeivanje Bošnjaka. Njegov etički pansrbizam, negacija nacionalnog bošnjačkog identiteta i prosrpsko-asimilatorska nacionalizcija Bošnjaka sastavni su dio i ključna komponenta njegovog radikalnog odbacivanja bošnjaštva. Do kraja je je podržavao ono što je srpska, etnocentrička i pansrpski orijentirana inteligencija nazivala – bošnjakluk. Negacija historijskog identiteta Bosne, kao matice Bošnjaka i radikalna dehumanizacija Bošnjaka su glavne odrednice Ćorovićevih pansrbističkih pogleda. Muslimani su samo dio našeg plemena, pisao je Vladimir Ćorović.[40]
Jedan od najradikalniji srpskih političara i intelektualaca, koji je bio kandidat za prvog predsjednika Vlade Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, Sojan Protić, je nagovijestio genocid nad bosanskim muslimanima svojim političkim programom. „Mi ćemo dati Turcima“, kaže ovaj srpski političar, „24 časa, makar i 48 časova vremena da se vrate u pradedovsku veru. A što ne bude htelo to poseći, kao što smo svojevremeno to uradili u Srbiji“. [41]
U knjizi Ive Pilara „JUŽNOSLAVENSKO PITANJE“ ima niz zanimljivih detalja o ideji kroatiziranja Bošnjaka. Bošnjake Pilar smatra Hrvatima. Ali da bi ih kroatizirao on ih mora prethodno dehumanizirati. Put zločina odnarrođivanja Bošnjaka vodi preko zločina dehumanizacije. Pilar tvrdi da Bošnjaci nemaju nikakve nacionalne svijesti jer islam isključuje svako nacionalno osjećanje. U Bošnjacima Pilar vidi samo dvije vrijednosti, jednu vojničku, a drugu kulturnu, što je, u njegovoj etnocentričnoj percepciji, doprinijelo hrvatskoj kulturno-civilizacijskoj superiornosti u odnosu na srpsku zatvorenost u vizantijsko-pravoslavnu kulturu.
Bošnjaci su morali i još moraju da se bore ne samo protiv posrbljenja svoga identiteta već i protiv njegovog kroatiziranja. Tuđman je 1993. na djelu pokazao šta se u političkom smislu podrazumijevalo, kako je i on sam govorio, da su Bošnjaci «cvijeće hrvatskog naroda.»
Ovako radikalna dehumanizacija Bošnjaka, a ona je uvijek bila način priprema za masovnu recepciju ratno-ekspanzionističke politke, pripremala se u sprezi srpsko/hrvatske intelektualne elite. Dok su srpski i hrvatski intelektualci radili na odnarođivanju i dehumanizaciji Bošnjaka, svojevrsnoj mentalnoj pripremi druge faze njihovog istrebljenja, politički dvojci: Cvetković – Maček i Milošević – Tuđman će politički i vojno raditi na realizaciji te ideje. Njihova genocidna politika još nije uništena. I danas su u školskim programima prisutna djela navedenih političara.
Pisana djela navedenih inetelektualaca – vrhunskih predstavnika srpske i hrvatske nacionalne kulture nas podsjećaju i upozoravaju na to kako se kultura naroda, kojoj pripadaju navedeni intelektualci, stavljala u funkciju mentalne pripreme i formiranja specifične vinost tog naroda prema Bošnjacima. I dan danas se vrše mentalne pripreme kako bi se ponovo moglo, kada to ocijeni pogodnim trenutkom neki novi Slobodan Milošević, neki novi Franjo Tuđman, sa umišljajem, bez osjećanja krivice, nastaviti sa trijebljenjem Bošnjaka.
[39] Ivo Andrić, NA DRINI ĆUPRIJA, Svjetlost, Sarajevo 1963., str. 9
[40] Esad Zgodić, VLADIMIR ĆOROVIĆ: PANSRBIZAM, BOSNA I BOŠNJACI, www.bosnahistorija.com/forum (Esad Zgodić)
[41] Mehmedalija Bojić, HISTORIJA BOSNE I HERCEGOVINE (VII – XX- VIJEK), TKD Šahinpašić, Sarajevo 2001., str. 161.
(Zbog dužine teksta ovo naučno istraživanje, potkrepljeno naučnim dokazima, biće objavljeno u 10 dijelova, ovo je 7. dio) U nastavku…
DR ŠESTANOVIĆ: KORIJENI GENOCIDA NAD BOŠNJACIMA I PITANJE ODGOVORNOSTI – 8/10
DR ŠESTANOVIĆ: KORIJENI GENOCIDA NAD BOŠNJACIMA I PITANJE ODGOVORNOSTI – 6/10
DR ŠESTANOVIĆ: KORIJENI GENOCIDA NAD BOŠNJACIMA I PITANJE ODGOVORNOSTI – 1/10
Napomena o autorskim pravima: Dozvoljeno preuzimanje sadržaja isključivo uz navođenje linka prema stranici našeg portala sa koje je sadržaj preuzet. Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku The Balkantimes Press.
Copyright Notice: It is allowed to download the content only by providing a link to the page of our portal from which the content was downloaded. The views expressed in this text are those of the authors and do not necessarily reflect the editorial policies of The Balkantimes Press.