fbpx

DR ŠESTANOVIĆ: KORIJENI GENOCIDA NAD BOŠNJACIMA I PITANJE ODGOVORNOSTI – 8/10

Bosna i Bošnjaci su cijela dva zadnja stoljeća u borbi protiv zla. U najtežim trenucima te borbe, a to je vrijeme agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu 1992 – 1995., Bošnjaci su morali još jednom da se suoče sa pitanjem: opstati ili nestati.

DR ŠESTANOVIĆ: KORIJENI GENOCIDA NAD BOŠNJACIMA I PITANJE ODGOVORNOSTI - 1/10
PROF. DR. MUHAMED ŠESTANOVIĆ, Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu

Piše: PROF. DR. MUHAMED ŠESTANOVIĆ, Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu

Vatra isto gori u Grčkoj i Perziji, ali ideje o  korijenima i uzrocima dobra i zla razlikuju se od mjesta do mjesta. – Aristotel

Dehumanizaciaja i odnarođivanje Bošnjaka, te deindividualizacija  Bosne je prva faza zločina genocida nad Bošnjacima – Treći Dio

Srbiziranje i kroatiziranje Bošnjaka je nastavljeno i u komunističkom režimu. Premda su Bošnjaci, kao i drugi narodi, u doba kumunističkog režima imali vidljiv  civilizacijski uspon, ali zbog hegemonistčke pozicije prosrbske politike njihovo nacionalno pitanje nije pravno riješeno sve do 1974. Sve do tada Bošnjaci su bili odnarođeni u državnoj zajednici Srba, Hrvata, Slovenaca, Makedonaca i Crnogoraca.

               Komunisti su od  monarhističke Jugoslavije preuzeli termin „muslimani“ i to ugradili u odluke Prvog Zasjedanja Antifasistickog Vijeca Narodnog Oslobodenja BiH (ZAVNOBiH): da zemlja Bosna i Hercegovina, matica Bošnjaka, ne bude ni srbska, ni hrvatska, ni muslimanska, nego zbratimljena srpska, hrvatska i muslimanska, u kojoj će biti osigurana puna ravnopravnost i jednakost svih.

               „Puna jednakost svih” će se ubrzo vidjeti u prvom Ustavu Federativne Narodne Republike Jugoslavije (FNRJ) u kojoj Bošnjaci uopće nisu spomenuti, čak ni kao muslimani. Osim toga, u početku je grb FNRJ imao pet baklji kao buktinja koje su simbolizirale pet konstitutivnih južnoslavenskih naroda (bez Bošnjaka). Kasnije je to pokušano da se prevaziđe pa je na grbu Socijalsitičke Federativne Republike Jugoslavije (SFRJ) dodata i šesta baklja, ali te baklje nisu predstavljale šest naroda već šest državnih federalnih jedinica. Istrajnost u toj “ravnopravnosti” najočitije se vidi u popisima stanovnistva:

               Paradoksalno je da su se jedino za Bošnjake, mijenjali statistički modaliteti za nacionalnu pripadnost u popisima stanovništva. U tim popisima morali su biti ono što oni nisu. U popisu iz 1948. Bošnjaci su se mogli izjašnjavati pod modalitetom “musliman – neopredijeljen”, 1961. “musliman u etničkom smislu”, a 1971., 1981., 1991. “Musliman u nacionalnom smislu.” Od 1961 do 1993.  Bošnjaci u SFRJ su bili jedini muslimani svijeta koji su u svom imenu imali veliko slovo „M“, kao da su neki posebni muslimani. Budući da je SFRJ bila ateistička i sekularna država, koja je dozvolila da jedan narod nosi tipično vjersko ime, teško je odgovoriti da li je to učinjeno da bi se Bošnjaci stavili pred veliko iskušenje ili im je time ukazana milost.
               Tek je popisom stanovnistva iz 1991. priznato postojanje bosanskog jezika, kao jedne od odrednice identiteta grupe kao takve. Prema tom popisu 92 % Bošnjaka se izjasnilo da im je maternji jezik bosanski, 67% Srba da im je maternji jezik srpski, a  47% Hrvata da im je maternji jezik hrvatski.

               Eto, u najkraćem je ovdje kazano šta se i kako, u novijoj historiji sve do održavanja Svebošnjačkog sabora 1993., dešavalo sa „slobodom“ izbora  imena identiteta najbrojnije etničke i vjerske grupe na prostoru Bosne i Hercegovine.

               Srbiziranje i kroatiziranje Bošnjaka je i u budućnosti moguć psihosocijalni proces baš zato što su Bošnjaci još nedovoljno nacionalno osvješćeni i još im posporo ide ojačavanje sopstvenog nacionalnog ega za odbranu svoga identiteta. Brzo zaboravljaju svoju noviju prošlost. Možda zato što im je bila prokleta. Bošnjaci i nakon genocida nemaju nacionalne strategije kako da, na mudar način, spriječe da im se i dvanaesti puta ne desi genocidni napad.

               Osobno se saglašavam sa porukom uglednog bošnjačkog intelektualca akademikom Esadom Durakovićem koji kaže da bi se Bošnjaci kao narod sačuvali i održali moraju „Mudro preovladavati sve one forme i akcije koje apsolutiziraju vjersko tako što ga prenose u sve sfvere nacionalnog, tzv. svjetovnog pa i političkog, čime se nastoji sakralizirati naša stvarnost ucijelosti, pa i politika; izbjegavati i one akcije koje nemudro razvijaju bošnjačko na uštrb bosanskog ili bosanskohercegovačkog, jer to vodi ka unutarnjoj samoizolaciji Bošnjaka i fatalnom podrivanju državnosti bez koje oni nemaju budućnosti.“  [42]         

Odgovornosti za zločin genocida – Prvi Dio

               Postoje li neke naznake koje ukazuju da bi se u dogledno vrijeme mogao ponoviti napad na Bošnjake sa genocidnom namjerom? Da li takve naznake, ako postoje, treba tražiti u birokratiziranim i autoritarnim liderima sličnim Slobodanu Miloševiću ili, pak, u nacionalnoj kulturi kojoj oni pripadaju? Analiza  brojnih atribucijskih teorija, koje je sakupio američki sociolog Lukas, pokazuje da se po tom pitanju još nalazimo u zbrci, da naučna misao još luta u traganju odgovora na to pitanje. Danas se, uglavnom, susreću dva pravca tumačenja uzroka zločina iz čega se mogu izvoditi zaključci o subjektima ili nosiocima odgovornosti za njihovo činjenje.

            Koristeći atribucijska razmišljanja o uzročnosti činjena rasprostranjenih krvoprolića i unutar njih najtežih zločina, jedni izvode zaključak da se uzroci zla nalaze u genetičkim porivima pojedinaca, pa neki od pristalica takvih razmipšljanja smatraju da postoji i nacionalna genetika koju čine odgovornom za zla koji čini određeni narod, a drugi istraživači vide uzroke

nastajanja planatarnog zla u nacionalnoj kulturi kojoj zločinci pripadaju, a koja se „taloži“ u podsvijesti pojedinaca koji pripadaju toj kulturi. 

               Da bi psihoanalitičkim teorijama objasnili zločinačko ponašanje pojedinaca ali i grupe kojoj ti pojedinci pripadaju, većina tako orjentiranih istraživača smatra da ranije internalizirana iskustva koja su potisnuta i pohranjena ispod pojedinčeve svjesti i „čekaju“ da, određenim podražajima, budu „pozvana“ ili „povučena“ iz tog „skladišta“ pamćemja. Takav psihički materijal koji je stvaran u odnosima pojedinca sa drugim ljudima, Bogom, kosmosom i kulturom naroda kojem pripada, švicarski psihoanalitičar Jung  naziva arhetipom. Arhetip je čovjek kojim u dobroj mjeri upravljaju naslijeđena kolektivna iskustava, kao naslijeđene dispozicije koje su smještene u pojedinčevoj podsvijesti i postaju „operativne“ uvijek kada nekome zatrebaju. Zato je, smatra Jung, arhetip prototip kulture kojoj pojedinac pripada. On je osnovna strukturalna i dinamična jedinica kolektivnog nesvjesnog. Tokom svojih putovanja i istraživanja širom svijeta Jung se uvjerio da svi narodi imaju sopstveno kolektivno nesvjesno kao simbol njihove kulture. Jung je još 1933. u Njemačkoj govorio da nacionalsocijalizam od Nijemaca stvara arhetipove koje će upotrijebiti za činjenje teških zlodjela koja će se uskoro dogoditi.

            Ne navodeći druge brojne socijalne psihologe, sociologe kulture, antropologe, etnokarakterologe i druge[43] koji su pisali o značaju uticaja socijalnih okolnosti na pojedinčevu i kolektivnu svijest i uticaju kulture naroda na svijest i ponašanje pojedinaca, teoretičari koji su psihosocijalno i psihoanalitički orjentirani tvrde da u psihologiji zločinaca koji odlučiše, isplaniraše i (iz)vršiše zločin genocida nad Bošnjacima možemo vidjeti da su to one individue u koje je preko srspke nacionalne kulture, ili tačnije dijela te kulture, u njihovu pojedinačnu svijest internalizirana mens rea (namjera) da unište bošnjački identitet i istrijebe taj narod. Pomoću takve kulture stvarana je mentalna priprema kako bi srpski mesari i kasapini bez ikakve cenzure mogli činiti takva zvjerstva nad Bošnjacima. Takva zvjerstva, koja su dokumentirana u arhivama ICTY i istraživačkim studijama istraživača genocida i drugih oblika zločina, srpski kasapi i mesari su mogli na terenu da čine jer su srpski zločinci bili vođeni emocijama i potrebama nacionalne kulture, ideologije i politike lebensrauma. Još su davna Le Bonova (1895.) istraživanja pokazala da je ponašanje mase povezano sa mehanizmom emocionalne zaraze koja pojedinčevo ponašanje čini infantilnim, primitivnim u odnosu na njegov stvarni, Bogom dani, razum. U brojnim primjerima infantilnih ponašanja uzrokovanih srpskom ideologijom i politikom lebensrauma bilo je dosta komičnih slučajeva. Navešću samo jedan. Tokom agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu vidio sam jedan grafit, napisan na zgradi jedne pošte u jednom malom bosanskom gradiću, sa ovakom porukom: „Ovo je Srbija“. Ispod tog grafita, neka mentalno zdravija osoba, je dopisala: „Budalo, ovo nije Srbija, ovo je pošta“.

               Infatilnoj ideologiji i politici odgovaraju infantilna ponašanja podanika takve ideologije i politike, a psebno u situacijam ratnih sukoba. U ratnim sukobima većina učesnika pristaje da ubija druge, pogotovo ako to od njih zatraži vođa takve infantilne ideologije i politike. Kako objasniti olahko pristajanje vođi na tešku poslušnost (podaništvo)? Kako objasniti da su Hitler, a nešto kasnije i Milošević osnivali svoje brojne „fabrike smrti“ u kojima su revnosno „proizvodili“ smrt? Da bi se u „fabrikama smrti“ ubijalo najvažnije je da neko od autoriteta[44] zatraži od „neposrednih proizvođača smrti“ da oni to čine.

               Za nepodnošljivu lahkoću poslušnosti da se izvršava ono što želi i traži autoritarni birokratra nije i ne može biti odgovoran samo izvršitelj (mesar, kasapin). Olahko prihvatanje birokratskih zahtjeva se tumači ne samo kao ponašanje pri kojem ljudi  slijede zapovijesti, već se lahko prihvaćaju  teški zahtjevi kao da proizilaze iz osjećanja dužnosti. Vojnik u ratnim sukobima ubija druge iz osjećanja dužnosti, a ne zato što je po rođenju takav.

Karl Jaspers (1913.) smatra da se čovjek pokorava (pristaje na podaništvo ili poslušnost) da bi izbjegao osjećaj krivnje. H. Marej (1938.) među 20 urođenih potreba ubraja i potrebu  za samoponiženje (abasment) koja se manifestuje u pasivnom počinjavanju spoljnoj sili. Psiholog Mek Dugal (1908.), pisao je o instiktu samoponižavanja ili potčinjavanja. Međutim, u socijalnoj psihologiji postoje eksperimentalna istraživanja, koja daju odgovore na pitanje zašto ljudi ubijaju druge ljude, čak i one koji im nikada nisu nanijeli nikakvo zlo. 

            Da kod ljudi postoji lahkoća prihvatanja birokratskih zahtjeva za ubijanjem drugih pa i onda kada za time nema nikakve potrebe, najuvjerljivije potvrđuju dobiveni rezultati iz ingeniozno organizovanog i izvedenog naučnog eksperimenta kojeg je sa saradnicima na Yale

Univerzitetu, a ponovljenim i na  nekim drugim mjestima,  organizovao i izveo 1963. Stenli Milgram (Stanley Milgram). [45]

Rezultati Milgramovog eksperimenta su iznenađujući, začuđujući i zabrinjavajući pa priču o tim rezultatima započinjem pitanjem. Poštovani Čitaoče ovog teksta, kad bi Vam neko s autoritetom naredio da neku osobu ubijete samo zato što je ta osoba netačno odgovorila na neko pitanje postavljeno mu od strane Vama autoritativnog vođe, biste li poslušali? Unaprijed znam Vaš odgovor. Odgovorili biste da ne bi to nikada uradili. Kada bi Vam neko rekao da bi to on učinio, vjerovatno biste o njemu mislili da je okrutan, sadističan, nenormalan, da je zločinac i sl. Međutim, stvarnost je sasvim drugačija. U to nas uvjeravaju rezultati eksperimentalne studije Stenlija Milgrama objavljene prvo u jednom uglednom časopisu u Nujorku (1966.), a potom u znamenitoj studiji, objavljenoj 1974. pod naslovom Obedinence to Authority (Pokornost prema autoritettu). O čemu se radi?

            Svoju radoznalost o ljudskoj poslušnosti i njihovoj spremnosti na činjenje zla drugima možemo naći i u drugim istraživanjima koja su se bavila ovim pitanjem, kao na primjer eksperimentalna studija  Filipa Zimbardoa (Philip Zimbardo) profesora sa Stansford Univerziteta (1973.)[46].


[42] Prof. dr. Esad Duraković, ANTIČKO EPSKO STRATIŠTE U VLASTITOM DOBU I VLASTITOJ ZEMLJI – GOVOR O NEIZRECIVOM, Oslobođenje – KUN, 14. juli 2011. godine.

[43] Kao što su, između ostalih, Margaret Mid; Vajting; Bejtson;  Bejkn; Tomas Džosef; Linton i Kardiner, Erih From;  Geror i Rikman; Inkes i Levinson; te mnogi drugi istraživači koji su istraživali  povezanost kulture i pojedinčeve ličnosti i uticaju te kulture na njegovo ponašanje.

[44] Iz sociopsihološke perspektive – autoritet je vid socijalnog uticaja – tzv. legitimni uticaj (prihvata se kao opravdan sa stanovišta pozicija koju obje strane zauzimaju).

[45] U ovom eksperimentu je jedna grupa učesnika dobila  ulogu „učitelja“, a druga ulogu „učenika“. Uloge su igrali u parovima: jedan „učitelj“ je radio sa jednim „učenikom“. Ekperimentator, kao autoritativni vođa, ih je instruirao ulogama koje trebaju obavitu tokom trajanja eksperimenta. Pored ostalog , upoznao ih je da će nad njima biti obavljen značajan naučni eksperiment. „Učenicima“ je, odvojeno od njihovih „učitelja“, pored ostalog, rečeno da će biti „kažnjavani“ od strane „učitelja“ za netačno date odgovore na pitanja koja im bude  postavljao.  „Kazne“ će biti izvedene  lažnim (simuliranim) elektrošokovima na koje oni treba da reaguju glumeći odgovarajuće bolove i patnje. „Učitelji“ nisu znali da je u pitanju lažna kazna. „Učitelj“ je, pred početak eksperimenta, sjedio zajedno u klupama sa svojim „učenikom“ kako bi im, sa istog genoratora eksperimentator puštao na njihove ruke stvarnu („živu“ ) struja jačine 15 volti. Brojčanik na generatoru je bio podijelje od 15 do 450 volti, u rasponima od po 30 volti. Kada je eksperimenat počeo, na svaki netačan odgovor „učenika“ vođa eksperimenta je „učitelju“ naređeivao da tom „učeniku“ zada elektroudarac sa određenom jačinom „struje“ koja i da je bila „živa“ ne bi izazvala smrtonosne posljedice. Na sledeći netačan odgovor „učitelj“ je dobivao naredbu da pusti jaču „struju“. Na sledeći netačan odgovor  „učitelj“ je „učenika“ kažnjavao sa još višom voltažom, na sledeći netačan odgovor još  višom, sve dok dok ne bi dobio naredbu da na svoga „učenika“ pusti smrtonosnu jačinu „struje“. Rezultati ovog eksperimenta o spremnosti na birokretsku poslušnost autoritetu dala su, za mnoge, neočekivana i šokantna saznanja.

[46] Profesor Filip Zimbardo, je na Stanfordskom univerzitetu (SAD) organizirao i proveo eksperiment koji je postao poznat pod nazivom “Stanfordski zatvorski eksperimenat”. Na temelju rezultata dobivenih tim eksperimentom profesor Zimbardo je izveo zaključak da su osobe koje su sudjelovale u eksperimentu, već u toku prve nedjelje trajanja eksperimenta počeli manifestovati patološka i antisocijalna ponašanja (stereotipe ponašanja stražara, odnosno zatvorenika) koja su im prije eksperimenta, kao intelegentnim i normalnim osobama, bila potuno strana. Zimbardovo istraživanje nad stanfordskim zatvorenicima je pokazalo kako uloga koja se birokratski dodijeli (stražar u zatvoru)  sasvim noramalnom čovjeku može da promijeni njegove etičke standarde. Shodno rezultatima “Stanfordske studije” može se zaključiti da birokratsko dodijeljivanje uloge borca u ratu od njega stvara ubicu i zločinca iako on to po prirodi nije. Shodno rezultatima tog istraživanja, i ne samo tog, može se zaključiti da odgovornost za zločine počinjene u ratnom konfliktu ne nose samo neposredne ubice nego i birokrate koje im takvu ulogu dodijele.

(Zbog dužine teksta ovo naučno istraživanje, potkrepljeno naučnim dokazima, biće objavljeno u 10 dijelova, ovo je 8. dio) U nastavku…

DR ŠESTANOVIĆ: KORIJENI GENOCIDA NAD BOŠNJACIMA I PITANJE ODGOVORNOSTI – 9/10

DR ŠESTANOVIĆ: KORIJENI GENOCIDA NAD BOŠNJACIMA I PITANJE ODGOVORNOSTI – 7/10

DR ŠESTANOVIĆ: KORIJENI GENOCIDA NAD BOŠNJACIMA I PITANJE ODGOVORNOSTI – 1/10

Napomena o autorskim pravima: Dozvoljeno preuzimanje sadržaja isključivo uz navođenje linka prema stranici našeg portala sa koje je sadržaj preuzet. Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku The Balkantimes Press.

Copyright Notice: It is allowed to download the content only by providing a link to the page of our portal from which the content was downloaded. The views expressed in this text are those of the authors and do not necessarily reflect the editorial policies of The Balkantimes Press.