fbpx

DR ŠESTANOVIĆ: KORIJENI GENOCIDA NAD BOŠNJACIMA I PITANJE ODGOVORNOSTI – 6/10

Bosna i Bošnjaci su cijela dva zadnja stoljeća u borbi protiv zla. U najtežim trenucima te borbe, a to je vrijeme agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu 1992 – 1995., Bošnjaci su morali još jednom da se suoče sa pitanjem: opstati ili nestati.

DR ŠESTANOVIĆ: KORIJENI GENOCIDA NAD BOŠNJACIMA I PITANJE ODGOVORNOSTI - 1/10
PROF. DR. MUHAMED ŠESTANOVIĆ, Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu

Piše: PROF. DR. MUHAMED ŠESTANOVIĆ, Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu

Vatra isto gori u Grčkoj i Perziji, ali ideje o  korijenima i uzrocima dobra i zla razlikuju se od mjesta do mjesta. – Aristotel

Dehumanizaciaja i odnarođivanje Bošnjaka, te deindividualizacija  Bosne je prva faza zločina genocida nad Bošnjacima – Prvi Dio

Dehumanizacijom, odnarođevanjem  ili denacionalizacijom Bošnjaka i deindividualizacijom njehove matice Bosne i Hercegovine, željelo se, prije konačnog rješavanje njihovog pitanja – potpunog ili djelimičnog istrebljenja, onemogućiti konstituisanje svijesti o njihovom identitetu, kako bi se, kada za to dođe pogodno vrijeme, nad njima lakše provodila genocidna djela. Psihosocijalni procesi dehumaniziranja i odnarođivanja Bošnjaka kao nacionalne, etničke i vjerske grupe u Bosni i Hercegovini su doprinijeli da su Bošnjaci, kako je za njih tvrdio sociolog Esad Ćimić, „zakasnili da budu narod, a uranili da budu nacija.“          

Korijene genocida nad Bošnjacima treba istraživati zadiranjem u nacionalnu kulturu napadača u kojoj se uobličava ideologija i politika negacije bošnjačkog identiteta i bosanskog individualiteta.

Negiranje Bosne i Bošnjaka intezivirano je povlačenjem Osmanske imperije sa područja Balkana. Zbunjenim Bošnjacima je određeno ili da se iseljavaju ili da se prilagođavaju.[37] Oni koji su ostali prišiveno im je ime koje nije njihovo: „Turci“, „Poturice“, „Poturčenjaci“, „Muhamedanci“, „Balije“ ,“Sunetlije“. Institucionalno, kroz popise i u biografijama, Bošnjaci su morali biti ono što nisu (Srbi, Hrvati, Cigani, neoprijedeljeni, muslimani…).

Poricanjem individualiteta Bosne, matice Bošnjaka, i radikalnim negiranjem postojanja Bosne i Hercegovne i Bošnjaka, kao države i naroda, bila  je polazna tačka hrvatskih a posebno srpskih nacionalista u konačnom rješavanju bošnjačkog  pitanja. Mladosrpski ideolog Pero Slijepčević 1910. piše: „Mladi narodni rod smije da zna među domaćima samo dva imena: Srbi i Hrvati. Bosna i Hercegovina ne smije više da bude, po toj žalosnoj politici, bosanska, nego samo srpska i hrvatska, a jezik ni zemaljski ni bosanski, već samo srpsko-hrvatski.“ [38]

Razaranje identiteta Bošnjaka, političkom, ideološkom i kulturnom strategijom njihovog odnarođivanja i dehumaniziranja, je teorijski i praktično izvodljiv čin. Dehumanizacija žrtve  u osnovi jeste zločin, ali je i psihosocijalni proces kojim ideolozi i planeri zločina vrše psihološku pripremu napadača da se lakše obavi njeno fizčko istrebljenje.

Objašnjavajući svoju „teoriju socijalne distence“, socijalni psiholog Albert Bandura smatra da dehumanizacija žrtve olakšava nanošenje joj planirane štete, ali i ublažava bilo kakvu emotivnu nelagodu napadača dok obavlja nasilja nad njome. Prije svega, ublažava osjećaj krivnje za djela genocida koje izvodi nad žrtvom. Bandura navodi da dehumanizacija žrtava može onesposobiti auto-cenzuru prije i tokom oružanog napada. Kroz dehumanizaciju, napadač žrtvu ne percipira kao osobu sa osjećanjima, nadama i brigama. Zbog toga mu je lakše nanijeti i najteže muke žrtvi bez osjećanja bilo kakve nelagode ili krivnje. Stoga je dehumanizacija žrtve neophodan psihološki proces u činjenju zlodjela nad njom.

Ako dehumanizacija žrtava postane ideološka i politička obaveza napadača, napadač će sa dehumanizacijom nastaviti i kada započne biološki da je istrebljuje. Kroz masovni pokolj napadač poriče da su žrtve ljudska bića. To se ispoljava u načinu na koji se postupa sa žrtvama, u odlaganju njihovih tijela bez ikakvog pijeteta u masovne grobnice, u skrnavljenju leševa. Izvode se i ritualna ponižavanja, kojima se, uz brutalan prezir, namjerno odbacuju najdublje ljudske vrijednosti, kao i najdublja osjećanja ljudske privrženosti. Tako su srpski mučitelji bošnjačkih muškaraca vršili nad njima nezapaćena zvjerstva i torture pred očima njihovih supruga i djece, višestruko silovali žene u prisustvu članova njihovih porodica, ubijali djecu u naručju majki, a žrtve tjerali da pod prisilom ubijaju druge žrtve, svoje sapatnike, i to na najstrašnije moguće načine.

Vrlo je ekstenzivna i heterogena grupa faktora koji su opredjeljivali srpski narod da li da krene sa distanciranjem (udaljavanjem) od Bošnjaka putem njihovog dehumaniziranja ili da krene putem moralnog približavanja. Srpska nacionalna kultura, pravoslavlje, porodična tradicija kroz sistem edukacije su bili primarni faktori koji su doprinijeli da se prema Bošnjacima zauzme stanovište moralnog distanciranja. Pomoću Bandurine teorije moralnog distanciranja može se objasniti zašto su Srbi sa takvom lahkoćom činili brojna i masovna zvjerstva nad Bošnjacima – zvjerstva koja su prevazilazila one koje su činili Varvari. Prema Bandurinoj teoriji dehumanizacija žrtve može se vršiti prije i nakon počinjenih zločina. Dehumaniziranje žrtve prije biološkog istrebljenja ima za cilj lakšeg i lagodnijeg vršenja zvjerstava, a nakon faze trijebljenja nastavlja se sa dehumanizacijom kao odbrambenim mehinizmom zaštite od negativnih primarnih i sekundarnih osjećanja zbog izvršenih zločina. Zbog toga su priznanja, izvinjenja i pokajanja srspskih zločinaca za zločine koje su počinili veoma rijetka. Ti zločinci su bili mentalno pripremljeni da čine takva zvjerstva, pa su im takvi postupci bili psihološki lakše izvodljivi nego prizanja i pokajanja.     Nasilje ne dešava samo od sebe. Nasilje se ne događa, ono se generiše.

Bandurina „teorija moralnog dinstanciranja“ je primjenjljiva u istraživanju korijena zločina genocida nad Bošnjacima. Dugotrajna strategija dehumanizacije Bošnjaka je proces koji je pomogao da se nadvladaju uobičajena moralna osjećanja vezana za akte ubijanja, proces rutinizacije koja umanjuje vjerovatnoću da će se takva razmišljanja uopšte javiti. Takvom strategijom bila je stvarana posebna namjera (mens rea) da Bošnjake, kao sutrašnje žrtve genocida, liše statusa ljudskosti kako bi lakše mogli biti podvrgniti sistematskom istrebljivanju. Ako su dehumanizovani na njih se više ne primenjuju uobičajeni principi moralnog djelanja.

Srpski put u činjenje zločina genocida nad Bošnjacima počinje od srpske nacionalne kulture shvaćene u najširem smislu te riječi, vodi preko žrtvinog odnarođivanja i dehumairanja (psihosocijalnih procesa negiranja njihovog identiteta) do potpunog ili djelimičnog fizičkog istrebljenja. Srpska nacionalna kultura je plodno tlo iz kojeg je izrastala i edukacijskim sistemom zalijevana mens rea (namjera) da se protiv Bošnjaka pokrenu rješenja konačnog njihovog istrebljivanja. Odnarođivanje i dehumaniziranje Bošnjaka je prva faza izvršenja genocidne namjere, ili faza mentalne pripreme potrebne za izvršenje druge faze – faze njihovog fizičkog istrebljenja sa zamišljenog prostora „Velike Srbije“. Značajniji predstavnici prve faze stvaranja zločinačke politike i ideologije prema Bošnjacima, se nalaze među jednim dijelom intelektualaca koji pripadaju nacionalnom srpskom intelektualnom krugu. To su: Petar Petrović Njegoš, Petar Kočić, Vuk Karadžić, Ivo Andrić, Vladimir Gaćinović, Vladimir Ćorović, Jovan Cvijić, Čedomir Mitrinović, Teofil Petranović, Stojan Protić, Stevan Moljević, Jovan Dučić, Petar Gaković, Vladimir Dvorniković, Nikola Stojanović, Risto Radulović, Jefto Dedijer, Vlado Glušić, Aleksandar Belić, Pero Slijepčević, Dobrica Ćosić, Ljubomir Tadić, Kosta Čavoški, Matija Bećković, Milorad Ekmečić, Momo Kapor, Vuk Drašković, Petar Lubarda, Rajko Petrov Nogo, Martin Đurđević, vladika Ertemije Radosavljević i mnogi drugi intelektualci, kulturni djelatnici i crkveni veledostojnici, a od hrvatskih intelektualaca Ivo Pilar, Ferdo Šišić, i dr.

Treba istaći da među srpskim i hrvatskim intelektualcima, kulturnim i drugim javnim ličnostima je bilo i još ima onih koji nisu radili na dehumanizaciji Bošnjaka i deindividualizaciji Bosne i Hercegovine, na idejama pansrbizma i pankroatizma i aktivno su se i još uvijek suprostvljaju profašističkim idejama o „Velikoj Srbiji“ i „ Velikoj Hrvatskoj“. To su, između ostalih: Dositej Obradović, Ivan Đurić, Ivan Stambolić, Miladin Životić, Mirko Kovač, Rade Radovanović, Momčilo Jovanović, Čedomir Čeda Jovanović, Srđan Popović, Sonja Biserko, Slavko Perović, Žarko Račević, Jevrem Brkić, Andrej Nikolaidis, Milan Popović, mitropolit Mihajlo, fra Ivo Franjo Jukić, fra Anto Knežević, fra Grga Martić, fra Luka Markešić, i mnogi drugi franjevci, Ivo Kolbe, Momčilo Jovanović, Miroslav Krleža, Stipe Mesić, Stipe Šuvar, Predrag Matijević, Ivan Lovrenović, Miljenk Jergović, Vladimir Premec, Ivo Komšić, i mnogi drugi intelektualci, kulturni djelatnici i crkveni veledostojnici koji ne pripadaju bošnjačkom intelektualnom krugu.

Kako se stvarala srpska vinost prema Bošnjacima?   Nije ovom prilikom moguće izvršiti cjelokupnu analizu onih djela koja su stvarana radi formiranja specifične vinosti srpskog i hrvatskog naroda prema Bošnjacima. Cjelovitija sintetička studija, koja argumentira zločinačke namjere gore navedenih intelektualaca, je u pripremi, a za ovu priliku ističem samo par izvoda iz nekoliko studija i književnih djela, kao  paradigme proizvođenja vinosti bošnjačkih komšija koja je izraz etnonacionalne netrpeljivosti.

Njegošev Gorski vijenac –  izvodi:

  • “Nego udri dokle mahat možeš, a ne žali ništa na svijetu!
    Sve je pošlo đavoljijem tragom,
    zaudara zemlja Muhamedom.
  • Združio se Turčin s Crnogorcem,
    odža riče na ravnom Cetinju!
  • Luna i krst, dva strašna simbola
    njihovo je na grobnice carstvo.
    Sljedovat im rijekom krvavom
    u lađici grdna stradanija,
    to je biti jedno ili drugo.
  • Treba služit česti i imenu.
    neka bude borba neprestana,
    neka bude što biti ne može –
    nek ad proždre, pokosi satana!
    Na groblju će iznići cvijeće
    za daleko neko pokoljenje.
  • Udri za krst, za obraz junački,
    ko gođ paše svijetlo oružje,
    ko gođ čuje srce u prsima!
    Hulitelje imena Hristova
    da krstimo vodom ali krvlju!
    Trijebimo gubu iz torine!
    Nek propoje pjesna od užasa,
    oltar pravi na kamen krvavi!
  • No lomite munar i džamiju, pa badnjake srpske nalagajte
  • Koliko je ravnoga Cetinja,
    ne uteče oka ni svjedoka,
    ni da kaže kako im je bilo,
    te pod sablju svoju ne metnusmo
    koji ni se ne kće pokrstiti;
    Koji li se pokloni Božiću,
    prekrsti se krstom hristijanskijem,
    uzesmo ga za svojega brata.
    Kuće turske ognjem izgorijesmo,
    da se ne zna ni stana ni traga
    od nevjerna domaćega vraga.
    Iz Cetinja u Ćeklić pođosmo.
    Ćeklićki se razbježaše Turci
    malo koga od njih posjekosmo
    ma njihove kuće popalismo;
    od mečeta i turske džamije
    napravismo prokletu gomilu,
    neka stoji za uklin narodu.
    Blago meni, moji sokolovi,
    blago meni, junačka svobodo!
    Jutros si mi divno voskresnula
    iz grobovah našijeh đedovah!
  • Ko ne misli na Kuran pljunuti
    neka bježi glavom bez obzira!
  • Što će đavo u kršćenu zemlju?
    Što gajimo zmiju u njedrima? „

          i šarajte uskrsova jaja,
          časne dvoje postah da postite;
          za ostalo kako vam je drago!
          Ne šćeste li poslušat Batrića,
          kunem vi se vjerom Obilića
          i oružjem, mojijem uzdanjem,
          u krv će nam vjere zaplivati,-
          biće bolja koja ne potone!
Ne složi se Bajram sa Božićem
.

  • Ema neću, božija vi vjera,
    više slušat odže u Ćekliće
    đe guguće svrh one stugline
    ka jejina svrh trule bukvine!
    Koga zove uz one glavice
    svako jutro kako zora sine?
    Ja mnim ga je doista dozvao,
    jer mi nije lakši, što ću kriti,
    nego da mi na vrh glave stoji.

          Mlečići te morem poduzeše,
          Crnogorci gorom opasaše;
          sastaše se u tvoje zidove,
           okropiše krvlju i vodicom-
          te od tada ne smrdiš nekršću.

  • Kako smrde ove poturice!”
    Kad blizu njih sjedim u skupštinu,
    ja nos držim svagda u rukama;
    da ne držim, ja bih se izbljuvao.
    Pa sam s toga na kraj i uteka,
    e blizu njih ne bih osvanuo.
    Evo vidiš kako smo daleko,
    i opeta ona teška vonja
    od nekrsti ovde zaudara.

[37] Intezivno iseljavanje bošnjačkog stanovništva sa prostora Srbije dešavalo se u periodu 1862 -1876. Tome je doprinijela i Medjunarodna konferencija, održana 1862.godine u istambulskom predgrađu Kanlidži, kojom prilikom su francuska i ruska vlada napravile Sporazum o zajedničkom istupanju u korist Srbije. Ugovorom je bilo propisano da se muslimani imaju iseliti što je moguće brže. Oni koji su željeli ostati na svojim imanjima mogli su to pod sledećim uvjetima: da se vrate vjeri pradjedovskoj, a ako to neće onda mogu da budu Srbi islamske vjere, a ako i to neće onda moraju da se pišu i vode kao Cigani, a ako i to neće onda moraju da se isele. (Vidi: Safet Bandžović, PROGON MUSLIMANA IZ SRBIJE 1830-1867.”,www.sprtsab300.com)

[38] Dr. Enver Imamović, KO JE U BOSNI BOŠNJAK,  Dnevni avaz, 11. 12. 2010., str 12.

(Zbog dužine teksta ovo naučno istraživanje, potkrepljeno naučnim dokazima, biće objavljeno u 10 dijelova, ovo je 6. dio) U nastavku…

DR ŠESTANOVIĆ: KORIJENI GENOCIDA NAD BOŠNJACIMA I PITANJE ODGOVORNOSTI – 7/10

DR ŠESTANOVIĆ: KORIJENI GENOCIDA NAD BOŠNJACIMA I PITANJE ODGOVORNOSTI – 5/10

DR ŠESTANOVIĆ: KORIJENI GENOCIDA NAD BOŠNJACIMA I PITANJE ODGOVORNOSTI – 1/10

Napomena o autorskim pravima: Dozvoljeno preuzimanje sadržaja isključivo uz navođenje linka prema stranici našeg portala sa koje je sadržaj preuzet. Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku The Balkantimes Press.

Copyright Notice: It is allowed to download the content only by providing a link to the page of our portal from which the content was downloaded. The views expressed in this text are those of the authors and do not necessarily reflect the editorial policies of The Balkantimes Press.