Nabil El-Tanany, evakuirani bh. državljanin, o 40 dana pakla i užasa u Gazi, svaki trenutak mislite o tome da li ćete za jednu minutu…
…i dalje biti živi
Palestinac i bh. državljanin Nabil El-Tanany 15. septembra otputovao je u Gazu kako bi posjetio porodicu nakon 23 godine, ne sluteći da ga u Gazi očekuju sigurno najteži trenuci u njegovom životu
Svaki trenutak mislite o tome da li ćete za jednu minutu i dalje biti živi. To je otprilike rečenica kojom bh. državljanin Nabil El-Tanany opisuje svojih 40 dana pakla u Gazi, u kojoj je boravio od početka izraelskih napada pa do evakuiranja prošle sedmice sa ostalim državljanima Bosne i Hercegovine, piše Anadolu.
U domu porodice El-Tanany u Zenici prisutna je posebna radost. Za suprugu Fatu i djecu ovo je, kako i sami kažu, jedan od najradosnijih dana u njihovom životu. Njihov suprug i otac Nabil uspio se vratiti živ i zdrav iz razorene Gaze, gdje je boravio od početka izraelskih napada.
Nabil je Palestinac rođen 1968. godine u izbjegličkom kampu u Jabaliji, na sjeveru Pojasa Gaze, koji je također žestoko bombardiran u posljednjim izraelskim napadima. Njegovi roditelji doselili u Jabaliju davne 1948. godine. Nabil je državljanin Bosne i Hercegovine, u koju je kao humanitarni radnik došao ratne 1994. godine.
U Gazi je posljednji put bio 1999. godine. Nakon 23 godine odlučio je posjetiti svoju porodicu, oca, braću i sestre. U Gazu je otputovao 15. septembra ove godine, u namjeri da ostane mjesec dana, ne sluteći da ga očekuju sigurno najteži trenuci u njegovom životu.
Sedam dana prije povratka u Bosnu i Hercegovinu, 7. oktobra, došlo je do eskalacije sukoba, usljed čega je Nabil ostao zatočen u Gazi.
“Bio sam na sjeveru Gaze, u našoj porodičnoj kući. Od početka, 7. oktobra, pa do zadnjeg dana, bilo je užasno. Svakodnevno avionsko bombardovanje. Granate su se mogle čuti svaki dan. Bilo je užasno. Čovjek jednu minutu ne može biti miran”, kaže El-Tanany na početku razgovora.
Jabalija, gdje je njegova porodična kuća, bila je meta žestokih napada i bombardiranja, jer je tu bila velika koncentracija palestinskih civila iz susjednih naselja, koji su se sklonili u jednu od tamošnjih škola, pod krovom Ujedinjenih nacija, pojašnjava El-Tanany.
“Bombardirane su mnoge kuće. Kuće obje moje sestre, kuća mog dajdže, potpuno su srušene”, kaže El-Tanany.
Zbog sigurnosti je pokušao mijenjali lokacije, pa je nekoliko dana boravio u kući svog brata. Tu se zadržao tri dana, jer, kako kaže, situacija je bila takva da nijedan kvadratni metar u Gazi nije bio siguran.
“U Gazi niti jedan metar nije siguran. Išao sam kod brata, nekih 500 metara od nas. Svake noći čule su se granate. Tri dana smo tu proveli, bilo je mnogo djece, plakala su od silnih detonacija, eksplozija”, priča El-Tanany, napominjući kako mu u ušima i danas zuji od prve eksplozije u Gazi.
– Ljudska tijela bez glave, bez ruku, bez nogu –
U Jabaliji je svjedočio jednom od prvih masakara u Gazi, u kojem je smrtno stradalo 112 civila.
“Bio sam zajedno s ocem i mlađim bratom. Sjedili smo i čuli smo snažnu eksploziju, od koje se zatresla čitava mahala. Djelići betona padali su po našoj kući poput kiše. Eksplozija je bila mnogo jaka, djelovala je da je jako blizu. Izašli smo vani da vidimo šta se dešava. Izraelska vojska pogodila je tržnicu u centru Jabalije”, navodi El-Tanany, te nastavlja:
“Bio je gust dim i prašina, nije bilo moguće vidjeti metar ispred sebe. Potom smo vidjeli leševe, tijela ljudi, bez glave, bez ruku, bez nogu… Kasnije je stigla hitna pomoć. U tom masakru poginulo je 112 civila.”
Među poginulima je veliki broj komšija i poznanika, za tijelima nekih se još uvijek traga, jer nema adekvatne mehanizacije da se tijela izvuku ispod ruševina.
Na pitanje navinara Anadolu, šta čovjeku najteže pada u jednoj takvoj situaciji, El-Tanany odgovara:
“Vjerujte, najteže mi bilo to što u svakom trenutku razmišljam hoću li sljedeće minute biti živi ili ne. Meni je to non-stop bilo u mislima. Živ si u tom trenutku, no ne znaš da li ćeš biti živ za jedan minut. Gdje će pasti sljedeća granata. Sve su se čule kao da su jako blizu. Užasan strah, ne znam šta bih drugo rekao.”
– Evakuacija iz Gaze –
Preko sina iz BiH dobija informaciju da bi granični prelaz Rafah, između Gaze i Egipta, trebao biti otvoren i da se nalazi na spisku bh. državljana koji trebaju biti evakuirani. El-Tanany odlučuje krenuti prema Rafahu, pred njim je bio put od oko 40 kilometara, ali uspijeva doći. Istog dana, kaže, područje oko prelaza bombardovala je izraelska vojska.
“Kada smo stigli na prelaz Rafah, tu je bilo oko 3.000 ljudi. Taj dan izraelska vojska je bombardirala područje blizu prelaza Rafah, što je izazvalo paniku među ljudima. Od nas je zatraženo da se udaljimo od prelaza. Jedva smo našli prevoz i vratili smo se na sjever Gaze”, kaže El-Tanany.
Opisuje kako su izgledali dijelovi Gaze kroz koje je prolazio vraćajući se na sjever.
“Na tom putu morate proći cijelu Gazu. Jednostavno idete i vidite na sredini ceste zapaljen automobil. Uhvati vas neki strah, razgledate ima li u zraku dronova. Vidjeli smo veliki broj izgorjelih automobila, razrušenih kuća”, govori El-Tanany.
Napominje kako su dva puta dolazili do Rafaha i vraćali se na sjever, treći put više nije bilo povratka, jer je izraelska vojska već kopneno ušla u Gazu.
El-Tanany je preostalih 20 dana proveo u UN-ovoj školi nadomak Rafaha, sve do evakuacije, jer se više nije mogao vratiti kući u Jabaliju. Navodi kako mu je bilo žao kada je napuštao Gazu.
“Bilo mi je jako žao. Zamalo sam zaplakao. Iako sam uspio izaći, tamo je ostala moja porodica, moj rodni kraj. Čitav put u mojim mislima je bilo to šta će biti sa njima, mojom porodicom, mojim narodom, hoće li preživjeti. U Gazi je ostao moj 92-godišnji otac, koji je invalid. Dva brata, dvije sestre s djecom i unucima”, kaže El-Tanany.
Ono što se danas dešava u Gazi sramota je cijelog svijeta, dodaje El-Tanany.
“Mi živimo ovaj rat i ovaj pakao od 1948. Ja sam rođen u izbjegličkom kampu. Čitav život, generacije žive taj rat. Previše je doživio ovaj narod. Svaka njihova sekunda je patnja. Izraelska vojska bombardirala je bolnice, škole, pekare, apoteke, ginu civili, a većina su djeca. To je užasno”, zaključuje.
Dok razgovaramo, stiže mu poziv njegovog brata iz Gaze, javlja da su svi živi. El-Tanany navodi kako čini sve što je u njegovoj moći da izvuče svoju porodicu iz Gaze. Ovom prilikom upućuje poziv bh. vlastima da mu pomognu, ukoliko je to moguće. Zahvalan je za sve što su za njega učinili ambasador BiH u Egiptu Sabit Subašić, bh. ministri i predstavnici diplomatskih predstavništava te zemlje u Egiptu, Turkiye, Kataru. Kaže kako od momenta kada su evakuirani iz Gaze ni jednog trenutka nisu bili sami, uvijek je uz njih bio neko iz bh. ambasada. Na tome je posebno zahvalan. Poručuje kako Bosnu i Hercegovinu vidi kao svoju drugu domovinu.
– Supruga Fata: Najsretniji dan u životu –
Nabilova supruga Fata El-Tanany ističe kako je proteklih 40 dana bio vrlo težak period za njihovu porodicu.
“Bilo nam je teško svima, nismo znali ništa za njih. Nekad smo uspijevali stupiti u kontakt putem interneta. Nama teško, njima teško. Ne znam kome je bilo teže. Svakako da je njima bilo teže. Kod njih je pucalo nešto drugo, nama je pucalo srce. Uglavnom, svakodnevna briga, gledaš djecu, zabrinuta, stalo pitaju je li baba zvao”, kaže supruga Fata.
Prisjeća se 7. oktobra i prvih vijesti, te kaže kako čovjek u tom momentu pomisli na najgore. U tim momentima bilo joj je najvažnije da uspostavi kontakt i sazna da li je Nabil živ.
Na pitanje kako je izgledao ponovni susret porodice s Nabilom, kaže: “Nikad sretniji nismo bili u životu. Bila je posebna radost. Kao kad se dijete rodi, i kada prvi put dođe u kuću. Tako je bilo. Mi smo u braku 30 godina, uvijek smo fino živjeli.”
Očevom povratku posebno su se obradovale kćerke Salina i Šejma. Salina kaže kako je bez babe bilo teško, a kada se vratio i ponovo ga ugledala na vratima, bilo je lijepo.
Kćerka Šejma, na pitanje kako se osjećala dok otac nije bio tu, kaže kako je bila tužna i bilo joj je teško.
“Ponekad sam plakala. Nekad sam sanjala kako je došao. Uvijek sam razmišljala o tome da li će doci, kad će doći“, kaže devetogodišnja Šejma, a na naše pitanje kako je izgledao ponovni susret s ocem, odgovara: „Osjećala sam se sretno, počela sam plakati, zagrlila sam ga i poselamila.”
(AA)
Napomena o autorskim pravima: Dozvoljeno preuzimanje sadržaja isključivo uz navođenje linka prema stranici našeg portala sa koje je sadržaj preuzet. Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku The Balkantimes Press.
Copyright Notice: It is allowed to download the content only by providing a link to the page of our portal from which the content was downloaded. The views expressed in this text are those of the authors and do not necessarily reflect the editorial policies of The Balkantimes Press.