Slobodna: Srbiju, dakle, ne vodi uvjereni šovinist, već konvertit vulgaris

Srbija je zapela u ratnim devedesetima, malo je nade da ta zemlja dođe na pravi put: na vlasti je opet ‘Mali Slobo‘, Miloševićev potrčko i miljenik mafijaša…

Novi-stari predsjednik Srbije Aleksandar Vučić, pročitana je knjiga. Devedesetih je izigravao nacionalista, dapače, radikalnog, pa prijetio sa skupštinske govornice manjinama i u Glini “iscrtavao” granice Velike Srbije. No, Šešeljev šegrt nikad nije bio četnik, ma koliko mu je to u jednom trenutku zbog birača radikalne stranke konveniralo, a kako će i kasnije, kad je okrenuo “ćurak” – priznati, ni obitelj mu nema taj background.

Srbiju, dakle, ne vodi uvjereni šovinist, već konvertit vulgaris, kojem birači vjeruju ne u toj mjeri da misle kako je svet i nepogrešiv ili mesijanski predodređen da ih vodi kroz “istorijske oluje”, već jednostavno ne vide boljega od njega. U tom smislu za hrvatsko – srpske odnose, kudikamo je štetniji političar Ivica Dačić, kojeg upravo Vučić vidi u ulozi budućeg srpskog premijera.

Ne zovu ga Mali Sloba samo zbog toga što fizički sliči Miloševiću, veći i što je vjerno slijedio njegov politički put. Sekundirao mu kroz devedesete dok je Milošević upravljao ratom prvo u Sloveniji, pa u Hrvatskoj i BiH, i na koncu – na Kosovu. Dačić je bio dio logistike zla. Važan kotač u političkom mehanizmu koji je najviše pridonio krvarini na području nekadašnje Jugoslavije.

Pantić: „Srpski baron Minhauzen – Aleksandar Vučić“

Dolaskom Ivice Dačića na tako važnu poziciju kao što je premijerska, s one strane Drine imali bi protagoniste iz devedesetih na teme iz 21. stoljeća. Radi repova koje vuku za sobom, teško će, ma tko ovdje obnašao vlast, pronaći zajednički jezik s dvojcem koji još nije prevalio preko usta da je pobuna dijela Srba u Hrvatskoj, oružano i financijski podupirana iz Beograda, dovela do silnih ljudskih žrtava i materijalnih šteta. A to je nekakva polazišna točka za razgovore o zajedničkoj budućnosti u EU.

Dačić se družio s najvećim balkanskim kriminalcima

Ivica Dačić Osnovnu školu završio je u Žitorađi, a gimnaziju u Nišu. Završio Fakultet političkih znanosti u Beogradu.

Vuletić: Srbi su u najvećoj meri podržali sumanutu ratnu politiku koja je bila na lažnoj osnovi

Bio je prvi predsjednik mladih socijalista Beograda 1990. godine i glasnogovornik Socijalističke partije Srbije (SPS) od 1992. do 2000. godine. Suradnik Slobodana Miloševića, kasnije optuženog za ratne zločine.

Bio je predsjednik Gradskog odbora SPS-a Beograda i potpredsjednik SPS-a od 2000. do 2003. godine.

Savezni poslanik u Vijeću građana Skupštine Savezne Republike Jugoslavije i Skupštine Državne zajednice Srbije i Crne Gore bio je od 1992. do 2004. godine.

Bio je ministar za informiranje u takozvanoj Prijelaznoj Vladi Republike Srbije od listopada 2000. godine do siječnja 2001. godine.

Za predsjednika SPS-a izabran je krajem 2006. godine.

Belivuk: “Vučić mi je pevao “A sad adio” u “Grafičaru”, nisam ja klošar k’o on”

Već je bio premijer Srbije i ministar u dvije vlade, ali iz tog perioda vuku se ozbiljne optužbe.

– Nakon što je premijer Srbije Ivica Dačić priznao da se više puta susretao s Rodoljubom Radulovićem, inače optuženim za krijumčarenje kokaina, javnost je ostala uskraćena za odgovore o čemu su razgovarali premijer i ministar policije i član narko-klana. Premijer Dačić je odbio da kaže o čemu je razgovarao s Radulovićem, inače poznatim pod nadimkom Miša Banana, zbog čega je čitav skandal dobio naziv “afera Banana” – pisao je Deutsche Welle 2013. godine

Sporna je odluka vrha Socijalističke partije Srbije (SPS) da se Nikola Šainović, haški osuđenik, koji je odmah nakon povratka iz Haaga vraćen u Glavni odbor partije, predloži u Predsjedništvo stranke?

Šef ozloglašenih socijalista Ivica Dačić prokomentirao je 2017. riječima da je Šainović to zaslužio „jer je branio Srbiju dostojno u Haagu”.

„To objašnjenje je čista blasfemija”, kaže za DW književnik Filip David. „Umjesto da progovori nešto o zločinima za koje je osuđen Šainović, zapravo se na ovaj način poništavaju haške presude na dosta perfidan način. A s druge strane u vrhu politike se sada nalaze oni koji bi trebali biti lustrirani iz politike. Neka se bave nekim drugim poslom, ali da se bave politikom u kojoj su već pokazali što znaju i umiju, i zbog čega im je na kraju i suđeno u Haagu – to je nedopustivo s moralnog aspekta.”

Nikola Šainović je bivši premijer Srbije i potpredsjednik Vlade SR Jugoslavije. Pred Haškim sudom je osuđen za ratne zločine na Kosovu 1999 godine.

Filip David smatra da se povratak duha devedesetih najslikovitije vidi na naslovnim stranicama tabloida koji su pod kontrolom naprednjaka i predsjednika Vučića. „Svakog dana na tim naslovnicama imate slavljenje osuđenih ratnih zločinaca kao heroja. Mislim da je jedna od poenti svega toga tjeranje određenog inata međunarodnoj zajednici. A druga stvar je zapravo nepriznavanje onoga što se dogodilo. Na taj način se sve ono što se događalo tumači kao neka vrsta nečije zavjere kako bi se kompromitirali Srbija i srpska politika.”

– Peti listopada se u javnosti u Srbiji uglavnom vidi kao dan demokratskih promjena. Ipak, brojni su i oni koji smatraju da je to velika propuštena šansa za istinskom transformacijom Srbije. Kao glavni razlog navodi se činjenica da nije došlo do lustracije i da prethodna politička garnitura nije prošla kroz taj proces. A kad smo već kod nekadašnje političke vrhuške iz vremena vladavine Slobodana Miloševića, većina tadašnjih političkih aktera i danas je na vlasti, i to ne na bilo kojim mjestima.

Nekadašnji glavni tajnik Srpske radikalne stranke (SRS) Aleksandar Vučić je srpski premijer, tadašnji glasnogovornik Socijalističke partije Srbije (SPS) Ivica Dačić je aktualni ministar vanjskih poslova Srbije, a bivši funkcionar radikala i potpredsjednik Vlade Srbije Tomislav Nikolić, danas je predsjednik Srbije. Svake godine se uoči 5. listopada do u detalje bilježi što su tih dana radili čelnici tadašnjeg DOS-a i kako je srušen Milošević. Petnaest godina kasnije, možda je dobra prilika da se podsjetimo gdje su bili i što su radili tih listopadskih dana 2000. godine nekadašnji visoki funkcionari stranaka protiv kojih je narod izašao na ulice.

Novinar Slaviša Lekić tvrdi da je te listopadske dane 2000. godine Ivica Dačić „proveo sakriven u svom stanu”. „Doduše, u jednom razdoblju je tvrdio kako je dežurao u sjedištu stranke, na Studentskom trgu, ali kad su mu predočili nekakav intervju u kojem je objašnjavao kako su u stranku upali ‘Batićevi ljudi’ koji su ‘pokrali i polupali sve što su mogli’, naglo se povukao“, kaže Lekić. „Jer, sve su polupali, a Dačića, jednog od sinonima Miloševićevog režima, nisu ni očešali. Pretpostavljam da se i Vučić skrivao mada se on u jednom intervjuu 2003. godine, časopisu ‘Heretikus’ hvalio kako je bio na ulici i pretukao neke ljude… ‘Neki drogirani su me napali, pa sam morao da ih prebijem. Dvojica nekih su me napala, bio sam sa sinom. Morao sam da izudaram i jednog i drugog. Nokautirao sam i jednog i drugog. Nisu htjeli da se smire nego su ponovo nasrnuli i onda sam ih nokautirao još jedanput. Onda su se smirili. Vratio sam se u kuću i znao sam, naravno, da će Srbija da krene u godine propadanja i uništavanja.’ Smijem se kladiti da bi danas demantirao ovaj intervju: Europejci se ne mlate po ulici!“, kaže Lekić – pisao je DW 2015. godine. Cijeli tekst pročitajte OVDJE.

W/PSD

I ne radi se tu o pukoj isprici za zločine, kao da to ikoga može dići iz mrtvih, niti dolascima na mjesto pijeteta kao što je Vučić učinio u Srebrenici, već o potpunoj promjeni cijele jedne političke paradigme, a to je od Dačića i Vučića koji su svoje karijere izgradili na mitu o ugroženosti Srba izvan Srbije, nemoguće očekivati.

Sve da i Vučić pod pritiskom Zapada napravi taj zaokret, jer ga je za razliku od Dačića već jednom radio, salto mortale bi ga doslovno stajao političkog života. On, iako vodi naprednu stranku, samo “kobajage” proeuropsku i modernu, stalno koketira s biračima koji ne priznaju sljedeće činjenice: a) da je velikosrpska politika koju je provodio Slobodan Milošević najodgovornija za ratove u Jugoslaviji; b) da je Kosovo samostalna država i da tu činjenicu više nitko i ništa ne može promijeniti, i c) da ako Srbija jednom bude dio EU-a, više nitko u srpskoj poziciji i opoziciji, ni na jedan način ne smije dovoditi u pitanje suverenitet i integritet Hrvatske, niti na bilo koji način spominjati ili ne daj Bože oživljavati ideju tzv. Krajine.

To su polazišne točke s kojih bi se jamčio mir i stabilnost u regiji na duge staze. Kakav “srpski svet”, kakvi bakrači: Hrvatska, BiH, Crna Gora i Kosovo, mogu i trebaju biti srpski politički i gospodarski partneri, jer tako funkcioniraju dobrosusjedski odnosi, ali jedino i samo pod uvjetom da se njihova suverenost iz Beograda ni na koji način ne dovodi u pitanje. Srbija ne smije više biti balkanski hegemon.

A Ivica Dačić i Aleksandar Vučić, suportiranjem saveznika u Moskvi, “čačkaju mečku” i u BiH, dajući vjetar u leđa secesionistu Dodiku, kao i u Crnoj Gori koja je postala rusko – srpski politički poligon. Najgore je na Kosovu na kojem je jugoslavenska tragedija i počela još osamdesetih godina prošlog stoljeća. Tamo treba tražiti mudro političko rješenje u kojem će obje strane biti spremne na kompromis, a ne produbljivati jaz između većinskog albanskog i manjinskog srpskog naroda. A, Dačić i Vučić to neće, a i sve da moraju, zbog svoje političke prošlosti i uloga u devedesetima – ne mogu.