Olena, više od decenije bila moja fb prijateljica, koleginica, saradnica, žena sa tri imena Olena, Elena i Jelena, žena koje (više) nema…
Olena je uvijek bila tu, bila je moj pdosjetnik na važne datume, događaje, pravila mi unikatne čestitke za rođendan.
Skoro 12 godina trajalo je naše virtuelno prijateljstvo.
Nit koja nas spajala, bez obzira na različit tempo života koje smo nas dvije vodile nikad nije bila prekinuta…
Kad sam pomislila da jeste (obzirom da mi se nije javila, pa ni lajkom obilježila za mene važan životni događaj) uočila da skoro dva mjeseca nema novih postova na njenom zidu.
Pomislila sam da je bolesna, a i žalila se da nema dobar net u domu i da će možda da ga promijeni.
Odmah sam otvorila naš inbox, koji je bio pun srca koje smo slale jedna drugoj.
Zadnja njena prouka je bila novogdišnja čestitka, jer ona takve stvari nikad nije zabrovaljala.
Odmah sam joj pisala i pitala kako je, ali odgovora nije bilo…
Danima sam provjeravala inbox, poruka koju sam poslala i dalje nije bila primljena.
Pomislila sam da joj net ne radi ili da je možda bolesna, bila je u staračkom domu imala je zdravstvenih problema.
Pomislila sam da je u pitanju korona da možda i ne može da se javi, jer ni ja se nisam javljala ljudima kad sam bolovala istu. Nisam htjela da prihvaim ni pomisao da nje više nema, to nije ličilo na Olenu da ode tek tako.
Godinama smo pravile edukativne video sadržaje, ona je bila administrator svih mojih edukativnih stranica i grupa na facebooku.
Prije par dana sam pisala na njenom zadnjem postu, htjela sam da je napomenem da sam joj pisala u inbox, da pročita poruku…
Nisam ni slutila da ne može i da je nikad neće pročitati. Neka njena prijateljica ili rođaka ja odgovrila na moj komentar sljedeće: “К сожалению Олены больше нет с нами… Она ушла в мир иной, на небеса… Аккаунт пока не убрала… Никак не могу привыкнуть, что больше не получу от неё весточку…”
Pomislila je da nisam svhatila, pa je napisala ponovo: “Перевод не очень точный… Возможно, я не поняла, но Олена не болеет… Олена УМЕРЛА… Царство ей небесное, пусть земля будет пухом…”
Bila sam šokirana i tužna, prisjećala sam se svega što smo zajedno prošle…
Koliko sam shvatila Olena je umrla od korone koja se uvukla u kolektiv u kom se nalazila, u 60-oj godini.
Olena je bila sretna kad sam objavila da sam se oporavila od korone par mjeseci ranije, a ja sam danas jako tužna što ona nije…
Tužna što sam izgubila dragu prijateljicu i koleginicu sa kojom sam godinama djelila mnogo toga.
Marija koje me je izvjestila o njenoj smrti, napisala je i to, kako se ni ona ne može naviknuti na to da neće više dobijati vijesti od Elene.
Zatim je na svoj zid postavila sjećanje na Olenu ili Elenu kako je ona zvala na svom jeziku, ili na našem Jelenu, kako je nazvao Edin Ramulic, koji je napisao to divno sjećanje i koji je Olenu poznavao i uživo, a koje prenosim u cijelosti:
In memoriam
JELENA, ŽENA KOJE (VIŠE) NEMA
Jelena Timčišin nije bila neuhvatljiva žena iz Andrićevog književnog triptiha, nego stvarna i sveprisutna u maloj zajednici bliskih joj ljudi. Imao sam privilegiju da budem dio tog zanimljivog kruga ljudi od njenog povjerenja.
Dok korona nije ušla u naše živote znao sam odlaziti kod nje u Dom za starija lica u Prijedoru i tamo provoditi sate u nadahnjujućem razgovoru. Posebno sam volio kada bi pričala o dolasku njenih predaka Ukrajinaca u Prijedor. O djedu Maksimu Timčišinu koji je sa porodicom stigao u tadašnju Kraljevinu Jugoslaviju između dva svjetska rata. Sklonili su se ovamo od Staljinovog Holodomora kojim je glađu pomorio više miliona Ukrajinaca, tridesetih godina prošlog vijeka. Tadašnja Jugoslavija je imala nedostatak stanovnika zbog učestalih ratova pa su Ukrajinci, zajedno sa drugim slavenskim narodima bili dobrodošli. Ukrajinci, naročito oni iz oblasti Galicije, dodatno su bili prihvaćeni jer su nekad bili u istoj zajedničkoj državi sa Bosnom i Hercegovinom dok je postojala Austro-Ugarska monarhija.
Omiljena tema su nam bili partizani. U krevetu do Jelene je spavala, i rijetko kad je bila budna, prava autentična partizanka, jedna od nekoliko živih heroina Drugog svjetskog rata. Jelenin stric Jozef Timčišin poginuo je kao partizan Prve krajiške narodnooslobodilačke proleterske udarne brigade 16.marta 1944.godine kod Rudog, tamo je i pokopan. Ime mu je uklesano na spomeniku na Mrakovici i sa neobičnom radošću bih podijelio sa Jelenom kada bih negdje nabasao na Jozefovo ime u zbornicima i dokumentima.
A Jelena je bila porodični istoričar, čuvala je od zaborava važne detalje o čestitim i vrijednim ljudima koji su iz daleke Ukrajine stigli u Potkozarje da tamo i ostanu. I njihovim potomcima. A ukrajinska zajednica je opet nešto posebno, takvu vrstu povezanosti ne vidjeh kod drugih, da se poštuje i pazi najdalji rod. Da se te veze ne kidaju ni kada ih rat raseli na tri kontinenta. Ali ta povezanost ima i svoju tragičnu stranu jer se svaka smrt koja se desi u rodbini i krugu prijatelja teže podnosi. A Jeleninu porodicu smrt nije zaobilazila, brat Jozef, učitelj iz Kozaruše, umro je mlad u Kanadi, odmah iza rata. Vijesti o smrti, teškim bolestima stizale su jedna za drugom i svaki put joj je to padalo veoma teško.
Jelena je u život krenula punom snagom, u Rijeci je završila fakultet i postala omiljena profesorica fizike i matematike u prijedorskoj Gimnaziji. Svijet je bio na njenom dlanu a onda potres koji samo život može da donese. Dijagnosticirana joj je multiskleroza. Bolovanje se pretvorilo u penziju, mladost je uhvaćena u krletku stana kojeg nije mogla napuštati. Vremenom je bolest uznapredovala i morala je u dom. Njena sestra Ljuba, koja je opet jedna posebna priča, nije mogla više da vodi brigu o njoj kao do tada.
Ne poznajem nikog sa toliko snage u takvim okolnostima. Čovjek pred njom bi se uvijek postidio svih svojih svakodnevnih žalbi na sitnice koje nam padaju teško. Ona je i prikovana u krevet imala život vrijedan divljenja. Nije klonula nikad duhom i nije se prestala radovati lijepim stvarima. Jelenin svijet je bio svijet ljepote i ljubavi. Na njenom facebooku je obilje predivnih fotografija u kojima je pronalazila ono što je bilo njeno unutrašnje ja.
Njena veza sa rodnom Kozarušom nikad se nije prekinula, tamo se još odupire vremenu njena kuća sa uredno pokošenom travom. Računi za telefon, struju i komunalije su se redovno plaćali iako Jelena kuću nije posjetila barem 15 godina.
U ponedjeljak sam se zadnji put čuo sa njom, teško je govorila, osjetilo se da kopni i gubi životnu borbu, ali se opet nije žalila. Jelena se nikad u životu nije žalila. Zadnja poruka od nje, juče ujutro, je bila: Bolje sam jutros… A nije bila bolje, jutros se ugasila. Puls joj je utihnuo dok su je transportovali iz doma u bolnicu.
Jelena Timčišin, preminula je u svojoj šezdesetoj godini. Tiho kako je i živjela zadnjih godina. Možda se neko od njenih učenika sjeti i zapali svijeću. Neko od kolega joj posveti koju misao. Ali onaj krug, krug ljudi koji je bio oko Jelene teško da će ikada naći utjehu i popuniti prostor kojim je ona vladala svojim intelektom i energijom koja je nekim čudom isijavala iz tako krhka tijela. Moje iskreno saučešće Tanji i Ani i njihovoj majci Marici, koje je Jelena toliko voljela i radovala se svakom novom susretu, poruci i glasu. I sestri Ljubi, jednoj od posljednjih prijedorskih dama starog kova. I Jeleninom bratu Fetku i njegovoj porodici u Kanadi, koje nisam upoznao a koje je Jelena često pominjala sa puno ljubavi.
I da, pišem ovo u ovom teškom trenutku da vam barem malčice približim Jelenu, svima vama koji je nikada nećete upoznati, i podsjetim da u vašoj blizini sigurno ima divnih ljudi poput Jelene, žene koje (više) nema. Darujte im koji vaš trenutak i stostruko će vam se vratiti. A imam i jedan poseban razlog, lični. Jelena je bila obrazovana žena, od autoriteta i imala je poseban talenat, znala je procijeniti ljude. Za one koje je izdvajala govorila bi to je kvalitetan čovjek. E, do mene je tako došlo od njenih rodica da me je u takve svrstala. To je medalja koja se ne može drugdje dobiti. Meni najdraža ikad.
Mir i spokoj draga Jelena
Piše: A. M.
Napomena o autorskim pravima: Dozvoljeno preuzimanje sadržaja isključivo uz navođenje linka prema stranici našeg portala sa koje je sadržaj preuzet. Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku The Balkantimes Press.
Copyright Notice: It is allowed to download the content only by providing a link to the page of our portal from which the content was downloaded. The views expressed in this text are those of the authors and do not necessarily reflect the editorial policies of The Balkantimes Press.