Pašić: Gordo sjećanje na rahmetli šejh Hamdija Jusufspahića

Iz pera dugogodišnjeg aktera – vrhunskog diplomatskog prevodioca, poliglote, diplomate – u samom vrhu jugoslovenske vanjske politike od Tita do Miloševića

Piše: Edhem Pašić

Ili ćemo živjeti kao braća, ili ćemo jedni druge istrijebiti, Bog strogo zabranjje svaki oblik rasizma, ekstremizma i terorizma.

Ovo su poruke koje je sa mimbera male monumentalne Bajrakli džamije na Dorcćolu, jedine u Beogradu,dugi niz godina slao u eter, na završetku svake hutbe, šejh Hamdi Jusufspahić – dugogodišnji Prvi imam i muftija muslimana u Beogradu i Srbiji.​

Na žalost, njegove uvijek ljudske i prosvjetiteljske poruke zagušio je vaskrsli srednjovjekovni mrak i ova jedina, od preko trista beogradskih veleljepnih džamija, u nastupajućim osvetničkim godinama brutalnoga rušenja svega sto je ljudsko, bila je u više navrata bombardovana i paljena.

Šejh Hamdija je gordo podnosio zulum i nikada nije rekao ni jednu riječ koja ruši mostove ljudskoga razumijevanja.

Pašić: “Gde će vam grešna duša, ako je imate!!!”

Naprotiv, njegov Bog je Bog svih ljudi.

Sa svetog, jedninacionalnoga neba republike, nastale na brutalnoj sili i u moru nevine krvi, nastavio je sa još više žara, svoju, iz  pitome Bosne izraslu, opće humanu imamsku misiju. Gradnju mostova medju narodima i ljudima nastavili su srećom i njegovi hairli sinovi.

Uvijek, a posebno u godinama stravičnog stradanja, ubijanja i progona nevinih gradjana BiH, šejh Hamdi je bio, u punom kapacitetu, bosanski konzul zaštitnik. Danonoćno je pomagao i štitio prognane i ucvijeljenje koji bi svakodnevno sa svojim zavežljajima, uplakani i prestrašeni, osvanjivali pred Bajrakli džamijom, sretni što su, bar do tada, izmakli koljačkoj kami….

U vrijeme dok uspješno organizira rad islamske zajednice  u Srbiji, Beograd postaje prijestonica Nesvrstanog pokreta, kojeg čini preko 120 zemalja svijeta. Ogromna vecina, u tom rastućem pokretu, su islamske zemlje. Svojim urodjenim i neodoljivim bosanskim šarmom šejh Hamdi dočekuje visoke i najviše delegacije iz NP – a, iskazujuci time lijepo multikulturno lice Beograda..

Pašić: Tudjmanov haški profil je zadnja faktografska, vanredno vrijedna knjiga

U isto vrijeme lavovski se bori da obezbijedi ravnopravan status muslimanima u Beogradu i Srbiji. Tu tešku, dugogodišnju borbu, punu ustrajnosti i nesalomljivog bosanskog sabura, želim ilustrirat (i time odati dužni pijatet) jednom, medju mnogobrojnim, dokumentiranom pričom.

Osamdestih godina prošloga vijeka u višednevnu posjetu Jugoslaviji stiže važan državnik, u čijoj prebogatoj, danas takodjer brutalno razorenoj zemlji jogoslovenske firme zaradjuju milijarde i milijarde dolara. Bio je to ekstravagantni pukovnik Muamer Al – Gaddafi.

Bila je sunčana kasna jesen. Nekoliko dana smo proveli u VIP lovištu Karadjordjevo u kojem će samo nekoliko godina kasnije dva crna predatora Milošević i Tudjman oštriti crne škare, za krvavo dijeljenje BiH.

Pratnja VIP ličnosti u lovištima teško mi je padala, jer ne podnosim ubijanje nevinih, skoro pripitomljrnih jelena, srna, ptica,,,U usputnim razgovorima dogovorili smo da obavimo džumu namaz u jedinoj preostaloj Bajrakli džamiji.

Pašić: Ljudi iskrenog pokajanja, formata Vuka Draškovića  su neprocjenjiva vrijednost

Skoro izvinjavajući se, rekao sam da je džamija mala, neuslovna, da je ružno namjerno opkoljena neuglednim višespratnicama, na kojima vise rustikalni balkoni, sa još rustikalnijim sksponatima, kacama kiseloga kupusa, intimnim vešom,,,a dolje tik ispod, oko te jedine male džamije, na betonu klanjaju, oni koji uspiju ranije doći i zauzeti mjesto, na često mokrom i hladnom betonu,,,Gadafi je bio zbunjen i u nevjerici kazao pa zašto ne idemo u drugu džamiju…reagovao sam gordo da nema druge, da je to jedna jedina ostavljena samo za potrebe diplomatskoga kora, da u vojnim arhivima postoje makete na kojima  monumentalne džamije, njih preko tri stotine, krase Beograd, kao u Mostaru,,,Na kraju obavijestio sam ga da šejh Hamdi godinama moli dozvole, ali sve ostaje na praznim obećanjnima, da čak ne može izmoliti ni mjesto za muslimansko groblje…

Gaddafi je bio stravično ljut i u naletu svojevrsne arapske srdžbe okomio se na njegovog ambasadora, zašto ga nisu informisali, da je to nedopustiva sramota i grehota.

U naredni petak, u odredjeno vrijeme, Gaddafjev eskort uputio se sa Dedinja na Dorćol, uz maksimalnu medijsku pratnju. Na ulazu u harem džamije prolazili smo pored ljudi sa serdžadama na betonu i nad njima visećim balkonima, prema ulazu džamije.

Šejh Hamdi nas je državnički dočekao i pozdravio, Gaddafi nije mogao sakriti bijes. Odmah u toj maloj  i jedinoj džamiji zatražio je mikrofon i zamollio me da direktno prevedem svaku njegovu riječ. Rekao je doslovno: “Draga braćo, bio sam više puta u posjeti Jugoslaviji ali ovo je moja prva džuma namaz u ovoj maloj stiješnjenoj džamiji. Strašno sam zatečen, bijesan i ljut, zbog ovakvih neuslova u kojima vršite vaše vjerske dužnosti. Sam sebe pitam da li je ovo moguće, na ovom mjestu i u ovom vremenu. U Beograd, kojeg islamski svijet vidi svojim najprjateljskijim gradom ja sam odmah nakon uspješno i beskrvno izvedene libijske revolucije, po nagovoru moga političkoga oca Gamala Nasera, usmjerio moju vanjsku politiku prema Titu, izmedju ostalog i zato što je Tito našu braću muslimane priznao ravnopravnim, sa ostlim nama prijateljskim jugoslovenskim narodima. Ovo danas što vidim nije ni blizu te ravnopravnosti. Ja nisam znao za ovo. Zato dozvolite mi da vam po hitnom postupku poklonim islamski centar i džamiju koja će odgovarati vašem broju, samo u užem centru vaš broj premašuje deset hiljsda i vašem statusu, kao i statusu Beograda. Večeras na svečanoj večeri, u moju čast, ovo će biti glavna tema.”

Istog dana na večer, krenuli smo na svečanu večeru u Palatu Federacije. Na čelu najviših zvanicnika bio je domacin, Petar Stambolić, predsjednik Predsjedništva Jugoslavije. Gaddafi je bio zaogrnut impresivnom dolamom, izradjenom od svilenog skupocijenog brokata. Izgledao je zaista dominantno. Uz prigušene uzdahe, oronulih dama, predsjednik Stambolić je ushitno primijetio da je dolama prelepa, na što je Gaddafi u njegovom stilu skinuo dolamu i njome, kao nekada sultani, zaogrnuo svoga domaćina, uz opasku da ga raduje da mu je pokloni. Večera je nastavljena sa Predsjednikom Jugoslavije u zelenoj dolami.

Gaddafi je i u razgovoru i u razmjeni zdravica rezignirano opisao prizore sa džume namaza i decidno zatražio da hitna izgradnja džamije udje u zajednički kominike dva predsjednika. Stambolić je uz dozu prividnog iskrenog izvinjenja pozdravio takav dogovor. Dogovoreno je da  se ta nepravda mora hitno ispraviti, da će ekspertna libijska komisija, sa predstavnicima Grada Beograda, čim prije izabrati lokaciju i usaglasiti sve potrebne gabarite gradnje.

Dva mjeseca poslije, u državnom “Falkonu” (u kojem sam nekoliko puta obišao svjet i bio skrhan, kad sam nekoliko godina kasnije, u istom avionu, na ekranima TV gledao razbarušenog, sa rustikalnom provincijskom kravaticom, Radovana Karadžića).Pputujem u Libiju sa vrhunskim intelektualcem, punim crnogorskog čojstva, vrlim gospodinom, briljantnim diplpomatom i meni najdražim beogradskim prijateljem, Živoradom Kovačevićem koji je bio član SIV-a i predsjednik tog Komiteta.

Nakon što smo ponovo razmotrili najvažnija pitanja Komiteta, Živorad me zamolio da se dogovorimo sta ćemo reći Gaddafiju, kada nas primi uobičajeno, na kraju, pod šatorom i upita za džamiju. Rekao sam da je to obvezujući dogovor na najvišem nivou u kojem ne smije biti nikakve dvojbe,,,Iznio sam sve detalje iz razgovora u lovištu…Na sve to Živorad mi je odgovorio: “Dragi moj bosanski prijatelju, Gaddafi neće dočekati, ni kada bi živio trista godina, izgradnju džamije u Beogradu, mene što se tiče odmah sam za, ali devedeseddevet posto Beograda je protiv. Bio sam dugo godina predsjednik Grada Beograda i uvjerio se u četnicku  ksenofobiju prema svemu što je islamsko…ja imam težak zadatak i molim te za pomoć, kako sa što manje crvenila da izadjemo iz Gaddafijevog šatora, ja imam nalog da bestijalno lažem čoveka, da mu uz srdačne pozdrave Predsjednistva kažem da je Grad Beograd pri samom kraju izrade novog urbanističkoga plana Grada i čim završe slijedi dogovorena izgradnja džamije. A to, u stvari, znači NIKADA.”

Beduinski šator je u više navrata crvenio od naših laži. Gaddafi je tragično okončao. Veliki čovjek Živorad Kovačević (uvjerio sam se u Vašingtonu, da je je bio najuspješniji ambasador i jedini medju njima, vanredno cijenjen kućni prijatelj predsjednika Kartera i njegove porodice), godinama se biblijski borio protiv crnih konjanika, crnih potkovica koji su okupirali njegov grad,,,borio se i na kraju stojički napustio ovaj crni svijet.

Eto, ovo je samo jedan mali segment, u nizu, vezan za ljudski život i rad rahmetli šejha Hamdije Jusufspahica. Grmio je sa mimbera, svoje jedine džamije, protiv nečovječnosti, branio ljude od crnih ptica, molio da se ne uspostavljaju kleronacionalne stranke, da se odvoji, onako kako su to davno uradili prosvijećeni narodi, država od vjere, da je ta odvojenost u interesu i vjere i države, da je Bog Gospodar cijelom čovečanstvu, da je njegova draga BiH multikulturni ljudski dragulj, da će taj sjajani dragulj brutalno zgaziti kleronacionalisti svih boja, koji će ga zbog toga često u nacionalističkovjerskim istupima nazvati i izdajnikom,,,koje li ironije ,,,

Povezivale su nas mnoge niti, izmedju ostalih, i geografsko porijeklo. Uz neodoljiv šarm znao je nostalgično  primijetiti, da su ljudi, iz srednje BiH ,posebno pitomi i plemeniti. Iz njegove pitome bugojanske kotline je i  aktuelni, sve moćniji i karizmatičniji predsjednik Srbije. Nadamo se da će u njegovim bugojanskim korijenima preovladati katarzični geni, koji će mu omogućiti da svoj narod istorijski izvede u društvo prosvijećenih. Držim, da je živ, da bi ovako zborio i dragi rahmelija šejh Hamdi Jusufspahić.

Neka Ti je lahka kalemegdanska zemlja, plemeniti svebosanski čovječe.