Mi koji smo se vozili Geom

Agencija Gea tours je razvozila klijente do svih metropola, samo na liniji Sarajevo Beograd saobraćala je po nekoliko puta dnevno u oba smjera.Vozači su bili ljubazni i invenitvni, po putnike su dolazili na kućnu adresu. Ako ste željeli da putujete trebalo je samo da:

• Nazovete Geu, kažete u kojem terminu želite putovati.
• Nakon čega bi vas pozvali i precizirali vrijeme polaska.
• Desetak minuta prije polaska javio bi se i vozač da vam kaže dolazi po vas i dovezao bi vas na adresu koju želite.

Sistem prevoza putnika je na zadovoljstvo svih iz godine u godinu funkcionisao sve bolje? Nezadovljni su bili samo vlastodršci, zbog čega je od februara 2017 ukinut kombi-prevoz putnika Gea toursom, pa su iste godine izglasali i jedan novi zakon o prevozu putnika u Srbiji.

Osvrt na  neka putovanja…

Sjećam se putovanja par godina unazad. U tom periodu sam bar dva tri puta mjesečno putovala na liniji Sarajevo – Beograd. Bilo je to vrijeme kad sam pravila zimnicu u obje države. Gea je bila ta koja me pronosila kroz prostor i pomagla da premostim razdaljinu između moja dva doma. Put je posebnim činila želja da što prije stignem iz jednog u drugi dom, nova poznanstva, te prelijepi zimski i ljetni pejzaži koji su promicali pored. Vizuelna komunikacija sa prirodom bi me opuštanla. Romanija i njeni pejzaži, Drina, Mačva ravna, plodna i puna oranica. Objektivom bi lovila jutarnje Sunce ili suton, Sunce bi se zalijepilo za ravnicu i uvijek nestalo iza žbuna na kraju ravnice.

Upoznala sam i mnogo prijatnih osoba. Kratili smo put pričama, jedna se saputnica hvatala za glavu, nakon što sam joj ispričala djelić mog živtonog sadržaja, odmahivala rukama i rekla: „Taj ti luksuz Balkan neće oprostiti“. Druga je išla sa našim tadašnjim predsjednikom Bakirom u školu, tako sam vozeći se Geom saznala da je majka Izetbegovića častila tepsijom kolača, kad god bi njen sin dobio dobru ocjenu.

Zbog skučenog prostora u kombiju, obično bih zamolila vozače da sjedim pored neke žene. Izlazili bi mi u susret, mom zahtjevu nije bilo teško udovoljiti iz razloga što su većina putnika bile žene. To je zasmetalo samo jednom bošnjaku iz Sarajeva tipičnom recidivu komunizma. Cijelim putem je negodovao, kao da sam njega deražirala. Mumlao je sebi u bradu, kako je moja želja za posebnim rasporedom sjedenja čist šerijat i primitivizam. Stavila sam ga na „ignor“, što ga je dodatno iziritiralo, pa je na kraju izjavio da se sigurno nalazim na platnom spisku Amira Zukića. Reagovala je na to jedna Talijanka na tečnom bosanskom riječima: „Žena ima pravo na svoj izbor i pustite nas da ostatak puta provedemo u miru“!

U Beogradu mi je jedan od vozača prilikom ulaska u kombi nazvao selam, a drugi je rekao da imamo isto ime. Pitala sam da li se zove A…? Odgovorio je: „Dragan“! Isto je bilo samo značenje naših imena. Daragan je bio komunikativan i osjećala se sinergija među putnicima, te smo svi sjedili za istim stolom tokom pauze. Zaustavio je iznenada kombi na putu od Zvornika prema Sarajevu, kako bi mi pokazao džamiju izgrađenu na samom vrhu strmog brda, do kog je vodio koziji put. Bila je to jedina džamija koja u ratu nije srušena.

Kako bi ‘pokupili’ neki par, putovali smo i u Drvengrad. Brdašce koje je nosilo drveni grad je odudaralo od ostalih brda Mokre gore. Jedva si nekog od osoblja mogao sresti da pitaš za toalet. Sva ta materijalna ulaganja u mit nisu doprinijela da grad od drveta ne bude pust i nazubljen vremenom. Vidjela sam jednu promašenu investiciju ljudskog uma, koji je nekom htio dokazati da je veći katolik od Pape, ali nije mu u tome bio saveznik ni oltar sa krstom na pročelju grada ni sav taj pomalo sablasni ambijent izbačen iz konteksta same okoline.

Zadnja vožnja Geom ostala mi je u sjećanju po tome što sam prvi u životu vidjela spomenik živom čovjeku Vladimiru Putinu. U radničkom domu u Milićima i čaša bile oslikane njegovim likom.

Umjesto zaključka

Vlastodršci u Srbiji su pokušali ukinuti doboro osmišljen projekat, navedenog kombi prevoza. Prije par godina isti su počele ometati i vlasti iz BH i oni se sjetili nekog Zakona. Vozači su se tada morali dovijati kako preći granicu. Sejćam se da smo jednom svi morali izaći i pješke preći bosansku granicu. Kombi je tad mogao ući pun u BiH, ali se morao vratiti prazan. Tako da smo pješke prešli most kome je samo Drina presjecala put, most koji je bio ničiji i svačiji.

Tu logici počinje kraj. Ovo je Balkan, dobre stvari ne traju dugo. Vlasti ni u jednoj balkanskoj državi nisu stanju smisliti ni uraditi ni približno dobru uslugu za svoje građane, kao što je to učinila Gea tours. Ukoliko se ovakvi prevozi uguše ljudi će u budućnosti samo određenim terminima moći putovati do odredišta, isti put će prelaziti za mnogo duže vrijeme i moraće koristiti taksi do stanice i od stanice.
Začudo da je tad došlo do kompromisa, tehničkog ali ne i suštinskog. Moja sadašnja saznanja o Gea toursu govore da njihova vozila i danas jedva prelaze granice, da ide zaobilaznim putevima i da mnogo kasne do odredišta. Ovo iz razloga da kako bi zaobišli mjesta na kojima sad zbog nekih novih nepisanih razloga ne mogu nesmetano proći. Naravno putnici su sve više nezadovoljni takvom uslugom, a vlasti odgovorne za navedenu posljedicu.

I tačno znam zašto se loše osjećam kad čujem, da su vlasti u službi građana i da postoje samo zbog dobrobiti svojih građana!