Ivica Ivanišević: Kako su komunjare i djeca vojnih lica postali rusofili i putinovci

Već dulje od tri desetljeća pretorijanci HDZ-ova režima sve oporbenjake i kritičare režima nazivaju komunjarama, četnicima, djecom vojnih lica…

I pritom je savršeno svejedno je li naciljana žrtva etnički čist Hrvat iz građanske obitelji, bez ikakvog partijskog staža, a povrh svega još i branitelj, ili ipak nije. Ako jest, samo ga treba malo jače pljunuti, tek toliko da ispaljeni hračak bolje drži etiketu, piše slobodnadalmacija.hr.

Od prvoga dana to je šovinističko mitraljiranje (jer iza svega nabrojenog, i navodnog komunjarstva, i tobožnjeg četništva, i tatine kobajagi vojne mirovine, stoji samo potreba da se nekog ocrni jer je ili Srbin ili, još gore, srboljub) vrijeđalo zdravu pamet i promašivalo svaki smisao, ali koga briga. Proizvodilo je učinke. U narodu je – možda ne baš cijelom, ali u nezanemarivom dijelu – raširilo i ukorijenilo naviku da se po neistomišljenicima prazni kao u zahodu.

NE BOJE SE GLUPOSTI

Svi ti ionako apsurdni pokušaji difamacije s vremenom su postajali samo idiotskiji. Djeca vojnih lica već su počela dobivati i vlastite unuke, pa je čak i HDZ-ovcima konačno svanulo da je mrvicu glupo mališanom zvati čovjeka koji se noću triput diže na pišanje, a ujutro mora popiti šaku tableta zbog zdravstvenih tegoba čiji je uzrok poodmakla dob.

Od toga svanuća nije, međutim, bilo osobite vajde. Zadnji strah koji bi mogao osjetiti prosječan HDZ-ovac jest onaj da će ispasti glup. U tom smislu oni su apsolutno neustrašivi. Zato su nastavili po starome: izlijevati kible komunjarsko-četničko-oficirskodječjih uvreda po svima koji misle u kontru vladajućem, dakle, koruptivno-šovinističkom poretku.

A onda je podivljali hobit naredio opći napad na Ukrajinu. I lijep komad naše oporbene javnosti počeo se češati po tjemenu. Tvrdi desničari su ga inače bezuslovno voljeti jer su poslovično slabi na još tvrđe tipove koji vladaju čvrstom rukom, guše slobode i ljudska prava na koja se pozivaju razmaženi i tetkasti libertinci. I kako sada da ga preko noći zamrze?! Ona šačica naših hard-core ljevičara našla se, pak, u čudu jer iz (razumnom čovjeku neobjašnjivih) boljševičkih sentimenata simpatiziraju sve što dolazi iz Rusije, čak i ako se radi o gnjidi koja nikada nije bila autentični ljevičar, pošto karijerni špijuni i entuzijastični nasilnici nemaju ideologije.

Kad je onomad u Saboru trebalo donijeti po svemu beznačajnu odluku hoćemo li obučiti ukrajinske vojnike, i to u toliko skromnome broju da je dovoljan minibus za njihovo prebacivanje na trenažni poligon, naša je oporba s kupusom u glavi odlučila svoju glupost i službeno ovjeriti pa ne podržati prijedlog. Time, naravno, nije naškodila ni Ukrajincima (koji će rat jednako dobiti ili izgubiti i s minibusom u Hrvatskoj obučenih vojnika ili bez njega), ni sebi (jer im je ugled odavno srozan toliko nisko da niže niti ne može pasti). Samo je HDZ-u darovala mogućnost za povijesni iskorak: da konačno pospremi komunjare, četnike i djecu vojnih lica tamo gdje im je i mjesto, na đubrište historije, a da svoje kritičare i neprijatelje proglasi rusofilima, prorusima, putinovcima… I evo već tjednima oni sveudilj pljuju i lijepe etikete, toliko ustrajno i marljivo da se one polako počinju širiti i izvan matičnog kruga desničara i ponekog pregrijanog ljevičara.

OGRANIČENI SENTIMENTI

Nije daleko dan – možda je već i svanuo, samo što moja malenkost nije obaviještena ili kasno pali – kad će se hračak sručiti i po mojim leđima. Ako sam mogao biti komunjara, četnik i dijete vojnog lica, zašto ne bih postao rusofil, prorus ili putinovac? Nisam mušterija ni za kavijar, ni za peljmene, ni za boršč; od sve ruske muzike čuo sam samo Alu Pugačovu i, hvala lijepo, nije mi sjela; za moj ukus tamo je pasje hladno, a plašim se grijati nazdravljanjem i onda iz cuga trusiti po dva decilitra votke, pa još dva, pa još dva…

Ukratko, moji nježni sentimenti prema Rusima vrlo su ograničeni i usmjereni na stanovit broj pisaca i redatelja. Ali to nema veze, to niti jest niti može biti bilo kakva smetnja da bi se na bilo koga ispalio hračak, pa mu se onda na leđa nalijepila etiketa.

Moram priznati, ovaj kopernikanski obrat u teoriji i praksi hrvatskog pljuvanja nije mi mrzak, i to iz najmanje dva razloga: lijepo je konačno dobiti priliku da postaneš netko drugi, a i zgodno je čuti da pripadaš tako velikome mnoštvu.

Dok smo bili komunjare i djeca vojnih lica, bili smo šaka jada, govnu brat. Kad postanemo rusofili (ako već nismo), postat ćemo dijelom velikoga, nepreglednog bratstva. Tada ćemo moći reći kako nas, hrvatskih unutarnjih neprijatelja, nikad nije bilo više.