FRANCIS Fukuyama: Ovo je zaista kraj povijesti

FRANCIS Fukuyama je jedan od rijetkih intelektualaca čija je ideja postala poznatija od njih samih – u njegovom slučaju, još za života

Ideja je, naravno, kraj povijesti, koju je ovaj japansko-američki politolog i autor iznio u svojem istoimenom eseju 1989., a potom i razradio u knjizi 1992. Rijetko koja ideja je u tih trideset godina bila toliko utjecajna, ali i izazvala toliko kritika i prijepora kao ova.

U suštini, kraj povijesti po Fukuyami označava univerzalni trijumf liberalne demokracije i tržišne ekonomije kao sustava koji je superioran ostalima, zbog čega predstavlja finalni stadij društvene i političke evolucije kojem će se s vremenom priklanjati sve veći dio čovječanstva.

U određenom smislu Fukuyamina prognoza bila je odraz liberalnog optimizma i trijumfalizma koji je uslijedio nakon povijesnog sloma Sovjetskog Saveza i komunizma kao realne političko-ekonomske alternative kapitalizmu i parlamentarnoj demokraciji.

Vezani Članci:

• Erdogan predložio raspisivanje referenduma o nošenju hidžaba
• Zijad Bećirović: Odlukama Schmidta legalizira se etničko čišćenje
• Dragan Šutanovac: Obaveštajne službe Rusije potpuno su podbacile

No povijesna previranja koja su u tih trideset godina uslijedila potkopala su tu prognozu: od napada Al-Qaide na Ameriku 11. rujna 2001., preko katastrofalnih zapadnih invazija na Bliskom istoku, neuspjelog Arapskog proljeća i uspona Islamske države, do još gore i globalno opasnije ruske invazije na Ukrajinu.

Mnogi su, kako je sam Fukuyama priznao u eseju za Financial Times u prvim danima rata, zaključili da ruska invazija označava definitivan “kraj kraja povijesti”. Ipak, i tada je predvidio da ruski predsjednik Vladimir Putin neće ostvariti svoje maksimalne ciljeve i da, čak i ako zauzme Kijev i svrgne predsjednika Volodimira Zelenskog, neće moći podčiniti naciju od 40 milijuna ljudi koji mahom ne žele biti pod vlašću Moskve.

Deset dana kasnije u članku za časopis American Purpose napisao je da “Rusija ide prema potpunom porazu u Ukrajini” te da bi “kolaps njihove pozicije mogao bi biti iznenadan i katastrofalan, umjesto da se dogodi polako, kroz rat iscrpljivanja”.

U novom članku za časopis Atlantic Fukuyama iznosi smjelu tezu da je ovaj rat dokaz da je on, a ne njegovi kritičari, u pravu oko kraja povijesti. Tekst donosimo u nastavku.

Ključne slabosti jakih država poput Rusije i Kine

Tijekom prošlog desetljeća globalnu su politiku uvelike oblikovale očito jake države čiji čelnici nisu ograničeni zakonom ili ustavom. Rusija i Kina su tvrdile da je liberalna demokracija u dugoročnom opadanju i da je njihov tip snažne autoritarne vlasti sposoban djelovati odlučno i obaviti stvari dok njihovi demokratski suparnici raspravljaju, kolebaju se i ne ispunjavaju svoja obećanja.

Ove dvije zemlje bile su avangarda šireg autoritarnog vala koji je unazadio demokratska postignuća diljem svijeta, od Mjanmara preko Tunisa do Mađarske i El Salvadora. Tijekom prošle godine, međutim, postalo je očito da postoje ključne slabosti u srži ovih jakih država.

Slabosti su dvije vrste. Prvo, koncentracija moći u rukama jednog vođe na vrhu gotovo jamči nekvalitetno donošenje odluka, a s vremenom će proizvesti doista katastrofalne posljedice. Drugo, odsutnost javne rasprave i debate u “jakim” državama, kao i bilo kakvog mehanizma odgovornosti, znači da je podrška lidera plitka i da može erodirati u trenutku.

Pristaše liberalne demokracije ne smiju se prepustiti fatalizmu koji prešutno prihvaća rusko-kineski dokaz da su takve demokracije u neizbježnom padu. Dugoročni napredak modernih institucija nije ni linearan ni automatski. Tijekom godina vidjeli smo velike zastoje u napretku liberalnih i demokratskih institucija, s usponom fašizma i komunizma u 1930-ima ili vojnim udarima i naftnim krizama u 1960-ima i 70-ima.

Liberalna demokracija je izdržala jer su alternative tako loše

Pa ipak, liberalna demokracija je izdržala i opetovano se vraćala jer su alternative tako loše. Ljudi u različitim kulturama ne vole živjeti pod diktaturom i cijene vlastitu slobodu. Ni jedna autoritarna vlast ne predstavlja društvo koje je, dugoročno gledano, privlačnije od liberalne demokracije te bi se stoga moglo smatrati ciljem ili krajnjom točkom povijesnog napretka. Milijuni ljudi koji glasaju svojim nogama – napuštajući siromašne, korumpirane ili nasilne zemlje za život, ne u Rusiji, Kini ili Iranu, već na liberalnom, demokratskom Zapadu – dovoljno to pokazuju, poentira Fukuyama.

Filozof Hegel skovao je izraz kraj povijesti kako bi se odnosio na uspon liberalne države nakon Francuske revolucije kao cilja ili smjera prema kojem je težio povijesni napredak. Desetljećima nakon toga marksisti će posuđivati ​​od Hegela i tvrditi da će pravi kraj povijesti biti komunistička utopija.

Kad sam 1989. napisao članak i 1992. knjigu s ovom frazom u naslovu, primijetio sam da je marksistička verzija očito pogrešna i da se čini da nema više alternative liberalnoj demokraciji, podsjeća Fukuyama. Vidjeli smo zastrašujuće preokrete u napretku liberalne demokracije u proteklih 15 godina, ali nazadovanje ne znači da je temeljni narativ pogrešan. Nijedna od ponuđenih alternativa ne izgleda kao da je bolja.

Putin nije shvaćao koliko je njegova vojska korumpirana i nesposobna

Slabosti jakih država bile su očigledne u Rusiji. Predsjednik Vladimir Putin jedini donosi odluke; čak je i bivši Sovjetski Savez imao politbiro u kojem je partijski tajnik morao provjeravati političke ideje.

Vidjeli smo slike Putina kako sjedi na kraju dugačkog stola sa svojim ministrima obrane i vanjskih poslova zbog straha od covida; bio je toliko izoliran da nije imao pojma koliko je ukrajinski nacionalni identitet postao jak posljednjih godina ni koliko će žestok otpor izazvati njegova invazija. Na sličan način nije saznao koliko su duboko korupcija i nesposobnost uhvatili korijena u njegovoj vojsci, koliko loše funkcionira moderno oružje koje je razvio ili koliko je loše obučen njegov časnički zbor, primjećuje Fukuyama.

Plitkost podrške njegovog režima postala je očigledna jurnjavom mladih Rusa prema granicama kada je 21. rujna objavio svoju “djelomičnu” mobilizaciju. Nekih 700.000 Rusa otišlo je u Gruziju, Kazahstan, Finsku i bilo koju drugu zemlju koja bi ih htjela, mnogo veći broj nego što je stvarno mobiliziran.

Oni koje je novačenje zateklo bacaju se izravno u borbu bez odgovarajuće obuke i opreme, a već se pojavljuju na frontu kao ratni zarobljenici ili stradali. Putinov se legitimitet temeljio na društvenom ugovoru koji je građanima obećavao stabilnost i minimalni prosperitet u zamjenu za političku pasivnost, ali režim je prekršio taj dogovor i osjeća posljedice.

Umjesto da obnovi carstvo, Rusija je postala predmet ismijavanja

Putinovo loše odlučivanje i plitka potpora proizveli su jednu od najvećih strateških grešaka u novijoj povijesti. Daleko od toga da demonstrira svoju veličinu i obnovi svoje carstvo, Rusija je postala globalni predmet ismijavanja i pretrpjet će daljnja poniženja od Ukrajine u nadolazećim tjednima.

Cjelokupna ruska vojna pozicija na jugu Ukrajine vjerojatno će se srušiti, a Ukrajinci imaju stvarnu priliku osloboditi Krimski poluotok prvi put od 2014. Ovi preokreti izazvali su ogromnu količinu upiranja prstom u Moskvi; Kremlj se još jače obračunava s neslaganjem. Otvoreno je pitanje hoće li sam Putin uspjeti preživjeti ruski vojni poraz.

Nešto slično, iako malo manje dramatično, događalo se u Kini. Jedno od obilježja kineskog autoritarizma između reformi Deng Xiaopinga 1978. i dolaska Xi Jinpinga na vlast 2013. bio je stupanj do kojeg je bio institucionaliziran. Institucije znače da vladari moraju slijediti pravila i ne mogu činiti što god žele.

Komunistička partija Kine sama je sebi nametnula mnoga pravila: obveznu dob za odlazak u mirovinu za stranačke kadrove, stroge meritokratske standarde za zapošljavanje i napredovanje, a iznad svega ograničenje mandata od 10 godina za najviše rukovodstvo stranke. Deng Xiaoping je uspostavio sustav kolektivnog vodstva upravo kako bi izbjegao dominaciju jednog opsesivnog vođe poput Mao Zedonga.

Xi Jinping demontirao institucionalnu kontrolu vlasti

Velik dio toga je demontiran pod Xi Jinpingom, koji će na 20. stranačkom kongresu dobiti blagoslov svoje stranke da ostane vrhunski čelnik i tijekom trećeg petogodišnjeg mandata. Umjesto kolektivnog vodstva, Kina je prešla na personalistički sustav u kojem se nijedan drugi viši dužnosnik ne može ni približiti tome da izazove Xija, konstatira Fukuyama.

Ova koncentracija ovlasti u jednom čovjeku zauzvrat je dovela do lošeg donošenja odluka. Partija je intervenirala u ekonomiju, ometajući tehnološki sektor i ganjajući zvijezde kao što su Alibaba i Tencent; prisilila je kineske poljoprivrednike da sade biljke “gubitašice” u potrazi za poljoprivrednom samodostatnošću; i inzistirala na strategiji nulte stope covida koja važne dijelove Kine drži pod kontinuiranim karantenama koje su smanjile stopu gospodarskog rasta zemlje.

Kina ne može lako preokrenuti nultu razinu covida jer nije uspjela kupiti učinkovita cjepiva i zna da je veliki dio njene starije populacije ranjiv na bolest. Ono što je prije dvije godine izgledalo kao trijumfalni uspjeh u kontroli covida pretvorilo se u produljeni debakl.

Sve ovo dolazi povrh neuspjeha kineskog temeljnog modela rasta, koji se oslanjao na velika državna ulaganja u nekretnine kako bi održao gospodarstvo. Temeljna ekonomija sugerira da bi to dovelo do goleme pogrešne raspodjele resursa, što se zapravo dogodilo.

Idite na internet i potražite kineske zgrade koje se dižu u zrak i vidjet ćete mnoge videosnimke masivnih stambenih kompleksa koji su minirani jer nema kupaca za stanove, kaže Fukuyama.

Iran, zemlja koju vodi mala skupina zaostalih staraca

Ovi autoritarni neuspjesi nisu ograničeni na Kinu. Iran potresaju tjedni prosvjedi nakon smrti Mahse Amini u rukama takozvane moralne policije. Iran je u užasnom stanju: suočava se s bankarskom krizom, ponestaje mu vode, bilježi veliki pad u poljoprivredi i bori se s paralizirajućim međunarodnim sankcijama i izolacijom.

Unatoč svom statusu nedodirljivog, ima dobro obrazovano stanovništvo u kojem žene čine većinu diplomiranih studenata. A ipak režim vodi mala skupina staraca čiji su društveni stavovi nekoliko generacija zastarjeli. Nije ni čudo da je režim sada pred najvećim testom legitimiteta. Jedina zemlja koja se kvalificira kao još lošije vođena je ona s drugom diktaturom, Venezuela, koja je proizvela najveći svjetski priljev izbjeglica u proteklom desetljeću.

Proslave uspona jakih država i pada liberalne demokracije stoga su vrlo preuranjene. Liberalna demokracija, upravo zato što raspodjeljuje moć i oslanja se na pristanak onih kojima se upravlja, u mnogo je boljem stanju na globalnoj razini nego što mnogi misle. Unatoč nedavnim uspjesima populističkih stranaka u Švedskoj i Italiji, većina zemalja u Europi još uvijek uživa visok stupanj društvenog konsenzusa.

Ukrajinski otpor demonstrira slabosti Rusije

Veliki upitnik ostaje, nažalost, SAD. Otprilike 30 do 35% njegovih birača i dalje vjeruje u lažnu priču da su predsjednički izbori 2020. bili pokradeni, a Republikansku stranku preuzeli su sljedbenici pokreta MAGA Donalda Trumpa, koji daju sve od sebe kako bi poricatelje izbora postavili na položaje moći.

Ova skupina ne predstavlja većinu u zemlji, ali će vjerojatno vratiti kontrolu barem nad Zastupničkim domom ovog studenog, a možda i nad predsjedničkom pozicijom 2024. Navodni vođa stranke, Trump, zapao je sve dublje u ludilo teorija zavjere u kojem vjeruje da bi mogao odmah biti vraćen na mjesto predsjednika i da bi država trebala kazneno optužiti njegove predsjedničke prethodnike, uključujući i jednog već pokojnog.

Postoji intimna veza između uspjeha jakih država u inozemstvu i populističke politike kod kuće. Političari kao što su Marine Le Pen i Éric Zemmour u Francuskoj, Viktor Orbán u Mađarskoj, Matteo Salvini u Italiji i, naravno, Trump u SAD-u – izrazili su simpatije prema Putinu. U njemu vide model za vladavinu moćnika kakvu bi željeli provoditi u vlastitoj zemlji. On se pak nada da će njihov uspon oslabjeti potporu Zapada Ukrajini i spasiti njegovu “specijalnu vojnu operaciju”.

Liberalna demokracija se neće vratiti ako ljudi nisu voljni boriti se u njezino ime. Problem je u tome što mnogi koji odrastu živeći u mirnim, prosperitetnim liberalnim demokracijama svoj oblik vladavine počinju uzimati zdravo za gotovo.

Budući da nikada nisu iskusili stvarnu tiraniju, oni zamišljaju da su demokratski izabrane vlade pod kojima žive same zle diktature koje spremno oduzimaju njihova prava, bilo da se radi o Europskoj uniji ili administraciji u Washingtonu.

Ali stvarnost se umiješala. Ruska invazija na Ukrajinu predstavlja pravu diktaturu koja pokušava slomiti istinski slobodno društvo raketama i tenkovima i može poslužiti kao podsjećanje sadašnje generacije na to što je u pitanju. Opirući se ruskom imperijalizmu, Ukrajinci demonstriraju slabosti koje postoje u srži naizgled snažne države. Oni razumiju pravu vrijednost slobode i vode veću bitku u naše ime, bitku kojoj se svi mi trebamo pridružiti, poručuje Fukuyama.