Bosna i Bošnjaci su cijela dva zadnja stoljeća u borbi protiv zla. U najtežim trenucima te borbe, a to je vrijeme agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu 1992 – 1995., Bošnjaci su morali još jednom da se suoče sa pitanjem: opstati ili nestati.
Piše: PROF. DR. MUHAMED ŠESTANOVIĆ, Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu
Vatra isto gori u Grčkoj i Perziji, ali ideje o korijenima i uzrocima dobra i zla razlikuju se od mjesta do mjesta. – Aristotel
Bošnjački identitet – Drugi dio
Do dana današnjeg se u Bosni može sresti po koji dobri Bošnjanin koji u šumi ne siječe živo, a pogotovo mlado drvo, nego skuplja samo mrtvo ili jako staro drvo. Ako vidi nekoga ko je posjekao mlado drvo, kaže mu: “Bolan ne bio, zar ne znaš da si momka posjek’o”. Toliko je još ostalo ljubavi prema svemu što je živo. A koliko je tek ljubavi bilo dok su dobri Bošnjani Zemljom hodili?“
Gostoprimnost i spremnost da se drugima pomogne su također vrline Bošnjaka koje su, kako ću kasnije ovdje istaći, primjećivali i oni koji su osporavali njihov odentitet. Dobri Bošnjani od najranijeg perioda svog nastajanja nose tolerantnost, senzibilitet za nevolje drugih, sabur, stvarno a ne kurtuazno prihvaćanje drugog i drugačijeg, otvorenost u prihvatanju novog ali i opravdano čuvanje svojih ustaljenih, lijepih i korisnih običaja. Bošnjaci prolaze težek put transformacije svijesti od naroda po sebi u narod za sebe. Taj put još nije pređen. Brže su, kao narod, rasli nego sazrijevali. Rasli su jer su postojali, a sazrijevali kad su morali. Postojanje i sazrijevanje su platili visokom cijenom- genocidom. Najintenzivnije sazrijevanje Bošnjaka desilo se, upravo, za vrijeme oružane agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu 1992 – 1995., i genocida nad njima. „Rat otkriva u narodu njegove slabosti, ali i vrline.“ (Baruh Spinoza). Još mi je živa predstava, a vjerovatno i svim drugim koji su više puta na televizijskim ekranima gledali sekvence masovnih i pojedinačnih ubijanja Bošnjaka na sarajevskim ulicama, u skloništima, školama, tramvajima, bolnicama…kada čovjek, koji svoje ubijeno dijete drži u naručju i doziva ubicu sa okolnog sarajevskog brda da dođe i zajedno popiju kahvu da bi ga samo pitao zašto mu ubi dijete.
Bošnjaci ne mrze druge zato što su ti drugi samo drugačiji, zato što su samo različitog identiteta. To je narod sa izrazitom sposbnošću tolerisanja drugog i drugačijeg. Začudo, mržnja, a sukladno tome, ni planovi osveta nisu postojali ni za vrijeme agresije 1992 – 1995. kada su nad Bošnjacima (iz)vršena najbrutalnija nasilja od strane i srpskih i hrvatskih mesara i kasapina. Ni u takvim okolnostima nije bilo zahtjeva za formiranjem „kazneničkih bojni“ niti bilo koje druge oružane vojne ili policijske formacije zadužene za osvetu. Otkuda to da kod Bošnjaka nema osvete kao ubikvitetne pojave iako su jedan od evropskih naroda nad kojima je na kraju XX stoljeća izvršen najteži zločin – zločin genocida. Dok Jevreji i Srbi imaju svoje ubikvitentne izreke koje ih stimulišu na osvetu, to Bošnjaci nemaju. Jevreji kažu: «Ne oko za oko, nego dva za jedno!». Pravoslavci, pa prema tome i Srbi, imaju svoju izreku koja stimuliše na osvetu, a glasi: «Ko se ne osveti taj se ne posveti!» Otkuda da potreba za osvetom, kao psihodinamska osobina drugih naroda koji su već dugo u suživotu sa Bošnjacima. Zašto takava psihosocijalna osobina nije svojstvena Bošnjacima koji vjekovima žive sa narodom čiji pjesnik (Matija Bećković) kaže: «A što da se opet ne ćeramo kad smo se vazda ćerali…Jedino što dobro znamo je to da se ćeramo, jer živimo u zemlji Ćeraniji!?“
Naravno, nisu Bošnjaci, uostalom kao i drugi narodi, samo „cvjećke“, kojima se nema šta prigovoriti. Bošnjaci imaju i svojih karakternih mahana.
Bošnjak ne može da mrzi, ali je «pun» zavisti. Među Bošnjacima kruži izreka koja glasi: »Bošnjak Bošnjaku može sve otrpjeti, oprostiti i halaliti samo ne može njegov uspjeh». S pravom se smatra da narodne poslovice, narodni vicevi pa i druge forme kazivanja koje direktno dolaze iz naroda su odraz stvarnosti. Ako je to tako, a osobno mislim da jeste, onda je ovom prilikom možda korisno ispričati jedan vic koji, istina na vickast način, kazuje istinu o međusobnoj bošnjačkoj zavidnosti. Priča teče ovako: Pravosudni inspektori, obilazeći zatvorske prostorije kako bi za potrebe svoje vlade sačinili izvještaj o odnosu zatvorskih službenika prema zatvorenicima. U jednoj od zatvorskih prostorija, čiji su zidovi bili okruglog oblika, visine 3 m, sa otvorom na plafonu, zatekli su: 3 zatvorenika srpske, 3 hrvatske i 3 bošnjačke nacionalnosti. Zatvorenici bošnjačke nacionalnosti nisu bili vezeni jedan za drugoga, dok su zatvorenici srpske i hrvatske nacionalnosti bili međusubno vezani. Pitaju inspektori zatvorskog stražara zašto su zatvorenicu srpske i hrvatske nacionalnosti vezani, a bošnjačke nisu? Ovaj im kaže: Bošnjake nije potrebno vezati, jer ako jedan od njih trijce pokuša da se dokuči otvora na plafonu da bi pobjegao na slobodu, druga dvojca će ga povući dolje i onemogućiti mu bijeg.
Otkuda Bošnjacima tako prepoznatljiva osobina zavidnosti na uspjeh drugog Bošnjaka? Teško je dati tačan odgovor na to pitanje. Neki smatraju da je bošnjačka međusobna zavist postala i ostala jedna od prepoznatljivih karakteristika zato što su, „kroz svoju historiju, navikli da je njihovo prirodno pravo na neuspjeh.“ [30]
Bošnjaci su nezajažljivi. Imaju neograničenu i nezasitu potrebu za samoprosuđivanjem o svemu i svačemu. Bošnjake satire svijest oholih siromaha. Za Bošnjaka može biti poštenjačina samo onaj koji je siromah.To je narod kojem je ovladala parazitsko-donatorska svijest. Bošnjacima je, u zadnjih nekoliko godina, ovladala svijest da je svijet dužan da mu daje i pomaže. To je, također, narod bez osjećanja za samozaštitu. Za Bošnjake postoji samo jedna tajna, a to je da o sebi nema nikakve tajne. Sukladno tome Bošnjaci nemaju ni izgrađenu svijest o državi, kao zaštitnom instrumentu očuvanja svog identiteta. Oni koji su se odrekli identiteta ne vode računa ni o jeziku, ni o školskom programu, ni o nacionalnoj kulturi kao nacionalnim odrednicama. U komunikacijama sa drugim sunarodnicima Bošnjaci su gordi, nedodirljivi, nadmeni, nemarni sa kompleksom superiornosti, a pred nebošnjacima, posebno prema onim iz pojedinih organizacija međunarodne zajednice, su inferiorni, frustrirani sa podilazećom sviješću.
Znakovito je, a najnovija historija Bošnjaka je to potvrdila, da kroz bošnjačke vene teče zaborav na njihova stradanja. Arapska poslovica kaže „neka te bude sram ako te ista zmija iz iste rupe ujede dva puta:“ Bošnjake ta zmija iz iste rupe ujeda jedanaest puta. Zaboravljati jedanaest napada na bošnjački identitet u zadnja dva stoljeća, koji su izvedeni sa genocidnom namjerom, može se kvalificirati kao samozločinom. Bošnjaci o genocidu ne vole da govore. Žele da ga zaborave, jer da se ne zaboravlja kako bi se ponavljao.
Zašto su Bošnjaci takvi kakvi su? Izgleda da je Bošnjacima, kako je primijetio Meša Selimović u romanu “DERVIŠ I SMRT”, „ …sila dosadila i od nevolje su stvorili vrlinu, postali pleminiti od prkosa.“ [31]
Bošnjaci su vjekovima živjeli sa drugim narodima, i sa njima, manje ili više, imali zajedničku historijsku sudbinu, što je, pored prirodnih faktora, ostavilo u njihovoj duši zajednički «pečet». Lakše je onim autorima koji su pisali o balkanskom mentalitetu ili karakterologiji Jugoslovena nego onima koji istražuju karakteristike pojedinih balkanskih ili jugoslavenskih naroda. Tako je, na primjer, savremeni istraživač karakternih osobina srpskog naroda prof. dr. Jovan Marić doživio brojne napade kada je objavio svoju studiju pod naslovom Kakvi smo mi Srbi – prilozi za karakterologiju Srba. Istu sudbinu doživio je i Radoslav Dodig kao istraživač karaktera hercegovačkih Hrvata, kada je svoj feljton Hercegovačka karakterologija objavio u «Otvorenom Tjedniku“. Hercegovački Hrvati su se u tom tekstu prepoznali, u kojem, između ostalog, piše: «U zadnjem desetljeću, Hercegovci su dospjeli na crni popis violetnih i mračnih Dinaraca koji su zagadili gospodarski, kulturni i politički prostor mirnih Europejaca. Vrijeme je da se raščlani hercegovačka karakterologija, od samih početaka, kroz povijesnu vertikalu i etnografsku horizontalu, od Livna i Rame do Zelengore i Sutorine.»[32]
Da li bi autor neke buduće studije o karakteru Bošnjaka doživio slične napade koje je preživio Jovan Marić i Radoslav Dodik? Nije lahko naći specifično bošnjačke karakteristike, posebno ako istraživanja ne provedemo na odgovarajući metodološki način. Možda su Bošnjaci narod kosmičkih paradoksa i čini se, kako je to primijetio Mustafa Spahić u citiranom djelu, da u jednom Bošnjaku ima više protivrječnosti nego u milijardu i po Kineza. Sakupljanje impresionističkih stavova drugih prema Bošnjacima, ali i samih Bošnjaka prema sebi, nije dovoljno da se sa punom naučnom sigurnošću zaključuje o tome kakvi smo mi Bošnjaci i šta je to što cjelovitije dopunjuje bošnjački identitet. Ali bošnjački intelektualci to ne rade. Oni radije kukaju nad proklestvom svog naroda nego što istražuju njegov karakter i afirmiraju ga. Nije se desilo ni do dan danas da je bilo koja organizacija ili grupa bošnjačkih intelektualaca, pokrenula neku raspravu na već poznatu rasističku tezu dr. Biljane Plavšić napisanu još 1993. o tobožnjoj genetskoj zagađenosti bošnjačkog biološkog materijala, pa je zbog toga s njima opasan suživot. Zbog takvih rasisistički „naučnika“ i pojedinih kvaziistraživača Slobodan Blagojević, publicista, koji je revalorizirao spise poznatog socijalnog karakterologa Vladimira Dvornikovića, je stanovišta da rasno-karakterološke teorije ne mogu biti korisne. Rasne teorije su izraz ograničene svijesti koja produkuje ograničen pogled na svijet.[33]
Vjerovatno je iz istih razloga akademik Muhamed Filipović na Okruglom stolu održanom 5. februara 2004. na temu KARAKTEROLOGIJA BOŠNJAKA – MUSLIMANA iznio svoj negativan stav na pokušaje psihologije, kao nauke, da se involvira u naše plemenske raspre i svađe i dokazivanja ko je najorginalniji, najbolji i najkorektniji među našim narodima na ovim prostorima. Ne bi trebalo govoriti i trošiti napore na raspravama o karakteru Bošnjaka, smatra Filipović, jer su sva ta razmatranja danas lišena solidne naučne osnove i, po svojoj naravi, su sasvim politička i ideološka. Šta je onda u pitanju i o čemu mi možemo govoriti kao o nekom zajedničkom nazivniku Bošnjaka. Mi možemo i trebamo govoriti, smatra akademik Filipović, o nama, kao muslimanima ili Bošnjacima, u svjetlu naše specifične kulture, jer je to ono što nas na relevantan i naučno opserviran način karakterizira i razlikuje od drugih. Naime, mi imamo svoje veoma značajne kolektivne osobine, ali te osobine nisu i ne mogu se svoditi na psihološke osobenosti cijele grupe, nego je to ono što inače karakterizira grupe, a to je njihova kultura. Bošnjačke osobine su u velikoj mjeri prožete islamskom duhovnom i životnom kulturom, koja je mnogo učestvovala u formiranju zajedničkih osobina Bošnjaka, ali nije jedini sadržaj njihovog identiteta, mada je islam bio zadnjih petstotina godina glavni moderator bošnjačkog načina ponašanja, mišljenja i življenja. Ako treba da istražujemo šta Bošnjake povezuje i daje im obilježja koja su stvarna i bitna, treba da, prije svega, razmatramo uticaj islamske kulture. Treba da istražujemo kako Bošnjaci, kao bosanski muslimani, misle, koji su njihovi dominantni duhovni kodovi, u čemu vide smisao života, percepiciju o sebi i o drugima i kako se, kao ljudska bića, ponašaju prema ljudima uopće, a posebno prema ljudima različitim od njih, koje kodekse ponašanja imaju i koje načine izražavanja duhovne i kulturne biti razvijamo, itd. Nema osnova i nije znanstveno, smatra akademik Filipović, ako govorimo o nama u svjetlu karakterologije kao nauke o psihološkim osobinama naših ljudi. Takav govor ne samo što ne bi bio oslonjen na zadovoljavajući empirijski materijal i saznanja nego bi nas doveo u zabludu da mislimo da postoji nešto takvo kao što je narodni karakter. To ne postoji, ali postoji bošnjačka i muslimanska kultura, ono što nas odlikuje. To je izvor našeg identiteta. To je ono što povezuje bošnjaštvo i muslimanstvo, koje je u nama ujedinjeno, mada nije iscrpljeno, zaključak je izlaganja akademika Filipovića.[34]
Bez obzira na različitosti u definiranju identiteta, a posebno različitosti u razumijevanju sadržaja identiteta neke određene grupe, ipak se većina istraživača slažu da postoje zajedničke psihološke karakteristike pripadnika grupe kao takve koje determiniraju ponašanja i sastavnica su identiteta takve grupe. Ako identitet grupe, kojeg čine njena kultura, vjera, boja kože, način mišljenja i ponašanja, smeta nekoj ili nekim drugim grupama, tj, predstavlja remetilački faktor nacionalnoj kulturi[35], očekivati je da će ta grupa ili grupe planirati, podsticati ili realizirati brojne i različite oblike napada nad remetilačkom grupom u namjeri da unište svojstva njenog identiteta. Kao što su neki političari u Prvom svjetskom ratu Srbe označili kao „remetilačkim faktorom na Balkanu“,[36] tako isto srpska ideologija i politika remetilačkim faktorom na prostoru „Velike Srbije“ smtara one koji nisu Srbi ili neće da priznaju da su Srbi. Bošnjake, kao remetilačku grupu koja se ne uklapa u srpsku nacionalnu politiku, ideologiju i kulturu, bez obzira što imaju svoj sopstveni identitet, treba ih istrijebiti unutar zamišljenog srpskog etnonacionalnog prostora. Istrebljivanje započinje dehumanizacijom Bošnjaka (alijeniranjem – otuđivanjem od njihovog identiteta), a preko elijeniranja (dehumaniziranja) vrši se i njihovo odnarođivanje (denacionaliziranje). Da bi Bošnjacima uništili oslonac na kojem bivstvuju jedan značajan krug srpskih i hrvatskih intelektualaca čine sve da državu Bosnu i Hercegovinu, kao njihovu maticu, deindividualiziraju.
[30] Mustafa Spahić u svom stručnom radu STRUKTURALNE SLABOSTI I GREŠEKE U SVIJESTI BOŠNJAKA, objavljenom u Znakovima vremena br. 22 / 23, 2004., str. 232, navodi 40 mahana koji opterećuju karakter Bošnjaka. Zapravo četrdeseta mahana zaokružuje predhodnih tridesetdevet, a to je bošnjačka zavist, koji autor naznačuje u jednoj rečenici: „Bošnjaci Bošnjacima mogu otrpjeti i halaliti sve osim uspjeha“. Jedan broj od tih 40 karakteroloških slabosti Bošnjaka preuzeti su iz citiranog rada i ovdje reintepretirani.
[31] Meša Selimović, DERVIŠ I SMRT, Sarajevo 1966., str. 283.
[32] Radoslav Dodik, HERCEGOVAČKA KAREKTEROLOGIJA, www.ezboard.com
[33] www.bhdani.com/25502.shtml
[34] Muhamed Filipović, NEKOLIKO PRIMJEDBI UZ TEMU »KARAKTEROLOGIJA BOSANSKOHERCEGOVAČKIH MUSLIMANA – BOŠNJAKA«, Znakovi vremena, br. 22-23 / 2004., str.205.
[35] Za potrebe ovog rada, iz najšireg značenja pojama “kultura” , koristi se značenja koja se odnose na pojm“nacionalna kultura”, u koju Bratoljub Klaić u RIJEČNIKU STRANIH RIJEČI ubraja: tradiciju, moral, običaje, jezik, umjetnost, književnos. Ja bih ovom dodao politiku, ideologiju, mitologiju i relogiju, što integralno formira, unutar grupe kao takve, određenu kolektivnu svijest, način razmišljanja i ponašanja.
Socijalni psiholog Nikola Rot pod pojmom “kultura” podrazumijeva “način regulisanja života i norme ponašanja koji su određujući izvori socijalizacije, djeluju kontinuirano od rođenja do smrti na svakog pojedinca“, pripadnika odeđene grupe kao takve. (Nikola Rot, OSNOVI SOCIJALNE PSIHOLOGIJE, Beograd 1983., str. 128.)
[36] U: Intervjuu sa Željkom Vujadinovićem, Glas Srpske, 18.2.2011.