fbpx

DR ŠESTANOVIĆ: KORIJENI GENOCIDA NAD BOŠNJACIMA I PITANJE ODGOVORNOSTI – 4/10

Bosna i Bošnjaci su cijela dva zadnja stoljeća u borbi protiv zla. U najtežim trenucima te borbe, a to je vrijeme agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu 1992 – 1995., Bošnjaci su morali još jednom da se suoče sa pitanjem: opstati ili nestati.

DR ŠESTANOVIĆ: KORIJENI GENOCIDA NAD BOŠNJACIMA I PITANJE ODGOVORNOSTI - 1/10
PROF. DR. MUHAMED ŠESTANOVIĆ, Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu

Piše: PROF. DR. MUHAMED ŠESTANOVIĆ, Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu

Vatra isto gori u Grčkoj i Perziji, ali ideje o  korijenima i uzrocima dobra i zla razlikuju se od mjesta do mjesta. – Aristotel

Pojam »genocid« u interpretaciji genocidnih pohoda  na Bošnjake – Drugi dio!   

Istraživače genocida, sudske istražitelje i sudije bi prevashodno trebala da interesuje vinost [14] napadača prema žrtvi, i u kom stepenu je u toj vinosti bila sadržana mens rea [15]da napadač potpuno ili djelimično istrijebi pripadnike napadnute grupe. Da bi se realizirala mens rea napadač koristi određene napadne akte ili radnje koje su krivična djela definiranja u članu II UN Konvenicje o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida. Krajnji rezultat napada sa genocidnom namjerom ogleda se u potpunom ili djelimičnom uništenju grupe kao takve i potiranju ili negiranju njenog identiteta, a posljedice napada se sagledavaju u razmjeri tog zločina.

U genocidnim napadima na Bošnjake napadač je prvo, u procesu realizacije ideje ostvaranje „Velika Srbija“, pokrenuo određene psihosocijalne procese kojim je želio dehumanizirati i denacionalizirati (odnaroditi) Bošnjake, kako bi tim procesima uništio njihov identitet. To je prva faza genocida nad Bošnjacima. Pošto tim psihosocijalnim procesima napadač nije uspio da uništi identitet Bošnjaka, mada ga je povremeno negirao, pokreće drugu fazu – fazu biološkog istrebljenja. Pri tome je koristio genocidne radnje (krivična djela): masovna i pojedinačna ubistva, nanošenjem im teških fizičkih i psihičkih ozljeda, prisilno ih raseljava, prisilno je sprečavao biološku reprodukcije, stavljao ih u uvjete života koji dovode ili su mogli dovesti do umiranja ili fizičkog i psihičkog gubitka zdravlja, namjerno je onemogućavao da imaju adekvatnu zdravstvene zaštite, namjerno im sprečava zadovoljavanja primarnih bioloških potreba, prisilno je odvajao djecu od roditelja, i brojne druge radnje (djela) koja su dovela ili su mogla dovesti do njihovog potpunog ili djelimičnog fizičkog istrebljenja..

            Za izvođenje zaključka da se genocid nad Bošnjacima desio nije neophodno da istraživači i sudski istražitelji dokazuju da su napadnuti svi pripadnici bošnjačke nacionalne, etničke ili vjerske zajednice, da se napad izvodio u svim naseljima i gradovima gdje oni žive. Dovoljno je da je izvršen napad sa genocidnom namjerom samo na jedno naselje ili grad gdje su se zatekli pripadnici bošnjačke zajednice.“ Počinilac genocida ne mora vjerovati, na primjer, da bi njegov ili njen čin uništio sve muslimane ili, čak, sve Bošnjake. Na primjer, ako su genocidni uslovi nametnuti na bošnjački dio stanovništva u nekom malom gradu, to bi bilo dovoljno da  zadovolji definiciju genocida.“ [16]

Istraživače genocida, sudske istražitelje i sudije koji procesuiraju zločin genocida bi prevashodno trebalo da interesuje vinost [17] napadača prema žrtvi, postojanje dolus specijalis[18] i u kom stepenu je u toj vinosti bila sadržana mens rea [19]da napadač potpuno ili djelimično istrijebi pripadnike napadnute grupe. Da bi se realizirala stečena vinost napadača prema žrtvi, dolus i mens rea, kao subjektivni element genocida, napadač koristi određene napadne akte ili radnje koje su krivična djela definirana u članu II UN Konvenicje o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida. Krajnji rezultat napada sa genocidnom namjerom ogleda se u potpunom ili djelimičnom uništenju identiteta napadnute grupe, a ne u potpunom ili djelimičnom istrebljenju njenih pripadnika, kako to neki tumače, a posljedice napada se sagledavaju u potpunom ili djelimičnom istrebljenju pripadnika napadnute grupe.

            Prema tome, na temelju Presude Međunarodnog suda pravde donesene februara 2007. u Hagu za zločin genocida u Srebrenici kao „sigurnoj zoni UN“ i logike značenja pojma „genocid“ te jezika kojim je on definiran u UN Konvenciji, može se zaključiti da je zločin genocida izvršen nad Bošnjacima kao grupom u cjelini, bez obzira što je taj sud, procesuirao genocidni napad na Bošpnjake samo u Srebrenci, jula 1995. Genocid nad određenom grupom (nacionalnom, etničkom, vjerskom ili rasnom) je izvršen i onda kada svi njeni pripadnici, pa i većina njih, nisu neposredno bili meta napada, nisu neposredni svjedoci ni jednog od gore navedenih krivičnih radnji (djela). Broj pripadnika grupe nad kojima su vršena djela genocida, kao i broj lokacija na kojima žive pripadnice napadnute grupe kao takve su irelevantnije činjenice potrebne za zaključivanje o (iz)vršenju genocidu. Ti pokazatelji su relevantni samo za odmjeravanje težine kazne (koja treba da uključi i reparacijske obaveze počinioca genocida prema žrtvama takvog napada), ali ne i o zaključivanju o tome da li je određeni napad imao ili ne genocidne namjere. Sudovi procesuiraju reprezentativne napade i na osnovu njih zaključuju o vinosti napadača i utvrđuju postojanje subjektivnog elementa u tim napadima. Kada interpretiramo Presudu Međunarodnog suda prvde za genocid nad Bošnjacima u „zaštićenoj zoni Ujedinjenih nacija u Srebrenici“, jula 1995. dovoljno je, shodno poštivanju jezika UN Konvencije koja definira pojam

Tri navedna pojma („vinost“, „dolus specijalis“ i „mens rea“) čine subjektivnu stranu zločina genocida. U široj interpretaciji ti pojmovi znače da je napadač imao posebnu namjeru da potpuno ili djelimično uništi ili istrijebi neku nacionalnu, etničku, rasnu ili vjersku grupu koja ima svoj identitet i radnje koje čini na terenu da bi realizirao tu namjeru čini svjesno, hotimičnu, potupuno je svjestan značenja te namjere i njenih posljedica i realizira je sa predhodno internaliziranom mentalnom spremnošću.

„Genocid“ i logici značenja tog pojma zaključiti da je taj zločin izvršen nad Bošnjacima kao posebnoj nacionalnoj, etničkoj i vjerskoj grupi u cjelini, bez obzira što je Sud procesuirao na Bošnjake samo u Srebrenici. Koristeći tu Presudu, mada su i drugi sudovi u raznim predmetima i na raznim lokacijama procesuirali i dokazali individualne odgovornosti za počinjeni genocid nad Bošnjacima 1992 – 1995., mi možemo, van svake sumnje, zaključiti da je zločin genocida izvršen nad Bošnjacima kao zajednicom u cjelini, bez obzira na kojem dijelu svijeta su se nalazili pripadnici te zajednice u vrijeme napada na Srebrenicu. Sud je svojom Presudom dokazao da su Bošnjaci, sa svojim identitetom (dakle grupa kao takva)  bili žrtve napada sa genocidnom namjerom, što znači da je napadnut bošnjački identitet, a time i svi pripadnici te grupe bez obzira na njihov status i mjesto boravka u vrijeme napada na Srebrenicu, jula 1995. Međunarodni sud pravde, pa čak i ICTY i domaći sudovi, nisu mogli da procesuira  sve napade na Bošnjake od 1992 do 1995., i na svim lokalitetima, niti su mogli da procesuiraju sve pojedinačne žrtve. Sudovi se služe reprezentativnim situacijama i incidentima na temelju kojih mogu, van svake razumne sumnje, izvoditi zaključke o subjektivnom elementu genocida (vinosti napadača prema napadnutoj grupi, mens rei napada, vrsti i karakteru (po)činjenog zločina i na temelju toga zaključivati o karakteru napada i odgovornotima za počinjeni zločin.

             Prema tome, ključna odrednica zločina genocida je u vinosti napadača prema žrtvi. Vinost je esencionalno relacioni fenomen iz kojeg se stvarala mentalna priprema napadača za istrbljenje njima remitaličke grupe kao takveDa bi se realizirala tako specifična namjera da se istrijebe Bošnjaci kao grupa, napadač (Savezna Republika Jugoslavija sa svojim kolaboracionistima – Srpskom demokratskom strankom Bosne i Hercegovine i većim dijelom bosanskih Srba) je morao predhodno planirati i obaviti mentalnu pripremu birokrata, kasapina i mesara koji su neposredno na terenu realizirali genocidnu namjeru, koja je utemeljena u nacionalnoj kulturi napadača.         

Bošnjački identitet[20] – Prvi dio

„Napad sa genocidnom namjerom nije planiran i usmjeren na pojedine osobe već na identitet grupe kojoj pojedinačne žrtve pripadaju. Pojedinačne žrtve napada ne postaju žrtve zločina genocida zbog nečega što su same lično ili pojedinačno uradile ili što namjeravaju da urade, niti zbog toga što su krive za neki zločin ili prestup, niti zbog toga što predstavljaju bilo kakvu realnu prijetnju. Moglo bi se čak reći da su njihovo pojedinačno ponašanje, njihov pojedinačni identitet, slika koju oni imaju o sebi, kao i njihovo samoodređenje, u velikoj mjeri nebitni.“ [21]

Napad sa genocidnom namjerom je usmjeren na grupu kao takvu, tj. na identitet grupe. Identitet grupe koji je definira kao takvu, ili grupu po sebi, pa prema tome i identitet Bošnjaka, ne čini samo njeno ime niti neki njen etnonim već i kultura, jezik, duhovnost i neke zajedničke psihosocijalne karakteristike ili osobine koje je rezlikuju od neke druge grupe. Identitet Bošnjaka, pored njihovog imena, kulture, jezika, duhovnosti čini i njihov specifični karakter, njihov grupni self, sebstvo ili grupni ego.                

            Ime Bošnjaci, bošnjačka kultura, jezik i njihova duhovnost su češće istraživane i raspravljane odrednice njihovog identiteta, ali specifični karakter (psihosocijalne osobenosti) koje, također, definiraju identitet grupe, su nedovoljno istraženi i o njima se vrlo malo piše i govori, pogotovo to nedovoljno čine bošnjački intelektualci. O posebnim bošnjačkim crtama karaktera (osobenostima), do sada su, više pisali i raspravljali drugi nego što su to bošnjački intelektualci. Srpski i hrvatski intelektualci su se više bavili bošnjačkom karakterologijom nego što su to činili bošnjački intelektualci, zato što su ovi prvi bili upregnuti u nacionalne ideologije kojima je trebalo izvršiti prvo dehumanizaciju Bošnjaka i tako pripremiti konačno rješenje njihovog pitanja – njihovo istrebljivanje. Genocidna praksa ukazuje da se potencijalnoj žrtvi genocida, žrtvi za koju se planira istrebljenje, daju ili pripisuju različiti etnonimi, a najčeće uvredljivi epiteti.[22] Takva praksa se primjenjivala nad Bošnjacima u zadnja dva stoljeća. Ako Bošnjaci ozbiljnije ne progovore o sebi, o svom specifičnom karakteru, o svom identitetu ponovo će o njima pisati neki novi Petar Kočić, neki novi Jovan Cvijić, neki novi Vladimir Dvorniković, neki novi Čedomil Mitrinović, neki novi Vladimir Gaćinović, neki novi Vladimir Ćorović, neki novi Ivo Pilar…

            Mada neki osporavaju postojanje grupne karaktereologije ipak većina istraživača, posebno psihosociološke, antropološke, etnopsihološke, kulturološke orjentacije, smatraju da postoje karakterne poveznice među pripadnicima određene grupe koje ju čine, pored drugih poveznica, grupu kao takvu. Dragan Kostić ističe da je socijalni karakter, statistički gledano, „određena struktura crta ličnosti u određenoj populaciji, koje su tipične za opće (zajedničke) oblike ponašanja stanovništva .“ [23]  U jednom  drugom psihološkom riječniku nacionalni karakter se definira kao „skup osobina integriranih na specifičan način, karakterističan za ličnosti i modalitete ponašanja u pojedinim nacionalnim zajednicama[24] Uvidom u Gurvičevu sociologiju spoznaje možemo naći  potvrdu da se osporavanje postojanja kolektivne spoznaje zasniva na teoriji zatvorene, u sebe povučene svijesti, a jedna od očitih posljedica te teorije bila bi eliminiranje kolektivnih karakternih crta, iskustava, intuicija, a naročito vrijednosnih sudova. Epistemološki posmatrano, jedino se subjektivističke, idealističke predrasude suprotstavljaju postojanju grupnih iskustava. U brojnoj psihosociološkoj i etnopsihološkoj literaturi nalazimo različite nazive koji se koriste da bi se opisalo kolektivno iskustvo neke grupe kao takve: „društveni karakter“, „kolektivna svijest“, „grupna svijest“, „karakter naroda“, „duh naroda“, „duša naroda“ itd.

            Većina socijalnih psihologa se slaže da postoje zajedničke karakterne osobine pripadnika grupe. Neke od njih su opisane u anegdotama i narodnim poslovicama  Tako su, na primjer, karakterne osobine Hercegovaca opisane u liku Ere, Panonaca u likovima Lale i Sose, Bošnjaka u likovima Muje i Sulje, Srba u liku Gedže itd. Denis Didro je još 1761. godine, u svojoj Enciklopediji pisao kako svaki narod ima svoj oseobujni karakter, pa da se stoga mogu upotrijebit poslovice: obijestan kao Francuz, ljubomoran kao Italijan, ozbiljan kao Španac, zao kao Englez, ponosan kao Škotlanđanin, pijan kao Nijemac, lijen kao Irac, nepošten kao Grk itd. Kant je pisao da su Francuzi učtivi i ljubazni, ali i živahni, obijesni i neprincipijelni. Za Monteskijea Englezi su bili melanholični, strpljivi i skloni samoubistvu. Kant je smatrao da su Španci ozbiljni i ponosni, a da Nijemci uživaju ugled hladnokrvnih ljudi, pošteni su i vole red i rad, marljivi su, ali i nadahnuti[25].                                            

Očito je da kod nacionalnih, etničkih, rasnih i vjerskih grupa, postoji neka mjera grupnog iskustva, grupnog psihološkog miljea, što ih, pored ostalog, čini drugačijim od drugih grupa. Postoje brojna istraživanja koja to potvrđuju. [26] Istraživače orijentirane na probleme kolektivne svijesti koja definira grupni karakter i sastavnica je identiteta te grupe, prof. dr Jovo Marić, istraživač karaktera Srba, naziva „transkulturalnim psiholozima i psihijatrima».[27]             

Kakvi su Bošnjaci kao ljudska bića? Kakav je bošnjački karakter? Kakve su mu psihosocijalne osobenosti? Razlikuju li se Bošnjaci, kao grupa, karakterno od drugih grupa sa drugim identitetima, pogotovo od onih nacionalnih, etničkih i vjerskih grupa s kojima su vjekovima u suživotu?                                                                                                                              

Odgovor je da se razlikuju. Istraživanje karaktera Bošnjaka treba započeti iz njihove daleke prošlosti. Proučavajući bošnjački karakter, koji potiče još od Bogumila, Salih Jalimam, istraživač historije Bošnjaka, ističe da „Bošnjake karakteriše čvrstina, istrajnost, sposobnos za toleranciju,  snalažljivost, trpljivost… To su osobine dobrih Bošnjana, koje nisu nastale same po sebi već kao zahtjev života. Sposobnost Bošnjaka za tolerisanje drugih je nastala kao nužnost realnosti u kojoj Bošnjak stoljećima egzistira, vjekovima živi sa drugima i sa njihovm identitetima. Racionalno shvaćena i emocionalno prihvaćena potreba i nužnost življenja sa drugim narodima (Srbima, Hrvatima, Jevrejima i drugim), od iskona je, procesima njihove socijalizacije, utiskivana u svijest Bošnjaka i uvijek iznova označavana u karakterističnoj karakternoj vrlini življenja u miru, življenja u nekonfliktnim relacijama sa osobama i narodima drugih vjerskih i nacionalnih opredjeljenja. Osobina trpeljivost, karakteristična za mentalitet Bošnjaka, je ishod unutrašnjeg uvjerenja Bošnjaka da su, u njihovom životu, nevolje stalno prisutne i da ih treba savladavati strpljivo i dugotrajno“. [28] Interesantno je vidjeti poimanje jednog germana kako ocjenjuje karaker Bošnjka. On kaže: „Skoro da se niko ne sjeća da su nekad ovdje živjeli ljudi koje su mnogi zvali dobri Bošnjani, poznati i kao kristijani ili Bogumili. Bogumili su vijekovima odolijevali emocionalno tvrdim, bolesnim i podmuklim ljudima, ali, na žalost,  odoljeli nisu. A izgradili su kulturu koja se samo snagom Božije mudrosti i ljubavi širila po istoj onoj Evropi koja nas danas spašava od nas samih. Svojom duhovnošću i emancipacijom individue dobri Bošnjani su doprinijeli podizanju nivoa svijesti do stepena koji je renesansu učinio mogućom“.[29] 


[14] Pojam „vinost“ znači određeni psihološki odnos počinioca krivičnog djela prema žrtvi, mentalna spremnost počinioca da žrtvi nanese štetu.

[15] Mens rea u interpretaciji krivičnog djela znači da počinilac vrši ili je već izvršio to krivično djelo ili više njih sa umišljajem, hotimično, sa svjesnom namjerom da tim činjenjem proizvede direktne posljedice i zna za posljedice vršenja tih krivičnih djela. Svjestan je namjere takvog činjenja.

[16] Frensis E. Bojl,,  Isto, str. 83-84.

[17] Pojam „vinost“ znači određeni psihološki odnos počinioca krivičnog djela prema žrtvi koji se, prvenstveno i između ostalog odnosi na namjeru da se potpuno ili djelimično uništi neka grupa kao takva i na mentalnu spremnost počinioca da žrtvi nanese štetu koja se postiže izvršenjem genocidnih djela. U fazi planiranja i (iz)vršenja genocidnih djela napadač zna i potpuno je svjestan posljedica tog činjenja.               

[18]  Pojam „dolus specialis“ (lat. posebna namjera).                                                                               

[19] Pojam „mens rea“ (lat., duh, suština stvari)

[20] Identitet (lat: identitas = karakteristična jedinica) je karakteristika odnosno osobina ili više osobina po kojoj je predmet ili osoba ili grupa osoba prepoznatljiva ili znana. Jedna ili više značajki koje predmet, osobu ili grupu osoba čine onim što jeste. To je ono što razlikuje predmet, osobu ili grupu od drugog ili drugih predmeta, osoba ili grupa.

[21]Isidor Wallimann i Michel N. Dobkowski (priređivači), GENOCIDE AND THE MODERN AGE: ETIOLOGY AND CASE STUDIE S OF MASS DEATH, Njujork: Greenwood Press, 1987., str. 101.

[22] Na primer, prije nego što je otpočela kampanja genocida nad Jermenima, u proljeće 1915. godine, oni su kolektivno proglašeni za smrtnu prijetnju bezbijednosti Osmanlijskog carstva, koje je tada bilo u ratu. Pored toga, na njihov račun su se sjmenjivale optužbe da su se obogatili na račun Turaka, u tajnoj želji da zavladaju nad turskim narodom ili da oforme sopstvenu državu na osmanlijskoj teritoriji, i na kraju, optuživali su ih za podstrekivanje neprijatelja Carstva. Takvi stavovi lijepo su se uklopili u mnogo starije, rasprostranjene i izrazito negativne turske i islamske predrasude i stereotipe u vezi s Jermenima, prema kojima su oni bili „kauri“  (“lukavi, nepouzdani i prezira vrijedni hrišćani“), a opisivani kao “sultanova stoka”.  Za vrijeme progona njemačkih Jevreja u Njemačkoj, u periodu između 1933. i 1939. godine, u zvaničnim antisemitskim propagandnim kampanjama, unedogled se ponavljalo da svi ljudi jevrejskog porijekla čine međusobno povezanu zajednicu, koja, štaviše, stalno kuje zavjeru protiv njemačkog naroda i njemačke države, da svaki Jevrejin čini dio te zajednice i da jevrejstvo predstavlja njihovu najvažniju i zapravo jedinu važnu odliku, njihovu takoreći suštinsku “glavnu crtu”, te da apsolutno sve što je jevrejsko predstavlja sinonim svakolikog historijskog i savremenog zla koje se može zamisliti.  U ranim 1990-im godinama, političari i ideolozi, simpatizeri takozvanog pokreta “Moći Hutua”, proglasili su sve pripadnike plemena Tutsi, kao i njihove “izdajničke” “prijatelje” i “sluge” iz plemena Hutu, za opasne, smrtne neprijatelje Ruande, koji planiraju da pobiju sve Hutue. Za Tutsije su često koristili izraz “inyenzi”  (“bubašvabe” ili “gamad”), koje treba na vrijeme ubiti, prije nego što nanesu neko zlo. (Preuzeo: Ton Zwaan, cit. dj.  Za Bošnjake se koristi  etnonim „Balija, Balinkuša, Balinče“ (prostak, lijenčina, nasrtljivac, neradnik, rasipnik, protuha, neotesanac).  Za Albance se koristi etnonim „Šiptar“ (Pramda Albanci tumače da „Šiptar“ znači „dobar drug“, „draga osoba“, ali u srpskom i makedonskom jeziku ona ima podrugljivo značenje. Čak je u Enciklopediji, koju je izdala MANU, za Albance rečeno da su „Šiptari“, „Arnauti“, „Balisti“, „Planinski ljudi“).

[23] Dr. Dragan Kostić, PSIHOLOŠKI REČNIK, Beograd 1988., str. 249.

[24] M. Bosanac, O. Mandić, S. Petković,  RJEČNIK PSIHOLOGIJE I SOCIJALNE PSIHOLOGIJE, Zagreb 1977., str. 379.

[25]  Vidi: Muhamed Šestanović (2004.),  KARAKTEROLOGIJA BOŠNJAKA , Znakovi vremane, br. 22 – 23.

[26] Sosijalni psiholozi ali i drugi su do sada izveli brojna istraživanja stavova, steriotipa, predrasuda, vrijednosnih sistema i drugih elemenata kolektivne svijesti kod jednog broja  nacionalnih, etničkih, vjerskih i rasnih grupa. Provedena istraživanja su dala odgovore na pitanje kaku socijlnu percepciju ili socijalnu autopercepciju imaju pripadnici neke od socijalnih grupa kao takvih  prema drugima ili sopstvenoj grupi. U literaturi se najčešće mogu naći impresije neke grupe preme pripadnicima druge grupe. Najčeće je korištena metodologija pomoću koje istraživači dobivaju odgovore o karakteru drugih na temelju impresije jednih prema drugima. Pošto su socijalne percepcije, a i predstave o drugima promjenjljive potrebna su nam istraživanja socijalnih karakteristika Bošnjaka kojim će se metodom longitudinalnih i dugotrajnih metodološko organiziranih posmatranja ponašanja uzorkovanog broja pripadnika te zejednice koja ima svoj identitet. Posmatranja njihovog ponašanja obavljati u različitim socijalnim situacijama. Takvim istraživanjima bi se dobile najrelevantnije spoznaje  na pitanja: Kavi su Bošnjaci kao nacionalna, etnička i vjerska grupa? Imaju li Bošnjaci sopstveni  mentalni sklop? Da li je bošnjački karakter opisan u djelima nekih srpskih i hrvatskih intelektualaca iz XIX i prve polovine XX stoljeća psihološki realitet ili je, pak, konstrukt bez realne podloge? Da li je osporavanje posebnosti identitea Bošnjaka i istrajavanje Bošnjaka u samosvijesti o svom individualitetu dokaz njihove osobenosti? Koja su i kako se ispoljavaju duševna svojstva Bošnjaka? Koje su im vrline i mahane? Kakva je duša bošnjačkog naroda? Kako Bošnjaci sami sebe vide? Najednostavnije i naopćenitije pitanje koje treži istraživački odgovor: Kakvi su Bošnjaci kao narod, kao etnička, kao vjerska grupa? Na ova pitanja nije preporučljivo davati paušalne odgovore, bez dubljih i temeljnih istraživanja sa primjenom odgovarajuće naučne metodologije.                

[27] Prof. dr. Jovan Marić, KAKVI SMO MI SRBI –  PRILOZI ZA KARAKTEROLOGIJU SRBA, IX IZDANJE,  Beograd 1998., str. 10.

[28] Ismet Dizdaraveić, NARAVI BOŠNJAKA, IZVORNA OSOBENOST I ŠIROKA OTVORENOST,  Znakovi vremena, br. 22-23/2004., str. 215.

[29] Hans Mühlestein, DIE VERHÜLLTEN GÖTTER. NEUE GENESIS DER ITALIENISCHEN RENAISSANCE (Skriveni Bogovi. Novo porijeklo italijanske renesanse), Desch Verlag , Wien-München-Basel 1957. Citirano iz: Mile Malešević, NOVI PUTEVI DO ZDRAVLJA, Advaita, Sarajevo str. 103.

(Zbog dužine teksta ovo naučno istraživanje, potkrepljeno naučnim dokazima, biće objavljeno u 10 dijelova, ovo je 4. dio) U nastavku…

DR ŠESTANOVIĆ: KORIJENI GENOCIDA NAD BOŠNJACIMA I PITANJE ODGOVORNOSTI – 5/10

DR ŠESTANOVIĆ: KORIJENI GENOCIDA NAD BOŠNJACIMA I PITANJE ODGOVORNOSTI – 3/10

DR ŠESTANOVIĆ: KORIJENI GENOCIDA NAD BOŠNJACIMA I PITANJE ODGOVORNOSTI – 1/10

Napomena o autorskim pravima: Dozvoljeno preuzimanje sadržaja isključivo uz navođenje linka prema stranici našeg portala sa koje je sadržaj preuzet. Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku The Balkantimes Press.

Copyright Notice: It is allowed to download the content only by providing a link to the page of our portal from which the content was downloaded. The views expressed in this text are those of the authors and do not necessarily reflect the editorial policies of The Balkantimes Press.