Deset godina od početka Arapskog proljeća: ponovo protesti i neredi u Tunisu

„Čitav sustav mora ići… Vratit ćemo se na ulice i povratiti svoja prava i dostojanstvo koje je korumpirana elita zaplijenila nakon revolucije”, dodaje njegov nezaposleni vršnjak Maher Abid.

Prije deset godina glavni razlozi protesta u Tunisu bili su korupcija, inflacija i nezaposlenost. Deset godina kasnije razlozi su isti, s tim da je ionako tešku ekonomsku situaciju u Tunisu još dodatno pogoršao koronavirus: BDP se lani smanjio za 9%, potrošačka moć rapidno slabi, a trećina mladih je nezaposlena.

Najveći poraz tuniske revolucije je činjenica da sve više onih koji su u prosvjedima 2011. rušili Ben Alija sada ističu kako je za vrijeme Alija „bilo bolje nego danas”.

Čovjek se zapalio uzalud

Podsjetimo, nulti događaj koji je zakotrljao čitavu lavinu Arapskog proljeća zbio se baš u Tunisu: 17. decembra 2010. tuniska policija je 26-godišnjem uličnom prodavaču Mohamedu Bouaziziju oduzela vagu, tražeći mito, na što se frustrirani mladić samozapalio. Dogodilo se to u gradu Sidi Bouzid.

Taj čin potaknuo je narodnu pobunu u Tunisu, koja je eskalirala nakon što je Bouazizi 4. siječnja 2011. preminuo od posljedica. Nakon deset dana burnih prosvjeda, predsjednik Ben Ali 14. siječnja bježi u Saudijsku Arabiju, prenosi Slobodna Dalmacija.

Baš je rušenje Ben Alija potaklo slične pobune protiv autokratskih režima širom sjeverne Afrike i Bliskog istoka, koje su kasnije nazvane „Arapsko proljeće”. Rezultat su tri građanska rata (Libija, Sirija, Jemen) i četiri srušena režima (Ben Alijev u Tunisu, Mubarakov u Egiptu, Gaddafijev u Libiji, Salehov u Jemenu), a masovni prosvjedi izbili su i u drugim zemljama.

Najnasilnije je bilo u Bahreinu, gdje je narodni ustanak brutalno ugušen tenkovima Saudijske Arabije.

Generalni saldo Arapskog proljeća teško da je pozitivan. Nade pobuđene 2011. brzo su ugašene, osobito kad su stare autokratske režime počeli mijenjati još gori vladari – islamisti i džihadisti. I tu je bila velika simbolična uloga Tunisa.

Naime, svih ovih godina baš se Tunis spominjao kao jedina svijetla točka Arapskog proljeća, jedina zemlja u kojoj je autokraciju smijenila efikasna i uspješna demokracija. U pričama o Arapskom proljeću upravo se Tunis navodio kao primjer da i arapski ustanci mogu dovesti do funkcionalnih demokracija. No aktualni prosvjedi pokazuju da je i Tunis doživio neuspjeh.

A Mohamedu Bouaziziju je 2011. posthumno dodijeljena nagrada Saharov za doprinos „povijesnim promjenama u arapskom svijetu”. No vidimo da se zapravo ništa u arapskom svijetu promijenilo nije, bar ne u Tunisu. Čovjek se zapalio uzalud.