Crnogorska diplomatija: Spisak (ne)mogućih stvari

Rat u Ukrajini je dramatično promijenio sliku Evrope. Ruska agresija, ako je to, poslije dva mjeseca tog magnum crimena potrebno posebno isticati, ispisala je novu tamnu stranicu evropske istorije

Piše: Miodrag Vlahović, Crnogosrki političar i bivši diplomata

Ta je istina, sa namjerom ili bez nje, u jednom slovu: ,,Z“ kao zločin. Kao, u stvari, serija besmislenih zločina uništavanja jedne zemlje, kulture i nacije. I, da ne zaboravimo, kao teški sunovrat ruske istorije i kulture, sa koje god strane i sa kakvim god sentimentima i ubjeđenjima da posmatramo zemlju Rusiju.

Ogromna razaranja i patnja ukrajinskog naroda otrijeznile su – Evropljane i Amerikance. Instant otrežnjenje od umirujućeg i samozavaravajućeg lažnog ,,uspjeha“ i ,,dostignuća“ politike popuštanja i povlađivanja Putinovoj Rusiji.

Vezani Članci:

• Radončić: Rusija na Balkanu napravila veću štetu nego pet neprijateljskih ofanziva

• Korać: Rusi vide Crnu Goru kao najslabiju kariku u NATO paktu

• Srpstvo je Putinova gubernija koja bi da uništi Crnu Goru

Na Zapadnom Balkanu su stvari, čini nam se, takođe jasne. Ili bar uglavnom jasne. Otrežnjenje se, na našim prostorima, ne tiče samo Rusije, već su i pozicija Republike Srbije i njena specijalna uloga i uticaj – prema vašingtonskoj i značajnim evropskim adresama – doživjeli degradaciju.

,,RAT“ ZA SRBIJU

Rusija je izgubila uticaj, a to, logično, važi i za Srbiju – glavnog eksponenta ruske politike na Zapadnom Balkanu.

Takva se tvrdnja može relativno lako obrazložiti. Od (samo)proklamovanog lidera regiona, koji, uz punu podršku nekih briselskih ,,elemenata“ (ne samo g. Varheljija, da se razumijemo), oktroiše nova rješenja za regionalne platforme saradnje (,,Otvoreni Balkan“, prije svega) – i sve to uz punu podršku, kako se i manje informisanim posmatračima činilo – i Pariza, i Berlina, i Londona i Vašingtona – ali, sasvim ,,nelogično“ i uporedo s tim, i uz podrazumijevajuću blagonaklonost i rastući uticaj Rusije, ,,post-Z“ Srbija je sada na testu, koji se, još jednom u njenoj istoriji, svodi na direktno ,,jednostavno“ pitanje: Istok ili Zapad?

Smije li se Srbija suprotstaviti Rusiji i njenom zločinačkom ratu, tako postaje pitanje koje našim zapadnim saveznicima – bar za sada – izgleda važnije od svih drugih zapadnobalkanskih pitanja.

Ima u tome i dobrih i loših elemenata.

Oni dobri su svakako povezani za novim neizbježnim pitanjima prema Vučićevom režimu, koja su ranije gurana pod tepih – a koja su uzrokovana novom geopolitičkom situacijom.

Manevarski prostor Beograda za balansiranje između kremaljskih uticaja i zapadnih očekivanja je svakako smanjen. Formiranje nove srpske vlade se, praktično, svodi na ,,mali“ upit: sa ili bez Dačića. Vlada bez SPS ne izgleda kao realistična opcija. Ta stepenica je, po svemu što se vidi i zna, previsoka. Pošto je i dijalog sa Prištinom u novom ćorsokaku, a bosansko-hercegovačka situacija ne izgleda obećavajuće za Dodikovu politiku, spisak dobrih rješenja za Srbiju u postojećoj situaciji je bitno skraćen. Tačnije – sveden je na jednu dobru opciju: okretanje Zapadu.

A taj odlučni iskorak je, nažalost, nemoguć.

CRNA GORA I NJENA DIPLOMATIJA

Dramatičnost zbivanja nije zaobišla ni našu zemlju.

Dobre tekovine crnogorske vanjske politike, po kojima se Crna Gora izdvajala od svojih susjeda, ozbiljno su bile dovedene u pitanje u posljednjih godinu i po. Ukrajinska tragedija je bila neka vrsta otrežnjujućeg sredstva.

Iako je podijeljenoj ,,ekspertskoj“ vladi trebalo gotovo mjesec dana da činjenicu našeg članstva u Alijansi prenese na teren praktične politike (uvođenje sankcija Rusiji – jer je ,,vrijeme neutralnosti prošlo“?!), uz neizbježne eskapade i smiješno-tužne gafove (,,prekid“ diplomatskih odnosa sa Moskvom, na primjer), generalni utisak o crnogorskoj diplomatiji nije značajnije pokvaren od kada je Rusija izvršila invaziju.

Odnosno – ostao je katastrofalan.

Biće potrebno mnogo rada i muke ukoliko se želi povratiti prepoznatljivost naše vanjske politike i elementarna efikasnost naše diplomatije.

Zadatak zvuči jednostavno: potrebno je našoj vanjskoj politici vratiti sadržinu. Diplomate treba da se zalažu i da brane našu zemlju i naše legitimne interese. Taj prosti zadatak, dakle, ukazuje na dubinu problema u kojem smo se našli.

Vremena, uz to, nema mnogo: još jedna godina inercije ili, čak, hoda unazad (što je, zapravo, najbolja definicija onoga što se dešavalo od formiranja vlade Zdravka Krivokapića i djelovanja, kako smo od tog Krivokapića čuli, slučajnog ministra vanjskih poslova) zadala bi završni udarac. A to se nikako ne smije dozvoliti.

Zato se zadatak Ranka Krivokapića, novog ministra vanjskih poslova, čini posebno kompleksnim: uz obnovu urušenog Ministarstva, crnogorska se diplomatija mora pobrinuti – u sadjejstvu sa predsjednikom države i novim premijerom, svakako – da se, konačno, jasno i glasno čuju precizno formulisani i utemeljeni stavovi o tome kako Crna Gora vidi svoju evropsku perspektivu, svoju poziciju u NATO, pa i svoj odnos prema ,,post-mortem“ ,,Otvorenom Balkanu“ i mnogim drugim pitanjima koja se nameću ili koja su (nam) nametnuta u posljednjih nekoliko godina – ne samo za vrijeme trajanja i (ne)djelovanja odlazeće vlade.

Taj je zadatak, svakako, težak (posebno ukoliko opstane projekcija o jednogodišnjem mandatu nove manjinske vlade), ali ne i nemoguć.

Spisak uslova koji bi bili potrebni da se ispune kako bi postojala šansa za pozitivne pomake u crnogorskoj diplomatiji je dug. Ali, svi ti elementi imaju tri zajedničke stavke: (1) znanje, (2) spremnost za angažman i (3) lojalnost Crnoj Gori.

A to je, valjda, još uvijek moguće.

RESETOVANJE VS. INERCIJA

Posjeta pomoćnice državnog sekretara SAD, gospođe Karen Donfrid, i njenog zamjenika, g. Gabrijela Eskobara Crnoj Gori, u okviru njihove balkanske turneje, je pozitivan znak.

Vidjećemo da li će, i u kojoj mjeri, njihov ,,narativ“ tokom posjeta glavnim gradovima zapadnobalkanskih zemalja biti obilježen porukama da je korupcija daleko najvažniji problem i opasnost sa kojima se naše zemlje i građani suočavaju, a koliko će vremena i pažnje biti posvećeno promociji ,,Otvorenog Balkana“, kao ,,najboljoj regionalnoj platformi“…

Poruka koja je, u najavi te posjete, odaslata Crnoj Gori ukazuje na nove momente i akcente. Visoke američke diplomate će, kao naš najvažniji saveznik, tokom posjete Podgorici, pozdraviti priključenje Crne Gore sankcijama EU i SAD prema Rusiji. Svakako će insistirati na efikasnosti nove vlade i njenim konkretnim potezima koji se tiču sistemskih reformi i konkretne orijentacije prema evropskim integracijama. 

Ono što, ipak, ostaje kao najveći upit je, i u ovom slučaju, vezano više za sadržinu diplomatije koju će američki gosti prenijeti crnogorskim sagovornicima.

Osnovni upit je, opet, jednostavan: da li su SAD, a, samim tim, i Zapad kao cjelina, spremni za ,,resetovanje“ njihove politike prema Zapadnom Balkanu, ili će diplomatska retorika ukazati da još uvijek živimo u periodu američke inercije prema našem regionu, što je bila odlika Trump-Grenel balkanske politike.

Odgovor na taj upit je od velikog značaja, jer i mnoge evropske adrese, pa i one najznačajnije, još uvijek čekaju inicijativu Vašingtona na Balkanu, iako biste našli malo evropskih diplomata koji bi vam tako nešto priznali čak i u sasvim neformalnom razgovoru.

Odgovor ćemo ubrzo saznati. Jedno je sigurno: taj zapadni zadatak je moguće riješiti, ako na Zapadu ima volje za to.

Ako ni ukrajinska tragedija i njene reperkusije nijesu dovoljan podsticaj za promjenu, onda će i mnoge moguće stvari na Zapadnom Balkanu ostati – beznadežno nemoguće.