fbpx

BANUK VAS POZIVA na Međunarodnu Naučnu Konferenciju

Međunarodna naučna konferencija NAROD, NACIJA I RELIGIJA U SAVREMENOM SVIJETU I BOSNI I HERCEGOVINI – Knjiga sažetaka

Predsjednik Bosanske akademije nauka i umjetnosti „Kulin ban“

akademik prof.dr. Suad Kurtćehajić

Međunarodna konferencija na temu narod, nacija i religija u savremenom svijetu sa osvrtom na Bosnu i Hercegovinu treba da da odgovore na identitetska pitanja u Bosni i Hercegovini, polazeći od vladajućih teorija i praksi u svijetu kao i u našem susjedstvu kad su u pitanju posebno etnički i nacionalni identiteti.

U Bosni i Hercegovini se prelamaju različite koncepcije gledanja na narod i naciju od onih da već imamo dovršen proces etnonacijskog određenja sa tri imenovana identiteta Bošnjaci, Srbi i Hrvati, do koncepta da narod i nacija ne mogu biti iste kategorije, te da Bosna i Hercegovina prijemom u Ujedinjene nacije ima samo jednu bosanskohercegovačku, kolokvijalno bosansku naciju, a da su svi ostali identiteti u Bosni i Hercegovini etnički.

Kod te teorije nacije kao zajednice građana jedne države treba razlikovati stav jednih da se jedna nacija pretpostavlja i da se ona postaje prijemom države u UN, dok drugi smatraju da treba graditi nacionalnu svijest kao zajedničko dobro unutar jedne države i da se ne pretpostavlja da smo već svi nacionalno Bosanci već da treba raditi na tome da to budemo.

U zadnje vrijeme se jako afirmiše ideja bosanstva koja ide u pravcu da se na budućem popisu što više građana Bosne i Hercegovine izjasne kao Bosanci i u etničkom i u nacionalnom smislu i bez obzira kako bude formulisan popisni listić u pogledu naroda i nacije, odnosno bez obzira da li će stajati kao 2013. godine: etnonacija ili samo narodnosti u ukupnoj strukturi stanovništva što je najviše u skladu sa Ustavom BiH koji na pominje kategoriju nacije, ili će naći neki kompromis i odvojiti u dvije kolone narod i nacija. Afirmacija i agitacija bosanstva ima za cilj da dobijemo realne Bosance, a to su oni koji su spremni da se kao takvi upišu na popisu.

Očekivanja protagonista ideje bosanstva je da se sa novom faktičkom političkom činjenicom koja bi se ogledala u Bosancima u zadovoljavajućem procentu započne proces ustavne transformacije koja bi Bosance unijela u Ustav BiH kao imenovanu kategoriju, a ujedno se izvršile i presude Evropskog suda za ljudska prava u Strazburu čime bi se okrenula Bosna i Hercegovina u pravcu građanske države.

Ukoliko bi nakon budućeg popisa stanovništva u kojem bi Bosanci ostvarili zapažen procent u ukupnoj etničkoj i nacionalnoj strukturi stanovništva došlo do blokada u pogledu ustavne implementacije Bosanaca kao nove političke činjenice, različite grupe i pokreti Bosanaca će insistirati kroz politički pritisak sazivanje nove Međunarodne konferencije o Bosni i Hercegovini koja bi istu uredila na način na koji su uređene države zapadne Evrope.

NEMOGUĆNOST TRAJNOG REŠAVANJA BALKANSKIH KONFRONTACIJA

Nenad Čanak

Suština nemogućnosti trajnog rešavanja balkanskih konfrontacija leži (osim u stranom faktoru) u permanentnoj manipulaciji delovima identiteta pojedinih nacionalnih grupacija u cilju održavanja stalne tenzije u društvu.

Ta tenzija je instrument prikrivanja savremenih društvenih tokova koji se uglavnom svode na osećaj ukupne identitetske (i fizičke) ugroženosti i održavanje u politički i materijalno privilegovanoj poziciji onih koji i izazivaju navedene tenzije.

Kombinacija potenciranja parakulturnog miljea koji obeshrabruje analitičko razmišljanje i nacionalni identitet sabija u njegov hipertrofisani marginalijum i multimedijsku namensku proizvodnju mediokritetske pseudoelite čija je isključiva svrha apologetika režimski dominantne političke poruke, dovodi do nemogućnosti masovnog iskoraka u objektivnije sagledavanje aktuelne stvarnosti.

Uz dodatno sračunatu manipulaciju homonimima i sinonimima u dnevnopolitičkom narativu, dobija se pogodno tlo za najdublju vrednosnu konfuziju u kojoj se bezmalo kompletna društva preko noći mogu gurnuti u uzajamnu dehumanizaciju do istrebljenja. Rastvaranje gorenavedenih mehanizama kroz kritički intelektualni pristup vidim kao jedini put (uz upornu edukaciju stanovništva) za uspešnu borbu protiv stanja „munjevitom brzinom stajanja u mestu“ koje obeležava (bar) zadnje četiri decenije na prostorima Zapadnog Balkana.

BOSANSTVO KROZ PRIZMU DVA KONCEPTA NACIJE

Akademik prof. dr. Suad Kurtćehajić

Pojam nacije nije jedinstven inače ne bi imali problema u vezi ove društvene kategorije. Iako ima više gledanja na ovaj društveni fenomen dva koncepta nacije su se iskristalisala kao prevladavajuća u današnjem svijetu.

Jedan je francuski koncept nacije koji razlikuje narod i naciju i prema kojem se nacija veže za pripadnost državi i prema kojem se svi građani jedne države smatraju pripadnicima iste nacije, dok narod čini zajednica ljudi koji imaju iste običaje, tradiciju, kulturu, osjećaj zajedničke pripadnosti.

Taj koncept je danas dominirajući u svijetu. Drugi je koncept etnonacije koji je germanskog porijekla ali se danas više govori o istočnom konceptu nacije prema kojem su narod i nacija jedno te isto odnosno sinonimi. Prostor nekadašnje Jugoslavije je živio po tom konceptu u kojem su narod i nacija isti pojmovi i ex Jugoslavija je imala šest naroda odnosno nacija.

Raspadom Jugoslavije sve je ostalo isto u pogledu naroda i nacije samo što je stvoreno šest novih država i što su bosanski Muslimani zamijenili svoj identitet sa nazivom Bošnjak na Bošnjačkom saboru 28. septembra 1993. godine.

Danas se razvija gledanje da je bilo mnogo korisnije za bosanske muslimane da su napustili koncept vezivanja religije za etnički i nacionalni identitet i da je uzeto ime Bosanac koje u sebi nema vjersku dimenziju kao primarnu iako je u osnovi multikonfesionalan i pripada svim vjernicima kao i ateistima.

S obzirom da se u novije vrijeme razbuktava polemika o bosanstvu i da jedni polazeći od francuskog koncepta nacije zagovaraju da su Bosanci već nacija i da je čine svi njeni državljani samim prijemom Bosne i Hercegovine u UN te da nema potrebe afirmirati etničko bosanstvo, drugi smatraju da je u BiH kao i u državama ex Jugoslavije primijenjen etnonacijski koncept prema kojem su Bošnjaci, Srbi i Hrvati te ostali narodi u Bosni i Hercegovini istovremeno i narodi i nacije te da je umjesto bezuspješnih
pokušaja da se kod nas primjeni francuski koncept i razvijanja priče o fantomskom bosanstvu svih državljana BiH koje u stvarnosti ne postoji, jer taj koncept zahtijeva određeni konsenzus građana i naroda jedne države kojeg u Bosni nema, potrebno afirmirati bosanski identitet i kao etnički i kao nacionalni od realnih Bosanaca odnosno od onih koji se tako osjećaju i koji su spremni na budućem popisu da izraze svoju volju u tom pravcu.

BOSANCI KAO NACIJA, A NE ETNIČKA GRUPA

Danijal Hadžović

Ideja o bosanskoj naciji u startu se suočava s problemom definiranja pojma nacije. Ni u samoj teoriji društvenih nauka ne postoji jedinstvena i općeprihvaćena definicija. U današnjoj upotrebi „nacija“ se najčešće koristi kao sinonim za državu (polity) ili suverenu državu: vladu koja kontrolira određeni teritorij, koji može ali ne mora biti povezan s bilo kojom određenom etničkom skupinom.

Iz tog stava izveden je i naziv Organizacije ujedinjenih nacija, kao krovne institucije koja okuplja suverene države svijeta. Međutim, pojedini teoretičari naciji pridaju ne državna, nego etnička obilježja. Takav među njima je primjerice britanski sociolog Anthony D. Smith koji naciju definira kao kulturno-političku zajednicu koja je nastala svjesna svoje autonomije, jedinstva i partikularnih interesa.

U Bosni i Hercegovini u svakodnevnoj upotrebi nacija se najčešće tretira kao sinonim za etničku grupu, što je slikovito bilo izraženo i na popisu stanovništva 2013., gdje je rubrika za izjašnjavanje glasila „etnička/nacionalna pripadnost“, pa se tako govori o srpskoj, hrvatskoj i bošnjačkoj naciji u Bosni i Hercegovini. No, da paradoks bude veći, u samom Ustavu BiH Bošnjaci, Srbi i Hrvati se definiraju kao narodi, a ne nacije.

Za izgradnju bosanske nacije najprije je potrebno u akademskoj sferi, svakodnevnom govoru i medijskom izvještavanju početi preferirati poimanje nacije kao pripadnosti državi i jasno ga odvojiti od etničke pripadnosti. Bosanska nacija teško je moguća u etničkom poimanju, na način da ona zamijeni ono što su Srbi, Hrvati i Bošnjaci danas.

Srpski i hrvatski narodni identiteti u BiH su kroz procese koji traju posljednjih 150 godina čvrsto izgrađeni i institucionalizirani, te ne postoji realna šansa da oni u doglednoj budućnosti budu zamijenjeni bosanskim identitetom koji bi istovremeno za njih bio i etnički i nacionalni.

Iako Bošnjaci u projektu izgradnje vlastitog narodnog identiteta historijski kaskaju za druga dva naroda, odlukama Bošnjačkog sabora iz 1993. o vraćanju imena Bošnjak, koje je potom ugrađeno i u sam Ustav BiH 1995., propuštena je prilika da oni, poput primjerice Crnogoraca, svoj etnički identitet izjednače s državnim i tako sebe direktno vežu uz državu Bosnu i Hercegovinu (čime bi broj stanovnika čije je narodno ime identično s državnim/nacionalnim imenom danas iznosio preko 50%).

Stoga, prostor koji ostaje za izgradnju bosanske nacije jeste prostor državne nacije: zajedničkog identiteta svih građana Bosne i Hercegovine bez obzira na njihovu etničku, vjersku, religijsku ili rasnu pripadnost. U tom cilju potrebno je insistirati na pripadnosti državi Bosni i Hercegovini pod imenom Bosanac kao zajedničkom nazivu za sve njene građane, te raditi na promociji zajedničkih simbola, vrijednosti, kulturnih obilježja i historijskih iskustava koji doprinose izgradnji i etabliranju natkrovljujućeg bosanskog identiteta.

HISTORIJSKO SJEĆANJE U OBLIKOVANJU ETNIČKOG IDENTITETA

Mr. Mirsad Tokača

Ako je identitet esencijalno pitanje, između ostalog, osjećanja pripadanja određenoj zajednici, onda se u oblikovanju tog identiteta mora izbliza osmotriti uloga sjećanja. Pogotovo je to važno kada se sjećanje i naš odnos prema prošlosti vezuje za neki specifičan historijski period.

Stoga, fokusirajući se na nedavnu prošlost, posebno na period 92-95., želim osvijetliti važnost tih historijskih događaja na reafirmaciju i učvršćivanje etničkog/narodnog identiteta Bošnjaka. Imajući u vidu da Bošnjaci žive s drugim etničkim/narodnim grupama u okvirima nezavisne i međunarodno priznate države, interesantnim se čini osvijetliti poziciju Bošnjaka, kao većinskog naroda, u izgradnji jedinstvenog nacionalnog identiteta, zajedno s drugim narodima i time stvaranja uslova za kreiranje bosanskog nacionalnog identiteta na temeljima našeg zajedničkog pripadanja istoj državi i svim drugim kulturno-historijskim elementima koji su zajednički svakom stanovniku/građaninu bosanske države.

Naravno, sve to je važno staviti u kontekst datih okolnosti ustavno-pravnog uređenja, ali i željenih i zadatih ciljeva koje smireno treba kreirati i precizno planirati. U tom kontekstu, posebno je važno raspetljavanje teorijskih čvorova korištenja i razumijevanja pojmova etničkog i nacionalnog pripadanja/identiteta i važnosti njihovog ispravnog razumijevanja i tumačenja, kako se ne bi stvarala konfuzija i konfrontacije, te produbljivala već postojeća teorijska nerazumijevanja izgradnje nacionalne države u multietničkim, multivjerskim i multikulturnim zajednicama.

KAKO DEFINIRATI ETNIČKU GRUPU I NACIJU?

Prof. dr. Zlatko Hadžidedić

Termin „narod“ je u našem jeziku, kao i termin „people“ u engleskom jeziku, dvosmislen i može označavati dva međusobno suprotstavljena pojma – sa jedne strane, etnički identitet, a sa druge strane građanski oblik društvene homogenosti, kako su ga razumijevali Locke i Rousseau. Stoga, zbog preciznosti, moramo se držati termina „etnička grupa“. No, kako da definiramo sadržaj ovog pojma? A kako da definiramo sadržaj pojma „nacija“? Za početak, ovdje nudimo dvije najkraće, ali i najsveobuhvatnije, definicije:

1. Etničku grupu tvori mit o zajedničkom porijeklu.
2. Naciju tvori mit o pravu na suverenitet.

U oba slučaja, kao što se može vidjeti, ključna riječ jeste „mit“. Ova riječ podrazumijeva da i jednu i drugu društvenu formaciju ujedinjuje i na okupu drže uvjerenje i svijest, koji ne moraju odgovarati nikakvim historijskim činjenicama. U jednom slučaju, uvjerenje o zajedničkom porijeklu nastaje u historijskom procesu i prenosi se kroz zajedničke simbole i rituale, koji vremenom tvore zajedničku kulturu. U drugom slučaju, uvjerenje o pravu na vlastitu državu-naciju artikulira se kao čin organiziranih političkih snaga, te se kao politički proces prenosi prvenstveno kroz organizirani sistem obrazovanja, tako da svaku grupu koja to uvjerenje posjeduje čini nacijom.

U praksi, jedna grupa koja posjeduje artikulirani mit o zajedničkom porijeklu može da artikulira i mit o pravu na suverenitet, tako da na taj način od etničke grupe evoluira u naciju. Obrnuto, grupa koja je artikulirala mit o pravu na suverenitet, i koja je na putu da stvori ili je već stvorila vlastitu državu-naciju, može vremenom da artikulira i mit o vlastitom zajedničkom porijeklu, te tako razvije identitet koji podsjeća na onaj etnički.

No, u praksi je moguće i da grupa okupljena oko mita o zajedničkom porijeklu nikada ne artikulira mit o svome pravu na suverenitet i vlastitu državu, te tako trajno ostaje etnička grupa, bez evoluiranja u naciju. Također, moguće je da grupa artikulira mit o pravu na suverenitet, ali da nikada ne stekne vlastitu državu. Takav je primjer Kurda, koje možemo nazvati nacijom zbog razvijenog mita o pravu na suverenitet.

A moguće je i da grupa koja je artikulirala mit o pravu na suverenitet i formirala vlastitu državu-naciju ostane bez artikuliranog mita o zajedničkom porijeklu. Takav je slučaj nacija kao što su Amerikanci, Kanađani, Australijanci, ali i Švicarci. Sve podjele na „zapadne“ i „istočne“ nacije, koje datiraju od Hansa Kohna do danas, postaju potpuno suvišne kada se definicije postave na ovaj način. Također, treba naglasiti da u modernom dobu, obilježenom kapitalističkim sistemom, država-nacija postaje isključivi, jedini priznat oblik države1

Iz svega navedenog proizlazi da sam naziv „nacija“ implicitno priznaje označenoj grupi pravo na suverenitet i vlastitu državu. Obrnuto, sam naziv „etnička grupa“ implicitno uskraćuje pravo na suverenitet i vlastitu državu označenoj grupi. Upravo zbog ovog prava, implicitno priznatog ili implicitno nepriznatog, u političkom životu mnogih zemalja, pa tako i Bosne i Hercegovine, insistira se na tome da nacijom bude nazvana ona grupa kojoj se želi dati pravo na vlastitu državu.

U Bosni i Hercegovini, do sada je takav slučaj bio sa Hrvatima, Srbima i Bošnjacima, kojima se na taj način implicitno priznavalo pravo na suverenitet i stvaranje vlastitih država-nacija (i eventualno ujedinjenje sa Srbijom i Hrvatskom), uz disoluciju postojeće države, Bosne i Hercegovine. Istovremeno, insistiranjem na ‘nemogućnosti’ bosanske nacije, svim građanima Bosne i Hercegovine koji ne žele njenu etničku podjelu, i koji sebe smatraju Bosancima, implicitno se oduzima pravo na suverenitet i pravo na egzistenciju unutar jedinstvene države, Bosne i Hercegovine.

Ovakvo insistiranje na nominaciji određenih etno-religijskih identiteta kao „nacija“ predstavlja sasvim razrađen politički program, usmjeren na poricanje prava na multi-etničku i multi-religijsku bosansku naciju, i na stvaranje pretpostavki za disoluciju postojeće države duž etno-religijskih linija.


1 O državama-nacijama kao jedinom načinu političke egzistencije unutar kapitalističkog sistema pisao sam opširnije u knjizi Nations and Capital: The Missing Link in Global Expansion (London-New York: Routledge 2022).

IDENTITET BOSANSKOG NARODA

Nedžla Kurtćehajić

Kroz hiljadugodišnju historiju više naziva je korišteno za označavanje pripadnosti bosanskom narodu. U srednjem vijeku dominantan naziv za bosanski narod je bio Bošnjani. U osmanskom periodu Osmanlije su nas nazivale Bosnevi i Bosnali što na arapskom i osmansko-turskom jeziku znači Bosanac ili stanovnik Bosne. Ugari i još neki drugi narodi su nas zvali Bošnjak što je na njihovim jezicima također značilo Bosanac ili stanovnik Bosne.

Naziv Bošnjak je došao u našu unutrašnju upotrebu na prostoru Bosne u ozbiljnijem kapacitetu u XIX stoljeću. S obzirom da nas je Matica srpska označavala Bošnjacima još 1825. godine, a i Ilija Garašanin u Načertaniju 1844. godine, to je stvorilo dojam da smo mi svi tad na prostoru Bosne bili Bošnjaci. Unatoč tome bošnjački identitet nije bio uopšte razvijen kod bosanskih pravoslavaca, kod bosanskih katolika je bio prisutan kod franjevaca i onih koji su sa njima dolazili u kontakt, dok se kod bosanskih muslimana taj identitet miješao sa osmanskim i muslimanskim identitetom koji su bili naglašeniji. Pokušaj Kalaja kao zajedničkog ministra finansija u Austro Ugarskoj da stvori integralno bosanstvo (bošnjaštvo) nije uspio jer je kod bosanskih pravoslavaca i katolika sa dolaskom njihovih misionara u Sarajevo Bogoljuba Petranovića i Klementa Božića 1862. godine započeo proces njihove srbizacije i kroatizacije pa se tu zakasnilo.

S druge strane bosanski muslimani također nisu bili prožeti bošnjačkim identitetom u dovoljnoj mjeri jer se kod njih miješao osmanski i muslimanski identitet. Nakon razgovora prvaka bosanskih muslimana sa Kalajem 1903. godine u kojem su oni iskazali potpunu nezainteresiranost za etnički i nacionalni identitet dok ih je zanimao samo vjerski i kulturni identitet, Austro-Ugarska 1906. godine ukida list „Bošnjak“ i zabranjuje upotrebu tog imena, a sljedeće 1907. godine ukida i bosanski jezik.

Time su bosanski muslimani svedeni na vjersku skupinu što se nastavilo i kasnije u Kraljevini SHS od 1918. godine te Kraljevini Jugoslaviji od 1929. godine kao i u AVNOJ-evskoj Jugoslaviji od njenog nastanka 1943. godine da bi se Odlukom Centralnog komiteta Saveza komunista BiH od 1968. godine uspostavila šesta nacija kao Muslimani sa velikim „M“.

Na Bošnjačkom saboru 28. septembra 1993. godine donijeta je Odluka o preimenovanju Muslimana u Bošnjake kako u etničkom tako i u nacionalnom smislu. Postoje gledanja da bi konačni razvoj bosanskog naroda trebao biti dovršen sa afirmacijom bosanstva i Bosanaca kao savremenog i prirodnog naziva za pripadnost Bosni i Hercegovini.

MEĐURELIGIJSKI DIJALOG KAO USLOV ZA SUŽIVOT S DRUGIMA (ISLAMSKI ASPEKT)

Akademik prof. dr. sc. Halil Mehtić

Ako se osvrnemo na koncepciju islamskog uređenja međuljudskih odnosa, vidjet ćemo da je islam, kao posljednja kosmopolitska religija, posebno apostrofirao važnost ljudskog dostojanstva i časti koji su proizašli iz čovjekovog odnosa prema Bogu, a ne iz neke njegove slučajne karakteristike kao što su: rasa, bogatstvo ili društveni položaj.

Stoga, ljudi kojima je porijeklo zajedničko imaju ista prava, i na ovom svijetu su jednaki, bez obzira na rasu, nacionalnost, vjersku ili stalešku različitost. Na tim principima temelji se društveni život muslimanske zajednice. Ideja da je Bog Jedan implicira činjenicu da su svi ljudi jednaki, iz prostog razloga što svi potječemo od jednog čovjeka i jedne žene. Ovo znači da je cijelo čovječanstvo jedna porodica, braća i sestre, jednaki pred Bogom, različiti samo po uzvišenosti naših djela.

Božija volja, pored ostalog, očituje se i u rasnoj, nacionalnoj i vjerskoj raznolikosti ljudi. Kur’an nikada ne govori o „arapskom Bogu” ili o „muslimanskom Bogu”, već o Bogu svih ljudi, svih svjetova, vidljivih i nevidljivih, On je Rabbul-alemin (Gospodar svjetova).

Cilj ovoga rada je da ukaže na nužnost međureligijskog dijaloga kao značajnog faktora koji doprinosi poboljšanju međusobnog poštovanja, smanjivanju i uklanjanju predrasuda i uspostavljanju temelja za nove odnose u Bosni i Hercegovini i Evropi, u kojima se neće osjetiti superiornost brojnijih i jačih naspram mnjih i malobrojnijih religija, naroda i pojedinaca.

UTJECAJ RELIGIJE NA SIGURNOST U SVIJETU I BOSNI I HERCEGOVINI

Akademik prof. dr. Hana Korać i Indira Baručija – Oezcoban, MA

Religija ima utjecaja na sigurnost i politiku, u nekim državama ili dijelovima država više u nekima manje. Evidentno je da tokom konflikata, sukoba, ratova, utjecaj religije se povećava. Odnos politike i religije na Zapadnom Balkanu dokazuje da ponovno oživljavanje religijskog nacionalizma, postaje jedan od glavnih instrumenata zloupotrebe religije od strane politike, što je za posljedicu imalo rat i agresiju na Bosnu i Hercegovinu od 1992. do 1995. godine i raspad Jugoslavije.

Sa stanovišta sigurnosti Dejtonskim mirovnim sporazumom je zaustavljen rat, ali je ostalo društvo podijeljeno u nacionalnom i religijskom smislu, nepovjerenju i u sigurnosnom okruženju u kojem je osjećaj sigurnosti građana povezan sa nacionalnom identifikacijom, gdje je osjećaj sigurnosti veći tamo gdje je većina pripadnika njihove nacije.

Agresija na BiH i postratne traume svjedoče o preživljavanju nacionalističkih politika, a dobrim dijelom zloupotrebljavajući religiju u političke svrhe. Govorimo o “nedovršenom ratovanju”, analizirajući i postavljajući konstantno pitanje, zašto je kršćanstvu smetao islam u Bosni, zašto se svakodnevno na određenim teritorijama prijeti nasiljem, novim sukobima, narušavajući sigurnost građanima Bosne. Ratnim dešavanjima je narušen autoritet vjerskim vođama da šalju poruke mira bez nasilja.

BOSANSTVO IZMEĐU PONOSA I STRAHA, NERAZUMIJEVANJA I NEGIRANJA

Prof. dr. Slobodan Šoja

Za razliku od mnogo drugih evropskih zemalja koje su nastajale najčešće po nacionalnom principu, BiH je nastala na ideji i na kulturi. Ovo je činjenica koje mnogi ljudi kod nas nisu svjesni. Pojedinci tu činjenicu instinktivno doživljavaju kao vlastiti ponos, a neki drugi pojedinci je potcjenjuju ili negiraju.

Ali za razliku od mnogih evropskih zemalja u kojima je nacionalna ideja – koja je bila čvrst temelj za izgradnju moderne države – evoluirala prema državnoj ideji i postala snažnija od nacionalne, u BiH taj je proces išao naopakim tokom. U Evropi se narod pretvarao u naciju, a kod nas se nacija, odnosno država, granala na narode.

Mnogo je razloga zašto je to bilo baš tako i zašto je danas etnička, odnosno narodna, ideja daleko snažnija od državne, odnosno nacionalne, ideje. Veliki politički, društveni, ekonomski i kulturni preobražaj u vrijeme raspada Jugoslavije posebno je pogodio BiH naprosto zato što je i sama Jugoslavija nastala na istom principu kao i BiH, na principu ideje i kulture pa je po nekima BiH trebala slijediti sudbinu Jugoslavije.

Kao pojam organski vezan za ideju državnosti BiH, bosanstvo je preživjelo i preživljava sve posljedice naglih i negativnih promjena posljednjih decenija na vlastitom i širem tlu. Zato se danas, više od tri decenije od stvaranja savremene države BiH ideja bosanstva umjesto u usponu nalazi na istorijskom bespuću kao predmet nerazumijevanja, straha i negiranja.

ZAŠTO NE POSTOJI SAVJEST LJUDSKE RASE

Milena Cuznar i akademik dr. Aleksandar Knežević

Prije tridesetak godina bili smo, mi građani Bosne i Hercegovine, žrtve sukoba dvije svjetske civilizacije. Zapadna civilizacija je imala za cilj da ovlada državama srednje Evope i Balkana. Pravoslavna civilizacija htjela je ostvari pristup toplom (Jadranskom) moru i bila je organizovala rat u Bosni i Hercegovini putem Jugoslovenske narodne armije i vlasti SR Srbije.

Zapadna civilizacije je djelimično uspjela u svojoj nakani. Danas se vode različiti oblici rata između ove dvije civilizacije na dva mjesta (oko Crnog mora i u pravoslavnim ili djelimično pravoslavnim državama Balkana).

Svjedoci smo i eskalacije sukoba vezanog za neregulisanje teritorija i odnosa nakon što je svijet, a nakon užasa holokausta, donio rezoluciju o osnivanju države Izrael na dijelu teritorije države Palestina. Svijet se užasavao patnjama opkoljenog Sarajeva, posebno genocida u Srebrenici.

Danas se svijet užasava patnjama građana Palestine, nezavisno šta je prethodilo djelovanju Izraela. Kako na sve to reaguje vrsta Homo Sapiens? Da li ljudska vrsta ima svoju savjest. Istraživanje je pokazalo da nema.

Razvoj svijesti može se opisati jednačinom: Razvoj svijesti = Sloboda x snaga + odgovornost x ljubav

Međutim, ljudska savjest je učaurena. Omotana je sa dva sloja: (i) moral, etika, vjera i kultura i (i i) lični interes. Postoje slučajevi gdje dođe do erupcije ljudske savjesti. Tada se izražaj svijesti pojavi u okruženju koje obuhvata (iii) državni, javni, vjerski i politički pritisak i (iv) pravila razvoja svijeta koja uspostavljaju najbogatiji ljudi svijeta.

U radu se ovo detaljiše, te razmatraju motivi djelovanja savjesti, ograničavajući faktori, te reakcija okruženja. Kako djelovati? U kom pravcu ide razvoj globalne savjesti? Kada će se pojaviti kolektivna svijest vrste Homo Sapiens?

VIZIJA DRUŠTVA ZAJEDNIČKE SVIJESTI – ŠTA NAM DONOSI UMJETNA INTELIGENCIJA

Akademik dr. Aleksandar Knežević

Svaka vrsta razvoja ide po nivoima. Domet svakog nivoa je ograničen, a broj nivoa neograničen (G. Hegel, F. Engels). Na Planeti Zemlja, prvi nivo razvoja bilo je stvaranje geosfere (dva tvoriva svemira: energija i materija). Drugi nivo je stvaranje geo-bio sfere (priroda), gdje su sva živa bića doživljavala prirodu kao kvalitet.

Treći nivo razvoja je stvaranje geo-bio-socio sfere gdje je čovječanstvo doživljavalo prirodu kao nedostatak. Društvo se počelo razvijati pojavom vlasništva nad zemljom (tlom), vlasništvom generalno. Zaštita vlasništva i kažnjavanje, te prevencija krađe imovine je osnovna karakteristika razvoja na današnjem (drugom) nivou razvoja, od pojave Homo sapiensa, pa sve do danas.

Ovaj proces je popraćen promjenom namjene prostora, iscrpljivanjem prirodnih sadržaja i promjeni kvaliteta zraka, vode i tla. Razvoj se ostvaruje kroz razvojnu trijadu: tehnološki razvoj, kulturni razvoj i društveni razvoj. Za geosferu karakteristična je entropija dva tvoriva svemira (energija i materija), dok pojavom živih bića (geo-biosfera) nastaje informaciona negentropija.

Ova tri vida razvoja doveli su do razvoja informacionih tehnologija, što je domet trećeg nivoa razvoja na Planeti i podsticaj za prelazak na četvrti nivo razvoja – Društvo zajedničke svijesti primjenom umjetne inteligencije. Nakon perioda intenzivne zloupotrebe uspostaviće se novi nivo razvoja. Pod „umjetnim“ ovdje se ne podrazumijeva ništa što nije vezano sa ljudskim organizmom. Umjetna noga je vezana za organizam. Umjetna inteligenciju ne čine roboti, nego veza tehnike sa čovjekom. U tom društvu svaki čovjek elektroničkim putem vezan je za vlastiti računar, gdje mozak istovremeno koristi vlastite softvere i informacije, kao i softvere i podatke iz vlastitog elektroničkog računala. Preko svog računala vezan je za svjetski informacioni sistem.

Ova svjetska integracija softvera i podataka, tehnička je podloga za razvoj Društva zajedničke svijesti. Druga je komponenta razvoja je ranije pomenuta razvojna trijada, ali na bazi jedinstvenog sistema softvera i podataka. Čovjek je besmrtan; nakon njegove fizičke smrti ostaje njegovo računalo sa njegovim softverom.

U ovoj četvrtoj fazi razvoja, pored pomenute razvojne trijade, u znaku broja tri je i sadržaj planete Zemlje: društvo, izvorna priroda i dubinska biologija (uzgoj novih vrsta i direktna proizvodnja organske materije), te stvaranje zajedničke svijesti flore, faune i humanije. Mega cilj ovog sistema je intenzivno emitovanje sa Zemlje informacione negentropije, čime se podržava stvaranje dijela nekog drugog svemira.

NASTANAK, OSTVARIVANJE I PRAVCI DALJNJEG RAZVOJA NACIJE U SVIJETU S POSEBNIM OSVRTOM NA BOSNU I HERCEGOVINU

Prof. dr Zijad Hasić

U dugogodišnjoj historiji borbe za samostalnost svake države, a time i Bosne i Hercegovine je stvaranje i izgradnja nacije u toj državi. Dugotrajna je to borba jer svaka država izgrađuje sebi svojstvenu i sebi karakterističnu naciju. Temelji za stvaranje nacije su višestoljetni, ali sami njen oblik nastao je relativno kasno, u 18 stoljeću.

Od nastanka francuske do ovovjekovnih nacija države su nastajale, egzistirale i nestajale, a uz nastanak tih država u datom trenutku tekli su procesi nastanka i nacija. Nastanak nacija u svijetu, njihov razvoj i perspektive, uključujući i bosanskohercegovačku naciju odlikuju se posebnošću u odnosu na državu, različitošću vremena nastanka, intenzitetom i snagom trajanja, pa će autor ukazati na pojmovno određenje nacije, različitost nacije i naroda, historijski osvrt razvoja, kako u svijetu, tako i u Bosni i Hercegovini.

Posebno će biti ukazano na pravce razvoja nacije u Bosni i Hercegovini, te mogućnosti unapređenja elemenata koji čine naciju, kako objektivnih, tako i subjektivnih, koji uključuje geografske, jezičke, populacione, kulturne (i tradicionalne) etničke i religijske elemente.

Interesantno će biti analizirati spremnost ljudi na određenom nacionalnom području za zajednički život i identifikaciju pojedinca sa nacijom, kao i druge elemente. Autor će na kraju dati i određene zaključke, sa preporukama u cilju afirmacije nacije i njenog odnosa prema državi i prema čovjeku, posebno u kontekstu Bosne i Hercegovine.

PRIMJER REPUBLIKE SJEVERNE MAKEDONIJE IZMEĐU GRAĐANSKOG I ETNONACIONALNOG KONCEPTA DRUŠTVA

Dr. Muhamed Šemoski

Cilj rada je prikazati istraživanja na primjeru Makedonije koja pokazuju da je građanski koncept države okovan s dubokim etnonacionalnim podjelama, kao i to koji su načini i faktori koji će doprinijeti da se jedna država transformira od etnonacionale u građansku državu. Isto tako ciljevi rada su sistematski prikazati domen utjecaja nacionalističkih politika u oblikovanju koncepta države.

Predmet rada su istraživanja koja pokazuju domen implementacije ustavnih promjena, te usporenu tranziciju zemlje nakon Ohridskog sporazuma. Problem istraživanja se ogleda u tome što su tranzicija i implementacija Ohridskog sporazuma usporeni, te postoji selektivni napredak u pojedinim oblastima. Nakon disolucije Jugoslavije i proglašenja nezavisnosti u januaru 1991. god. Republika Makedonija (kasnije Sjeverna Makedonija) istakla je jedan od svojih strateških interesa o priključivanju Evropskoj uniji. U tom pogledu, s jakom voljom i odlučnošću prolazi kroz razne etape u odnosima, približavanju i integraciji u Evropsku uniju.

Makedonija je održala svoje prve višestranačke izbore u novembru 1990. godine. Pobijedila je koalicija imena Makedonski nacionalni front, koja je okupljala četiri stranke s nacionalnim predznakom. Koaliciju je predvodio VMRO-DPMNE (Vnatrešnа makedonska revolucionarna organizacija – Demokratska partija za makedonsko nacionalno edinstvo).

VMRO je osvojio 37 od 120 delegatskih mjesta u Sobranju. Pojedinačno, druga stranka s 30 delegatskih mijesta bili su reformirani komunisti koji su u maju 1992. godine sebe nazvali Socijaldemokratskim savezom Makedonije (SDSM). Zvanično, ova stranka je podržavala opstanak jugoslovenske federacije u vrijeme izbora, ali je zatim bivala sve više za nezavisnost makedonske države.

Treća po snazi s 24 mandata bila je Partija demokratskog prosperiteta, koju su uglavnom podržavali Albanci. Ovakav politički rasplet na izborima doprinjeo je da se Makedonija definira kao suverena etno-nacionalna država. Vodeća partija je bila nacionalistički nastrojena, sa opasnim parolama, koji ne samo da su diskriminirali ostale etničke zajednice, nego čak su propagirali i nestanak nacionalnih manjina. Pripadnici albanske manjine u Sobranju nisu glasali za Ustav, čak su napustili sjednicu upravo zbog diskriminacije nacionalnih manjina. Međutim, ima nekoliko faktora koji ćemo u ovom radu obrazložiti, koji su bili ključni, da se ipak Makedonija redefinira iz etno-nacionalne države do multinacionalne (konsensualne) države.

NERAVNOPRAVNI POLOŽAJ TRI RAVNOPRAVNA NARODA U BOSNI I HERCEGOVINI U ODNOSU NA „OSTALE“ U USTAVU BOSNE I HERCEGOVINE

Berina Beširović, MA

Aneks 4 Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini i 28 godina nakon potpisivanja ovog sporazuma služi kao Ustav Bosne i Hercegovine, bez da se ikada postigla politička saglasnost i konsenzus za njegovu reformu.

Reforma je neophodna jer je Ustav u koliziji sa nekim od najznačajnijih normi evropskog prava po pitanju diskriminacije na etničkoj osnovi iako i sam priznaje supremaciju ovih normi kao što je Evropska konvencija o ljudskim pravim i slobodama. U ovom radu ćemo prvo dati obrazloženje naslova i to posebno dijela zašto „konstitutivne narode“ označavamo kao „ravnopravne“, a onda i zašto kažemo da su ta tri imenovana naroda Bošnjaci, Srbi i Hrvati u drugačijem pravnom položaju u odnosu na „Ostale“ ili pripadnike manjine i u odnosu jedni s drugima.

Ova tema posebno je važna kada se govori o perspektivama Bosne i Hercegovine na putu ka evropskim integracijama jer je jedan od ključnih preduslova za članstvo u EU, implementacija presuda koje je donio Evropski sud za ljudska prava, a po pitanju nejednakog položaja različitih naroda u Ustavu BiH.

Zbog toga ćemo se osvrnuti i na pet ključnih presuda koje je Evropski sud za ljudska prava u Strazburu donio protiv Bosne i Hercegovine i na taj način ukazati na potrebne reforme.

Međunarodnu naučnu konferenciju pod naslovom Narod, nacija i religija u savremenom svijetu i Bosni i Hercegovini organizovala je Bosanska akademija nauka i umjetnosti „Kulin ban“uz podršku Ministarstva za nauku, visoko obrazovanje i mlade Kantona Sarajevo i BH Poštu.

Napomena o autorskim pravima: Dozvoljeno preuzimanje sadržaja isključivo uz navođenje linka prema stranici našeg portala sa koje je sadržaj preuzet. Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku The Balkantimes Press.

Copyright Notice: It is allowed to download the content only by providing a link to the page of our portal from which the content was downloaded. The views expressed in this text are those of the authors and do not necessarily reflect the editorial policies of The Balkantimes Press.

Contact Us