Marksizam i pad osmanskog halife: kontroverzan lik Aleksandera Izraela Helphanda

1867 -1923

Ponekad sa životom poput James Bonda, njegov ga je biograf opisao kao “Trgovac revolucijom” i u različitim trenucima svog života nepoželjnim istočnjačkim imigrantom u srcu Zapada, marksističkim intelektualcem, izgladnjelim novinarom, kazališnim producentom, milionerom (moderni milijarder ). Kapitalistički trgovac oružjem, plejboj, revolucionar, slobodni zidar, zločinac bijele puti, koji se ne boji krasti od vlastitih kolega, Zapadni emigracnt u srcu islamskog halifaha, Vladin savjetnik iz sjenke, tajni agent kojem ne vjeruju ni njegovi revolucionarni drugovi, ni njegovi njemački poslodavci i glavni igrač u prvoj četvrtini dvadesetog vijeka čija djela i dalje utječu na moderni svijet. Aleksander Parvus bio je sve to i više, ali svima koji su ga upoznali, uključujući prijatelje i studente koji su ga poznavali, poznavali su ga kao lopova.

Rođen u Ruskom carstvu 1867. godine, u jevrejskoj porodici. Po rođenju, njegovi roditelji su mu dali ime Izrael Lazerevič Helphand (koji se takođe čitao i  Gelfand), a on je još dodao i ime Aleksandar. Njegovu važnost za modernu istoriju, uključujući i onu islamskog svijeta, kao i Rusije i Njemačke, prati samo njegova tajnovitost.

Parvusov odgoj bio je sličan mnogim ruskim Židovima u njegovo doba, rođenim u Shetlu ili getu u Pale naselju. U mladosti Parvus se s obitelji preselio u Odesu, tada centar židovskog kulturnog života u ruskom carstvu. Odrastajući, on je smatrao da ga je carski režim proganjao zbog njegovog židovskog porijekla i uslijed toga što je carski režim bio zaslijepljen mržnjom protiv židovskih zajednica, te je  zbog toga on postao doživotni neprijatelj carskog režima.

Ruski plemić kristeniziranog tatarskog porijekla Georgi Plekanov bio je prvi Rus koji se identificirao kao marksist. Do 1917. godine Plekhanov je bio vodeći marksista u Rusiji. Tokom prvog svetskog rata predskazao je dolazak Staljina i okrenuo se nacionalizmu

 

 

 

 

 

 

U dobi od 19 godina nakon što je naišao na spise ruskih marksističkih intelektualaca Parvus je migrirao u Švicarsku kako bi studirao s ruskim emigrantima – disidentima poput Georgija Plekhanova i Pavla Axelroda. Dok je bio u Švicarskoj, Parvus je stekao doktorat iz filozofije i političke ekonomije na Univerzitetu Basil. Nakon što je diplomirao, preselio se u Njemačku gdje je postao vodeći član SDP-a, vodeće marksističke organizacije, a za to vrijeme ih je podržavao pišući za razne marksističke publikacije, uključujući i Lenjinovu Iskru.

Kad se SDP razdvojio između sljedbenika Karla Kautskog, pravoslavnog marksiste sa nadimkom Papa Marksizma koji se zalagao za komunističku vladu i Eduarda Bernsteina socijaldemokrate koji je zagovarao ranu verziju liberalnog progresivnog marksizma s vjerom u demokratiju i liberalne vrijednosti poput slobode govora, koji  je među prvim socijalistima koji su pozitivno pisali o homoseksualnosti.

Za to vrijeme Parvus je bio mentor nizu poznatih marksista koji su se priklonili njegovim pravoslavnim interpretacijama, posebno njegovim stajalištem o trajnoj revoluciji, koja su do tada bila zanemarivana od strane marksista. Ti studenti su bili Lenjin, Rosa Luksemburg (sa kojom je stvorio neformalni romantični odnos), Kurt Eisner i Karl Radek.

Eduard Bernstein bio je osnivač socijaldemokratskog ili liberalnog marksizma koji će se kasnije razviti u progresivni pokret i jedan od prvih pristalica prava homoseksualaca

Najznačajniji od Parvusovih studenata bio je, međutim, Leon Trocki. Trockijevo jedinstveno tumačenje marksizma može se pratiti do Parvusa, posebno ideje trajne revolucije. Poput Parvusa Trockog rođenog Leiba Bronstein rođen je u židovskoj obitelji i odrastao je u Odesi prije nego što je prešao u inozemstvo kako bi se povezao s ruskim marksistima koji žive izvan Rusije.

Nakon raskola između boljševičke i manjševičke frakcije ruske komunističke partije Trocki je proveo skoro dve godine s Parvusom u Minhenu, prije nego što su se 1905. vratili u Rusiju, kako bi sudjelovali u sovjetskom St. Peterburgu, koji je uspostavljen nakon masovnih demonstracija protiv Cara. Zajedno su uhićeni prilikom ponovnog uspostavljanja ranijeg stanja u Sankt Peterburgu, obojica su ubrzo uspjeli pobjeći. Parvus se nikada neće vratiti u Rusiju, iako je do kraja života održavao snažan interes za ruske poslove.

Leon Trocki, vođa komunističke revolucije u Rusiji i osnivač Crvene armije, bio je Parvusov glavni student

Nakon povratka u Njemačku, Parvus je nastavio sa novinarskim aktivnostima, ali počeo je gledati i na druge načine zarađivanja i nakon toga se uključio u njemačku kazališnu industriju. Međutim, 1908. optužio ga je poznati ruski autor Maksim Gorki za krađu autorskih prava i izbjegavajući sučeljavanje, pobjegao je u Osmansko carstvo.

U Osmanskom Carstvu Parvus je ubrzo postao agent za kompaniju Vickers koja je trgovala oružjem i postao poznati trgovac oružjem, Basil Zahraoff. Ovaj posao trgovca oružjem uzrokovao je da Parvus postane milijarder u modernom merilu vrijednosti novca. Dok je živio u Carigradu, Parvusa je kontaktirao pokret Mladi Turci koji su tražili njegovu pomoć u njihovoj zavjeri da svrgnu sultana Abdul Hamida II. Parvus je prihvatio ponudu i igrat će ključnu ulogu kao savjetnik mladih Turaka od 1908. – 1915. koji se 1912. razvio i postao glavni urednik njihovog službenog lista Turk Yulcu.

Parvus, Trotsky i njegov suradnik Lev Deutsch ubrzo nakon hapšenja 1905. godine

Zašto bi Parvus marksist podržavao službeno nacionalistički pokret koji podržava naciju čiji član nije bio, a posebno nacionalnost (tursku) čiji član takođe nije bio, zahtijeva dodatnu analizu.

Jedan mogući razlog je taj što je kao sekularist podržavao mlade Turke, što je uobičajeno u muslimanskom svijetu gdje razlika nije lijeva na desna, već islamska i sekularna kao što se pokazano u Egiptu 2013. godine, kada su se liberali, marksisti i nacionalisti zajedno okupili kao Hizb al Sahwet Misr. Drugi mogući odgovor je da je njih smatrao onim što se u marksističkoj teoriji naziva buržoaskom revolucijom, prije revolucije radnika.

Drugi mogući razlog je taj što je Parvus vjerovao da će mladi Turci ionako pobijediti, pa bi tako mogao i iskoristiti svoju pobjedničku ekipu koja će mu omogućiti širenje poslovnih interesa na vojnu frakciju koja bi željela kupovati novo oružje (njegov Kapitalistički način djelovanja).

Odgovor se možda krije u činjenici da su se, iako su se mladi Turci prodavali kao turski nacionalistički pokret koji je vjerovao da je Osmansko carstvo oslabljeno zbog državne teritorije ne turskih muslimana, stvarnost bila vrlo drugačija. Vodstvo mladih Turaka činilo se u velikoj mjeri iako ne isključivo kao da su od Donmeha. Donmeh je tajna sekta u Osmanskom carstvu, ubačena izvana, za koju se smatralo da su muslimani, ali su se potajno pridržavali doktrina Sabbatai Sevi rabina iz 17. stoljeća, za koje se tvrdilo da je Mesija.

Basil Zahroff zvani Misteriozni čovjek Evrope bio je osmansko-grčki trgovac oružjem i jedan od Parvusovih poslodavaca za vrijeme svog boravka u Osmanskom Carstvu

Iako su židovskog podrijetla, pravoslavni Židovi Donmeh sektu smatraju hereticima zbog svog sudjelovanja u devijantnim djelima kao što su korišćenje orgulja izmjene supruga koristili kao vjerski obredi. Pored toga, mali broj zakletih židova kao što su Tekin Alp (rođen Moiz Cohen) i Emmanuel Carasso je bio uključeno u više hijerarhijske nivoe pokreta mladih Turaka. Carasso šef masonske lože u Solunu bio je među trojicom onih koji su posjetili Abdul Hamida II kako bi mu rekli da je službeno svrgnut (ostala dva Mehmet Cavit Bey i Talat-paša su porijeklom iz Donme).

Moguće je da se Parvus zbog svog židovskog porijekla osjećao srodan duhom s mladim Turcima, međutim nisu svi mladi Turci bili židovskog porijekla. Jusuf Akcura, čovjek koji je prvotno bio u kontaktu s Parvusom, bio je ateist ruskog tatarskog porijekla. Pored toga, trojica paša za koje se smatralo da su vođe mladih Turaka, dva Envera i Jamala nisu bili porijekla Donme (Talaat paša koji je postao Veliki Vezir bio je treći).

Tekinalp, Moiz Kohen, često smatran primarnim filozofom kemalizma i suradnikom Parvusa, bio je zaređeni rabin i jedan od rijetkih Jevreja koji je zagovarao vodeću ulogu u Pokretu mladih Turaka, a kasnije je postao primarni savjetnik Kemala Attaturka

Interesantno je da će se Enver i Jamal kasnije vratiti svojim islamskim korijenima prepuštajući se milosti zajedno sa Džamalom koji putuje u Afganistan kako bi pomogao modernizaciji afganistanske vojske i Enveru, koji je putovao u Sovjetski Savez u početku kao saveznik Lenjina prije nego što je prešao na Basmachi Islamski otpor sovjetskim komunističkim snagama.

Moguće je i to što je Parvus bio slobodni zidar i podržavao mlade Turke zahvaljujući članstvu u istoj organizaciji kao što su i Mladi Turci održavali bliske veze sa Slobodnim zidarima, okupljajući se u masonskim ložama koje su prema otomanskom zakonu bile klasificirane kao domovi stranaca, pa s tim u vezi Osmanske vlasti nisu imale pravo da ih isleđuju.

Tri paše – Talat, Enver i Jamal, iako su zagovarali turski etnički nacionalizam samo je Jamal bio etnički Turčin, Enver je bio albanskog porijekla, a Talat je porijeklom iz Donme

Drugi potencijalni uzrok je taj što je Parvus kao doživotni revolucionar jednostavno poželio uzbuđenje povratka u podzemni revolucionarni angažman sličan sovjetu iz Sankt Peterburga, nakon godina rada kao kazališni menadžer i trgovac oružjem. Koji je, ako je bilo koji od gore navedenih razloga, motivirao Parvusa, a mi vjerovatno nikada nećemo saznati, ali on je tu egzistirao kao važan podsjetnik muslimanima na stvarnost marksista i drugih ljevičara.

Nakon njihovog preuzimanja vlasti uz pomoć Parvusa, mladi Turci nastavili su sekularizaciju Osmanskog carstva i ugnjetavanje ne-Turaka, uključujući muslimane Arape i Kurde, kao i armenske kršćane. Mladi Turci su, također, pogubili mnoge muslimane koji su im se odupirali, poput Devisa Vahdetija, imama, novinara i bliskog prijatelja Saida Nursija, koji ga je, uprkos kritikama Abdul Hamida II, branio pred unislamskim pokretom mladih Turaka, za kojeg je radio da bi ih razotkrijo. Mladi Turci vuku neislamske korijene i bili su antiislamski nastrojeni.

Sultan Abdul Hamid II (rahimullah) – Posljednji sultan ummeta koji je obnašao vlast kao takvu i bio je veći i jači branitelj islama i muslimana od svojih neprijatelja

Kemal Ataturk, diktator Turske od 1923. – 1938., Bio je član Pokreta mladih Turaka.

Parvus je napustio Osmansko carstvo u Njemačku, nakon što se obratio službenicima njemačke vlade uvjeravajući ih da može upotrijebiti ruske revolucionarne grupe da podrivaju Rusiju iznutra i tako Njemačkoj omoguće pobjedu u ratu. Parvusov plan bio je toliko kontroverzan da se susreo sa carom Wilhelmom II., koga je uspio uvjeriti u svoj plan, a 1917. godine Vladimir Lenjin i grupa revolucionara prokrijumčareni su u Rusiju njemačkim vlakom u incidentu koji se često naziva zapečaćenim vlakom. Parvus je sam odlučio da ostane u Njemačkoj i da se vraća u Rusiju, što sugerira da je možda bio uključen u tajne marksističke aktivnosti.

1919. nakon poraza Njemačke u Prvom svjetskom ratu, marksističke grupe širom Njemačke pobunile su se i uspjele nakratko uspostaviti male komunističke države, ali brzo su poražene povratkom njemačkih veterana. Iako Parvus nije direktno sudjelovao u činjenici da su njegovi bivši bliski pratitelji, posebno Rosa Luksemburg i Kurt Eisner, bili vođe tih pokreta, sugerira da je on odigrao svoju ulogu u tome, premda u kojoj mjeri to nije jasno.

Kaiser Wilhelm II – Posljednji njemački car – Parvus koji je samo deceniju ranije smatran nepoželjnim imigrantom po povratku u Njemačku, postao je bogati biznismen koji je imao barem jedan neposredni sastanak sa carem.

1924. godine Parvus je umro kao jedan od 10 najbogatijih ljudi u Njemačkoj, prije nego što je ubrzo, nakon toga, nestao u mraku historije.

Reference

Zemen, Z 1965, ‘The Merchant of Revolution: The Life of Alexander Israel Helphand”, Oxford University Press

Karomerilogu, M 2004, “Helphand-Parvus and his Impact on Turkish Intellectual Life’, Middle East Studies, Volume 40, issue 6, pp.145-165

Baer, M 2009, ‘The Dönme:Jewish Converts, Muslim Revolutionaries, and Secular Turks’, Stanford University Press, Stanford

Service, R 2009, ‘ Trotsky a biography’, Macmillan Publishers

Deutscher, I 1954, ‘The prophet armed: Trotsky, 1879-1921’, Verso