Bosna i Bošnjaci su cijela dva zadnja stoljeća u borbi protiv zla. U najtežim trenucima te borbe, a to je vrijeme agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu 1992 – 1995., Bošnjaci su morali još jednom da se suoče sa pitanjem: opstati ili nestati.
Piše: PROF. DR. MUHAMED ŠESTANOVIĆ, Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu
Vatra isto gori u Grčkoj i Perziji, ali ideje o korijenima i uzrocima dobra i zla razlikuju se od mjesta do mjesta. – Aristotel
Odgovornosti za zločin genocida – Drugi Dio
Nakon više od tridesetljeća od izvedenog tzv. „stanfordskog ekspetimenta“, 2007. je izašla studija pod naslovom The Lucifer effect (Liciferov učinak), u kojoj je podrobno opisan „stanfordki ekserimenat“ i aktualiziran u kontekstu najnovijih zločina u Ruandi i Abu Graibu. Međutim, bez sumnje, Milgramovo istraživanje pokoravanja autoritetu je jedno od najšire priznatih istraživanja u cijeloj historiji socijalne psihologije. Milgramu je bio cilj da u ovom projektu naučno istraži da li su ljudi u stanju ubijati druge samo zato što to od njih traži neko drugi, bez obzira što ne bi imali posljedica ako bi takve zahtjeve, traženja ili čak naredbe odbili. Milgram je želio odgovoriti na pitanje zašto su ljudi činili takva zvjerstva tokom Drugog svjetskog rata i općenito na sva nehumana djela počinjena tokom cjelokupne historije koja su ljudi počinili samo zato što su to drugi od njih tražili.
Pripremajući ovaj eksperiment Milgram je pošao od hipoteze da su ljudi skloni poslušati druge koje smatraju autoritetima, pa čak i onda kada znaju da tom poslušnošću čine težak zločin. Mnogi pojedinci koji smatraju da nikada nikome ne bi mogli nanijeti nikakvo zlo, a pogotovo izvršiti ubistvo, bit će u stanju to učiniti ako im to naredi osoba koju smatraju moćnim autoritetom. To nedvosmisleno potvrđuju rezultati Milgramovog eksperimenta.
U Milgramovom eksperimentu dobiveni su šokantni rezultati: 2/3 ljudi, koji su u eksperimentu imali ulogu „učitelja“, su činili ono što im je vođa nalagao – izvršavanje „smrtne“ kazne nad svojim „učenicima“ samo zato što im „učinici“ nisu tačno odgovarali na postavljena pitanja, mada su znali da izvršenje takvih naredbi su mogli, bez ikakvih posljedica, odbiti. I u takvim okolnostima je ipak svega 1/3 „učitelja“ odbilo izvršenje naredbe nalogodavca da primijene intenzivnu mjeru kazne koja će žrtvama nanijeti smrt. Rezultati spremnosti za apsolutnu poslušnost (spremnost da se izvrši naredba za izvršenje smrtonosne kazne nad nevinom žrtvom) varirali su od situacije do situacije. U ekperimentalnoj situaciji kada su „učitelji“ i „učenici“ bili odvojeni u zasebnim prostorijama, kada „učitelji“ nisu bili u prilici ni da vide ni da čuju protestovanje „učenika“ na „bolove“ od elektroudara nego samo njihovo udaranje u zid koji ih je dijelio, 66% „učitelja“ je išlo u kažnjavanju do kraja – pristali su da puste smrtonosnu jačinu struje na svoje „učenike“ samo zato što je to od njih tražio vođa eksperimenta. U eksperimentalnoj situaciji kada „učitelji“ nisu bili u mogućnosti da vide svoje „učenike“ već su mogli da čuju sve njihove molbe i preklinjanja da odustanu od kažnjavanja, 62,50 % „učitelja“ nije uslišilo molbe „učenika“ išli su do kraja – elektrošokovima „ubijali“ svoje „učenike“. Kada su „učitelji“ i „učenici“ bili u istoj prostoriji, na pola metra udaljenosti jedan od drugog, 40 % „učitelja“ išlo je do kraja – elektrošokovima su „ubijali“ svoje „učenike“. Kada su „učenici“ odbijali da stave ruke na elektroploču kada je to od njih tražio „učitelj“, u takvoj eksperimentalnoj situaciji 30% „učitelja“ je prilazilo svojim“učenicima“ i na silu im stavljli ruke na elektroploču na kojoj je bila „struja“ jačine 300 volti. Eto objašnjenja zašto vojnici koji pucaju iz minobacača i drugih oruđa čine to emocionalno smirenije nego oni koji ubijaju iz lakog pješadijskog naoružanja ili ubistva čine na stratištima.
Milgramov i Zimbardov eksperimenat doživjeli su oštre kritike, ali ne u smislu nevjerice u valjanost provedenog eksperimentalnog postupka već zbog neočekivanih i zabrinjavajućih rezultata dobivenih tim istraživanjima. Međutm, isti eksperimentalni postupak izveden je i u drugim zemljama u kojima su dobiveni još šokantniji rezultati. U minhenskom (Műnchen) eksperimentu pokazalo se da je 85 % ispitanika spremno, samo zato što to od njih traži vođa, da ubijaju potpuno nevine osobe, osobe koje im nisu nikada nanijeli nikakva zla.
U svim ovim eksperimentalnim istraživanjima ispitanici su birani iz reda moralnih, zrelih, ozbiljnih i inteligentnih ljudi koji nikada u životu nisu nikome nanijeli neko teže zlo, a od djetinjstva su odgajani da je nemoralno nanositi zlo drugima i sl. Dakle, potpuno normalni ljudi. Osim toga znali su da neće ničim biti sankcionisani i neće ništa izgubiti ako i odbiju izvršavati naredbe svoga nalogodavca. Nalogodavaci u ovim eksperimentima nisu imali pravo svoje zamisli provesti silom. Pa zašto onda i onih 65% „učitelja“ u eksperimentu provedenom na Yala univerzitetu, ili 85 % u minhenskom eksperimentu nisu odbili zahtjev da izvrše smrtne kazne nad svojim „učenicima“?
Jesu li oni koji su pristali (saglasili se) da rade u „industriji smrti“ u Aušvicu, Dahau, Keratermu, Trnopolju, Srebrenici i na drugim brojnim adresama „fabrika“ ubijanja nevinih ljudi odgajani da budu takvi ili su to urođene (instiktivne) potrebe pripadnika ljudske zajednice ili određene grupe kao takve? Otkuda kod tolikog broja ljudi spremnost da vrše teške zločine samo zato što neko od njih to traži? Izgleda gotovo nevjerovatno, ali je tačno, da je na hiljade ljudi Hitlerove i Miloševićeve mašinerije ubijanja neposredno učetvovalo u masovnim likvidacijama nezastićene djece, silovanju i odvođenju u logore i tamo ih terorosali a potom ubijali. To nije zato što su ubice, koje su juče bili dobri, moralni, pošteni građani, građani bez kriminalne prošlosti, sa urođenom tendencijom za ubijenje, već zato što su, pod uticajem nacionalne kulture kojoj pripadaju, mentalno pripremani da to čine sa mens reom birokratski utisnutom u njihovu svijest i sa instiktom poslušnosti autoritetu.
Kako objasniti postojanje namjere (mens rea) da se sa potpunom mentalnom spremnošću nevinim ljudima nanose teška zlodjela? Da li postoji instikt poslušnosti autoritetu? Veoma poznati i utjecajnih psiholozi, među kojima su najpoznatiji W. Mec Dougall (Mek Dugal) 1908 i H. Murray (H. Marej) 1938, su smatrali da je poslušnost urođena ljudska potreba i da se ljudi rađaju sa takvom tendencijom. Ovu univerzalnu potrebu za poslušnošću i potčinjavanjem Mek Dugal smatra instiktom. Poslušnost je faktor stabilnosti zajednice i kao takva, smatra Stenli Milgram, je urođeno čovjekovo svojstvo isto ono koje imaju i životinje. Kada čopor vukova ubije svoj plijen (žrtvu) vuk koji je predvodnik čopora prvi smije jesti, a zatim ostali vukovi, prema rangu kojeg imaju u čoporu. Teško je prihvatiti tvrdnju da je olahko saglašavanje sa drugim i potčinjavanje autoritetu urođena potreba. Iz iskustva znamo da su većina ljudi, prije nego što su obukli uniformu, bili dobri očevi, odani muževi, spremni da pomažu onima kojima je pomoć potrebna, lojalni građani i dobre komšije.
Među psiholozima je preovlađujuće shvatanje da društvena pojava u kojoj se očituje da najmanje 2/3 ljudske populacije je spremno, ako to neko od njih zatraži, da rade u „fabrikama ubijanja“ nedužnih ljudi nije urođena čovjekova potreba, već osobina koja se stiče u toku života, prije svega iz životnih iskustava, posebno ranih iskustava svakog od nas. Ako su rana iskustva pripadnika određene ljudske zajednice u saglasnosti sa kulturom te zajednice, a najčešće jesu, tendencija za ubijanjem se lakše stiče. U savremenoj psihologiji se smatra da je podaničko i(li) poslušno ponašanje rezultat situacija u kojim se podanik i(li) poslušnik nalazi. Podaništvo je historijski uvjetovana socijalno-psihološka osobina. Spremnost na izvršenje zločina je produkt karaktera ličnosti koja je, opet, produkt karaktera grupe kojoj pojedinac pripada.
Iz rezultata navedenih eksperimenata, posebno Milgramovog eskperimenta, mogu se izvesti sljedeći zaključci. Zločini su uvjetovani odnosom između vlasti i načina vladanja. Zlo i neljudskost su uglavnom rezultat socijalnih relacija. U interpretaciji rezultata Milgramovog eksperimenta Zigmunt Bauman (Zygmunt Bauman) piše: «Kada su socijalne relacije tehnički usavršene povećava se kapacitet i efikasnost za socijalnu proizvodnju neljudskosti».[47] Baumanov zaključak o povoljnim uvjetima za „proizvodnju“ neljudskosti u potpunosti je u saglasnosti sa eksperimentalnim rezultatima Milgramovih i Zimbardovih istraživanja. U situacijama kada se dželat (kasap, mesar) vidi u socijalnoj ulozi koja mu je dodijeljena i kada je pod kontrolom autoriteta odgovornost je uvijek u jednom međuprostoru između autoritarnog sistema, naredbodavca i neposrednog izvršioca (počinioca zločina). Međutim, život u slobodnim društvima, u odnosu na totalitarna, nedemokratska i autoritativna, produkuje manje podaništva. Milgramova istraživanja poslušnosti vršena su u Sjedinjenim Američkim Državama za čije državljane socijalni psiholozi smatraju da su manje konformni (da se teško saglašavaju sa drugima) i da su manje podložni da slijede naredbe drugih i da se više odgajaju po standardima demokratije. Da je Milgramov eksperiment proveden i na autoritarnijim društvima (na primjer, srbijanskom u vrijeme režima Slobodana Miloševića), vjerovatno bi dobili još zastrašujuće rezultate o spremnosti srpskog naroda na izvršenje teških zločina. Politički, društveni i kulturni pluralizam je, po Milgramu, najbolji način da se spriječi učešće moralnih i normalnih osoba u nemoralnim djelima – činjenju zločina.
Zigmunt Bauman tvrdi da je Milgram došao do zaključka da u jednoj birokratskoj svijesti nema mjesta za moralne dileme.
U autoritarnim sistemima njegovi učesnici osjećaju da su radili ono što se od njih traži i da su samo ispunjavali obavezu koju im je neko postavio. Savjest učesnika autoritarnog sistema opterećena je samo mišlju rade li oni to što rade dobro ili ne, da li će to što su uradili zadovoljiti njihovog vođu ili neće, da li je to što rade u skladu sa onim što njihov vođa želi i od njih traži, ili ne?
Isto tako, široko poznato i prihvaćeno istraživanje psihologa S.E. Ascha (S.E. Aš) objavljeno u uglednom američkom časopisu (Scientific American, No 139, 1955), o ljudskoj potrebi za konformiranjem (saglašavanjem sa drugim ili olahko prihvatanje tuđih stavova i mišljenja pod socijalnim pritiskom), potvrđuje tezu da se podaništva mogu dosta lahko stvarati ako su ona po želji autoritativnog vođe koji još uz to zna da koristi odgovarajuće tehnike manipuliranja (propaganda, glasine, zastrašivanja o nacionalnoj i ličnoj ugoženosti i sl., sve preko moćnih mass. medija).
Nacionalna kultura igra važnu, možda i presudnu, ulogu u stjecanju ljudske (ne)konformnosti. U režimima sa kolektivističkom ideologijom, pogotovo sa izrazitim nacionalnim osjećanjima pripadnika tih kolektiviteta, spremnost na konformnos i na potčinjavanje znatno je izraženija nego u demokratskim režimima sa multikulturalnim vrijednostima.
Prema rezultatima Milgramovog istraživanja, ali i drugih istraživača, može se zaključiti da korijen zločina nije u instiktivnom porivu (psihološkoj i biološkoj potrebi za činjenjem zla drugima), niti u pokvarenom etnogenetskom materijalu već u kulturi kojoj zločinci pripadaju, pa prema tome za činjenje zločina nisu odgovorni samo neki konkretni kasapini, mesari, posmatrači, naredbodavaci i žrtve već i kultura kojoj pripadaju ti kasapi, mesari, planeri, naredbodavaci, birokrate i žrtve. Pogoztovo srpska nacionalna kultura koja je u tom narodu dobila skoro antropološke dimenzije. Učesnici u genocidu i drugim teškim zločinima ne dijele individualnu odgovornost kulturte, već baš njenu logiku koja se izražava kroz kolektivne reprezentacije. Zbog toga smatram da je svaki pravni sistem, pa i politika koja ga podržava i kontrolira, koji je usmjeren samo na pojedinčevu odgovornost za ratne zločine, zločine protiv čovječnosti i međunarodnog prava, a posebno za zločin genocida je pravo bez pravičnosti. Jasno je da se narodu koji pripada određenoj kulturi iz koje se generira zločin genocida ne mogu izreći zatvorske kazne, ali se mogu izreći javne moralne osude i društvene i materijalne sankcije. Takav mandat treba da imaju međunarodni sudovi. Neki od eksperata koji su svjedočili pred Međunarodnima krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju (ICTY) u Hagu govorili su o odgovornostima srpske ideologije (kulture) kao konteksta koji je produkovao zločine počinjenje u vrijeme agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu i druge ratove koje je pokrenuo Slobodan Milošević. Primjera radi, Ton Zvan (Ton Zwaan), profesor u Centru za izučavanje holokausta i genocida na Univerzitetu u Amsterdamu, koji je svjedočio pred Pretresnim vijećem ICTY u predmetu Tužilac protiv Slobodana Miloševića, govorio je o odgovornosti srpske ideologije za stvaranje konteksta za genocid. Prema iskazu navedenog eksperta za genocid srpska ideologija je odigrala vodoeću ulogu u procesima koji su srpski narod odveli na činjenje genocida, uključujući razne oblike ekstremnog nacionalizma, koji dehumanizuju ciljnu grupu (Bošnjake kao žrtvu genocida), koristeći historijsko pamćenje srpskog naroda. Slobodan Milošević (sa ulogom birokrate u politici izvršenja zločina, kojeg istraživači genocida nazvaše balkanskim kasapom), je samo znalački iskoristio koleltivno historijsko pamćenje srpskog naroda i njegovu podaničku psihologiju koja je stvarana u kulturi srpskog naroda kroz njegovu historiju, a posebno u periodu i nakon pada Otomanskog carstva. Povoljne historijaske okolnosti, koje su se pojavile krajem XX stoljeća, spojene sa kulturom srpskog naroda, kojoj je ovaj birokrata pripadao, te snažnom propagandom stimuliranja da se iz pojedinčeve podsvijesti „povuče“ kolektivno pamćenje historije srpskog naroda, posebno iz perioda turskog osvajanja Balkana, radi rekonformiranja naroda kako bi taj narod postao birokratov (Slobodana Miloševića) podanik koji je poslušno pošao u jedanaesti genocidni napad na Bošnjake sa namjerom da ga biološki istrijebiti.
[47] Citirano prema: Dr. Rasim Muratović, HOLOCAUST NAD JEVREJIMA I GENOCID NAD BOŠNJACIMA, Istitut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu, Sarajevo 2007., str. 50.
(Zbog dužine teksta ovo naučno istraživanje, potkrepljeno naučnim dokazima, biće objavljeno u 10 dijelova, ovo je 9. dio) U nastavku…
DR ŠESTANOVIĆ: KORIJENI GENOCIDA NAD BOŠNJACIMA I PITANJE ODGOVORNOSTI – 10/10
DR ŠESTANOVIĆ: KORIJENI GENOCIDA NAD BOŠNJACIMA I PITANJE ODGOVORNOSTI – 8/10
DR ŠESTANOVIĆ: KORIJENI GENOCIDA NAD BOŠNJACIMA I PITANJE ODGOVORNOSTI – 1/10
Napomena o autorskim pravima: Dozvoljeno preuzimanje sadržaja isključivo uz navođenje linka prema stranici našeg portala sa koje je sadržaj preuzet. Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku The Balkantimes Press.
Copyright Notice: It is allowed to download the content only by providing a link to the page of our portal from which the content was downloaded. The views expressed in this text are those of the authors and do not necessarily reflect the editorial policies of The Balkantimes Press.