Rahić: Godine 1516. Požega je bila zijamet (feudalno dobro), Mustafe, vojvode

MUSLIMANSKA KASABA POŽEGA (UŽIČKA) JE IMALA 10 DŽAMIJA, 3 MEDRESE, 6 MEKTEBA, 4 TEKIJE, 10 MAHALA I 1.600 KUĆA

Piše: Esad Rahić, Predsjednik Društva historičara Sandžaka

Današnja općina Požega po svom geografskom položaju pripada Zlatiborskom okrugu, koji sa svojih deset cjelina zauzima jugozapadni dio Srbije. Sa površinom od 426 km² smještena je u porečju Moravice, Skrapeža i Đetinje, u plodnoj kotlini omeđenoj planinama Maljenom, Ovčarom i Kablarom, Blagajom i Trešnjevicom.

U oblast koju je obuhvatala (Užička) Požega, 1463. godine dolaze Osmanlije i u njihovim spisima Požega se javlja kao naseljeno mjesto.

Vezani Članci:

• EVLIJA ČELEBIJA O BOŠNJACIMA: GDJE SE SVE NA PROSTORU BALKANA GOVORIO BOSANSKI JEZIK
• Rahić: KASABA ČAČAK
• Rahić: VAKUFI U KNEŽEVINI SRBIJI OD 1830 DO 1878. GODINE, OPŠTI PREGLED

Pošto se nalazi u blizini ušća Skrapeža u Đetinju i ove u Moravicu, postala je zgodan prirodni i administativni centar cijelog ovog rodnog i voćarsko kraja. Prostrana i vrlo niska, plodna i veoma navodnjena dolina Skrapeža bila je uvijek privlačno mjesto za život i naseljavanje.

Godine 1516. Požega je bila zijamet (feudalno dobro), Mustafe, vojvode.

Po istom popisu Požega je kaza tj. srez, područje pod nadležnošću jednog kadije (sudije), a 1523. godine Požega je nahija, što će sa kraćim prekidima ostati cijeli period osmanske vladavine.

Požega će prerasti postepeno u važnu muslimansku kasabu sa tipično orijentalnom arhitekturom, dok će kršćanski živalj, koji se bavio pretežno stočarstvom, živjeti po okolnom seoskom području.

U početku u njoj preovlađuje kršćanski živalj, iako se u popisnim knjigama (defterima) javljaju i muslimani. (101 kršćanski dom, 22 kuće neoženjenih krščana, 2 kuće udovica i 13 domova muslimana.)

Uskoro Požega postaje kasaba sa ubjedljivom muslimanskom većinom što će ostati sve do srpskih ustanaka početkom XIX vijeka. Požega će preko tri stoljeća biti muslimansko mjesto.

U popisnom defteru iz 1559/60. upisana je nahija Požega koja se nalazi u kadiluku Čačak. Međutim ne pominje se naselje Požega.

U 16. vijeku u ovom mjestu osnovana je dubrovačka kolonija. Požega se javlja u trgovačkim knjigama Dubrovnika.
Više podataka o Požegi (Požegačik – Mala Požega – danas Užička Požega) nalazimo u Putopisu Evlije Čelebije iz 1663. godine. Čelebija dolazi u varošicu na Skrapežu preko Rudnika i Čačka. On kaže za Požegu sljedeće:
“I to je mjesto u stara vremena bilo selo. Uprkos demunitivnom obliku njegovog imena to je lijepa kasabica, vrlo razvijena i krasna. Budući da se nalazi izvan druma, ona je sigurna i mirna. I to mjesto je has smederevskog sandžakbega i njegov vojvodaluk. To je kadiluk u rangu kadiluka od sto pedeset akči, a sastoji se od stotinu deset razvijenih sela. Ovdašnja raja su Poturi, Bošnjaci, Srbi i Bugari. Svo muslimansko stanovništvo nosi kratke čohane dolame i kalpake raznobojne čohe, a govore bošnjački, srpski i bugarski. Oni su jako pokorni i poslušni svojim vlastima.
Jedan predstavnik vlasti je i predstavnik Portinih spahija, zatim janjičarski serdar i haračaga koji dolazi od budimskog kola.

Ova kasaba ima deset mahala i hiljadu i šezdeset daskom i ćeremidom porivenih kuća, prizemnih i na sprat sa vinogradima i baščama. Tu ima deset džamija, tri medrese, četiri tekije i šest osnovnih škola. Vinograda i bašča ima također mnogo.

Rijeka Đetinja, koja prolazi kroz ovu kasabu dolazi iz šehera Užica, udara na ovu Malu Požegu, odatle teče dalje pa se niže uliva u rijeku Skrapež. Rijeka Skrapež nastaje u planinama Užica i Rudnika i nakon što primi rijeku Đetinju ona se u blizini kasabe Čačak uliva u rijeku Moravu”.

Pretpostavlja se da je naziv Požega nastao po starom predanju zbog jake vrućine i žege.

Požega kao naselje na sastavcima rijeka Skrapeža, Đetinje i Morave oduvjek je imala velik vojni značaj. U cijeloj toj zoni se nailazi na stare šančeve. Zemljano utvrđenje na Rzavu je 1737. oteo od Osmanlija pukovnik Lentulus sa 300 graničara.

Sve varoši današnje Zapadne Srbije bile su u osmansko doba naselјene zanatlijama, zemlјoradnicima i trgovcima muslimaske vjeroispovesti, djelimično pomješanog sa pravoslavnim elementom iz redova zanatlijskih i trgovačkih, doselјenih iz Bosne i Hercegovine.

Tako je pred kraj 18. vijeka Požega bila puna muslimana bošnjačkog porijekla, a tako i susjedna sela oko nje, ali su se još u početku Prvog srpskog ustanka svi muslimani iz ovog mjesta i okolnih sela povlačili i iseljavali.

Dio njih se nastanio kod Novog Pazara, osnovavši selo Požegu koje je po Užičkoj Požegi i dobilo naziv.

Prvu polovinu 19. vijeka obilležili su važni historijski događaji, Prvi i Drugi srpski ustanak, u kojima su učestvovali i kršćani iz požeškog kraja. Najpoznatiji ustanici bili su Miloš Obrenović i njegova braća Jovan i Jevrem, Jovan Demir, Petronije Šiša, Stevan i Prodan Maslać, Petar Jovanović iz Glumča, Stevan Radulović iz Milićevog Sela i brojni drugi pojedinci tog doba.

U toku Prvog srpskog ustanka prelazio je u ruke srpskih ustalika i Osmanlija. Tako je 1805. godine stara kasaba Požega veoma stradala.

Prema odredbama sultanovog hatišerifa iz 1830. godine osmanski garnizoni ostaju u utvrđenim gradovima, a muslimanima se zabranjuje stanovanje u selima i palankama. Muslimani odlaze iz Požege u Užice, Bosnu i Novopazarski sandžak. Varošica na Skrapežu ostaje skoro bez stanovnika, zapuštena, sa polusrušenim kućama, hanovima i džamijom.

Malobrojno srpsko stanovništvo, seljaci, kmetovi, starješine knežina, počeli su da otkupljuju muslimanske oranice, livade i voćnjake i da sređuju zapušteno i porušeno. Milovan Nedeljković, sreski starešina, piše Vasi Popoviću, nahijskom starešini, u pismu od 25. aprila 1831. godine, da su šljive posađene i da su se lijepo primile, da su poljski placevi pozatvarani, stoka iz polja izgnata, a da su u planu izgradnja ambara i crkve. I još dodaje: “…iziskiva se Đoko i Radovan iz Arilja da bi njima dopuštili u Požegi graditi dućane i robu držati…”.

Na to mu Vasa odgovara: “Đoko i drugi koji begenišu, neka slobodno u Požegi dućane grade.”
Kad su muslimani 1832. godine napustili grad, mnogi užički Srbi i sreske vlasti su se, po Miloševom naređenju, privremeno preselili u Požegu.

Da bi se kasaba preobratila u varošicu, da bi se gradili novi objekti, kuće za stanovanje, dućani i drugi objekti, knez Miloš je uputio pismo svom bratu Jovanu 12. marta 1832. godine (po starom kalendaru) i poslao Lazara Zubana, “državnog indžinera“, da sačini urbanistički plan Požege. Placevi za novogradnju su isparcelisani duž ukrštenih puteva, pravcem istok-zapad i sjever-jug.

Trg je nastao 1832. godine po naredbi kneza Miloša Obrenovića na krajnje specifičan način. Naime, na prostranoj ravnici probijen je kolac, za njega je potom vezan konopac, a oko konopca opisan je krug. Ukrštanjem glavnih ulica na tom mjestu, iznikao je jedinstven trg, koji je i dan danas simbol Općine Požega.

Iako je Požega u početku i Prvog i Drugog ustanka imala vidnu ulogu, neko vrijeme bila i okružno mjesto, ipak i iz tog doba nema onih starijih porodica, nema čak ni onih koje su se u doba svaranja Srbije naselјavale iz susjednih sela. Današnje su porodice iz zanatlijskog, trgovačkog i rijetko zemlјoradničkog reda, doselјene najviše prije 45-60 godina, i one su bile nada za dalјi opstanak ovog mjesta.