Sabiha Gokčen, nebom vezana
Prva borbena pilotkinja u istoriji je iz Crne Gore. I to je činjenica, još zavedena u Ginisovoj knjizi rekorda; isto kao što je činjenica da su rijetki Crnogorci koji su uopšte za to čuli. I da bilo ko od naših zvaničnih institucija, bilo kad u prethodnih osam decenija, to nije prepoznao.
Što sve to govori o emancipaciji u Crnoj Gori, manje je bitno. Valja početi odavde: za one putnike na relaciji Podgorica – Istanbul koji slijeću na drugi po veličini aerodrom najvećeg grada Evrope, bi moglo interesantno biti sa se iza naziva ,,Sabiha Gokčen“ krije jedna Bjelopoljka. Da je rođena sa prezimenom Ćorović; da joj pripada mjesto u Ginisovoj knjizi rekorda… Prva borbena pilotkinja svijeta. Da je 1996. u zvaničnom izboru Vazdužnih snaga Sjedinjenih Američkih Država (USAF) izabrana u 20 najvećih pilota istorije. I da je, recimo, u ono prezime Gokčen (,,Gökçen“), koje joj je pripalo od samog Ataturka, stala sudbina: sa značenjem ,,nebeska“, ili ,,nebom vezana“.
Dijete pred Ataturkom
Pilot je postala sa 23 godine. Bilo je to 1935. i veoma simbolično: kao odraz težnji velikog turkog lidera, oca moderne nacije Kemala Ataturka, da jedno sekularno društvo teži jednakim šansama žena i muškaraca. Jer Sabiha je bila Kemalova usvojena kćerka. Bila je siroče bjelopoljskih izbjeglica – a sam Ataturk nije imao djece…
Lozna je veliko selo, sa više od 500 stanovnika, na granici bjelopoljske i petnjičke opštine. I tamo i danas žive Ćorovići. Sabihini, otac Izet-beg (po nekim izvorima Mustafa Izet) i majka Hajrija su izbjegli za Tursku u vrijeme Balkanskih ratova. Sabiha je rođena već u martu 1913, i odrastala u Bursi i u izbjegličkoj nemaštini rano ostala bez oba roditelja. Jedan susret, 1925. godine, sve je promijenio: prilikom zvanične posjete strašnog Kemala Ataturka gradu, dvanaestogodišnja djevojčica smjelo je i bez bilo čijeg znanja pred njega stupila. I zamolila za šansu da uči u internatu. Karakter djeteta se Kemalu dopao; uskoro postaje jedno od njegovih osmoro usvojeno djece.
U godinama koje su uslijedile djevojka je dobila priliku da se obrazuje u američkoj školi u Ankari. A 1935. Ataturk joj ispunjava novu želju: da bude polaznica tek otvorene letačke škole pilota u zemlji ,,Turska ptica“. Prvo u školi za padobrance; a san o pilotiranju ubrzo će stići…
Vatreno krštenje
Naravno, možete zamisliti kako je to bio i sjajan propagandni potez za Ataturka: spremnost da nešto tako opasno i novotarski, poput pilotiranja, povjeri i namijeni nikom drugom nego svojoj miljenici. U sklopu jedne važne diplomatske misije, u Sovjetskom Savezu, Sabihe je boravila u školi pilotiranja motornim avionima. Ratnu pilotsku školu završila je za 11 mjeseci – i o tome je turska štampa izvještavala… Konačno: u ,,vatrenom krštenju“, gušenju kurdske pobune 1937. godine, u regiji Dersim, bila je više nego uspješna. Nije tada ni znala da je postala prva pilotkinja u borbenoj akciji u istoriji.
Potpuno je jasno da je priča o Sabihi neraskidiva od priče o Ataturku. A kako je samo začudila i nasmijala pilote i zvaničnike kad je 1938. u zvaničnoj posjeti Beogradu progovorila na tečnom našem jeziku! U ratnom vazduhoplovstvu pilotirala je u 22 različite vrste aviona; pilotska karijera trajala je 28 godina, a već od 1954. bila je predavačica i glavni rukovodilac u školi letača. Prije četiri decenije njena knjiga ,,Život na Ataturkovom putu“ – bila je bestseler u Turskoj.
Preminula je prije dvije decenije, 2001. godine – u 88. godini i ispraćena kao nacionalna heroina. I naravno da je to, tada, ostalo potpuno ispod radara crnogorske javnosti. Kao i to da onaj stariji međunarodni aerodrom u Istanbulu sada novi njeno ime.
Ali ovo je priča kojoj je samo potreban početak. Ne samo o emancipaciji, već i o dijaspori. A za državu i dalje šansa za jednu lijepu i simboličnu kopču: recimo, od skorašnje i najavljene posjete turskog predsjednika Erdogana Crnoj Gori.