Čovjek je izumio generatore u kojima je moguće nevidljivu magnetnu silu mijenjati velikom briznom, što ima učinak da se u svitku kablova proizvede električna struja. Ti izumi su bili pokretači napretka i progresa. Hidroelektrana Jablanica je rađena zbog potrebe čovjeka za električnom strujom. Jablaničko jezero vlasništvo Elektroprivrede BiH i napravljeno je sa jednom namjenom, da pritekne u pomoć Neretvi kad joj ponestane snage da pokreće turbine. U ostale svhe može, a ne mora se koristiti. Tokom gradnje napravljena su i dva otovora, koja predviđaju da se jezero može po potrebi isprazniti. Vremenom je jezero postalo kupalište i riblje stanište. Na jezeru postoje uslovi za razvoj različitih sportova na vodi. Postoje i dobri uslovi za razvoj sportskog ribolova.
Jablaničko jezero veliko akumulaciono jezero, ali zbog suša desi se i da potpuno presuži. To se zadnji put desilo 2017godine. 2012. godine desilo se isto. Ribolovci čije su barke su ostale nasukane na dnu jezera su za nestanak jezera su okrivili Elektroprivredu BiH.
Ne samo da je voda iz jezera istekla, već je korito bilo presahlo i ispucalo, što je novinarima i fotoreporterima Reutersa poslužio za veliku novinarsku priču. Novinare je interesovao više od pola vijeka pod vodom skriveni svijet, koji se tu nalazio prije nastanka vještačkog jezera. Posebno bijeli nišani i stećci što su izranjali iz raspuknute zemlje, ruševine sela, ostatci pruge i priča dječaka, koji je u vrijeme gradnje brane živio na dnu jezera. Dječaka, koji se radovao što ponovo vidi rodno selo i kamene grobove svojih predaka čije je ostatke otkrila tadašnja suša.
Sejćam se dana kada smo prije nekoliko godina iz Sarajeva krenuli na Jablaničko jezereo, koje je tada okupljalo turiste. Postojala su mnoga mjesta sa malim plažama. Plivala sam daleko do obale i nakon što sam se dosta udaljila pogledala sam u vodu ispod, vijdele su se zidine kuća. Ni danas ne mogu zaboraviti taj osjecaj nelagode, kad sam ugledala bijele porušene zidove ispod. Djelovale su sablasno, kao da zovu i opominju. Taj me je prizor natjerao da se odmah vratim nazad i ostatak dana provedem na obali.
Posmatrala sam nakon toga jezero, izgledalo mi je neprirodno, bez obzira na veličinu i izgled. Taj osjećaj nelagode nisu mogle izbrisati ni barke, koje su se šepurile sa svojim jedrima po površini jezera.
Nakon toga sam pogledala jedan stari dokumentarac o nastanku jezera. Na filmu je prikazano kako je sve izgledalo prije nego je izgrađena brana. Na mjestu gdje se nalazi Jablaničko jezero postojala plodna dolina sa voćnjacima, kroz koju je prolazila pruga i nekoliko sela u kojima su živjeli ljudi. Nisu mještani ovih sela vjerovali da će se brana izgraditi i da će neko moći ukrotiti Neretvu. Ali se ipak to dogorilo. Posebno upečatljiv je bio bolni grč na licima ljudi koji su morali sami rušiti svoje domove i sjeći stabla svojih voćnjaka pred samu berbu sa krošnjama punim neobranog zrelog voća. Uništeni su im usjevi, nekima cjeloživtni trud. Oni su bezvoljno gledali rast brane i još nevoljnije napuštali sela, a neki su i ljubili svoj kućni prag. Dokumentarac je prikazivao kako mujezin brani svoju dzamiju, koju su novi neimari neumoljivo pred njim rušili, jer dno jezera je trebalo biti što ravnije. Za uzvrat dobili su oni nove domove, ali željeli su biti što bliže obali, kako bi kroz jezero mogli baciti pogled na stara ognjišta. Živi su tada otišli, ali mrtvi su ostali. Sva groblja i mezarja su bila potopljena. Potopljena je i župna crkva sa župnim stanom na Gračacu, oštećen ili uništen veći broj nekropola srednjevjekovnih nadgrobnih spomenika u dolini Neretve.
Žrtva mještana sela, koja leže porušena na dnu jezera je bila velika i nemjerljiva, ali ne i uzaludna. Omogućila je da se polovina BiH snadbjeva električnom energijom. Gradnja ovakvih jezera inače se smatra najvećim nedostatkom elektrana, zbog toga što akumulaciona jezera zauzimaju ogromna prostranstva najčešće plodnog zemljišta.
Težak je bio i posao gradnja brane. Minama su godinama razbijali, stare granitne stijene. Partijska propaganda koja j epratila gradnju davla im je snage da ne posustanu. Pored stijena na gradilištu stajao je natpis: „Granit je čvrst ali naša volja je još čvršća“. Ko je tada još smio tražiti da se mezarje izmjesti? Graditleji su smatrani vizionarima budućnosti, a mještani oni koji ne vide dalje od svog imetka i prošlosti.
Priča se, kako se jezero ponekad zamuti i postane kao zemlja, a talasi kao brazde zbog vapaja ornanica koje godinama nisu orane. Mnogo tuge i ljudskog bola je prekrila voda. Za vodu je naučno je dokazano da ima memoriju i da pamti. Možda je čula vapaj duša umrlih i dva puta se povukla ostavljajući za sobom bijele nišane i stećke, da budu vidljivi ljudima, a nosila je sa sobom ono što joj je pripadalo. Na čovjeku je da odluči hoće li iz polja posutih grobljem svoje mrtve premjestiti na mjesto, na kojem po njima neće gaziti ni čovjek ni ribarske brodice.
Napomena o autorskim pravima: Dozvoljeno preuzimanje sadržaja isključivo uz navođenje linka prema stranici našeg portala sa koje je sadržaj preuzet. Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku The Balkantimes Press.
Copyright Notice: It is allowed to download the content only by providing a link to the page of our portal from which the content was downloaded. The views expressed in this text are those of the authors and do not necessarily reflect the editorial policies of The Balkantimes Press.