Organizirani kriminal na zapadnom Balkanu

Autor daje kratku istoriju i opšti pregled situacije i trendova u tri najživlja i najotpornija sektora organizovanog kriminala na Zapadnom Balkanu – nedozvoljene droge, oružje, i trgovina ljudima – i ima za cilj da procijeni napore vlade (ili njihov nedostatak)

Autor: Dejan Anastasijević ¹

Autor daje i preporuke za budućnost. On zaključuje da su tri glavna sektora organizovana kriminalnih aktivnosti – trgovina drogom, ljudima i oružjem – one su isprepletene, a sve tri su duboko usađene u sveobuhvatnu kulturu korupcije u regionu i da ne postoji sveobuhvatna strategija za rješavanje problema, ni lokalno, ni u EU , iako je organizovani kriminal na Zapadnom Balkanu široko prepoznat kao glavna prijetnja stabilnosti u regionu i Evropi.

I. UVOD

Šest godina nakon završetka jugoslovenskih ratova, može se sa sigurnošću tvrditi da je potencijal za velike oružane sukobe na Zapadnom Balkanu u velikoj mjeri smanjen. Međutim, države koje su se pojavile sa ruševina Jugoslavije pate od hronične političke nestabilnosti, visoke stope nezaposlenosti i nedostatka vladavine prava. To, zajedno sa raširenom korupcijom, neriješenim etničkim pitanjima i poroznim
granicama, čini ih podložnim i terorizmu i organizovanom kriminalu. Štaviše, strukture za provođenje zakona u regionu su uglavnom relikti iz ratnog perioda, nenavikli na demokratsko okruženje. Osmišljeni da služe autokratskim režimima u dubokoj tajnosti, oni ostaju duboko sumnjičavi prema svakom pokušaju reforme i odgovornosti.

Takođe, treba napomenuti da u Srbiji i Crnoj Gori režim Slobodana Miloševića nije bio samo korumpiran, autokratski i kriminalizovan: to je bio zločinački režim, čiji je ceo sektor bezbednosti bio duboko umešan ne samo u ratne zločine, već i u klasične oblicke organizovanog kriminala: trgovina drogom i oružjem, iznude, otmice i ciljana ubistva. Sigurnosni sistemi u drugim republikama, nažalost, replicirali su ovaj model u različitim stepenima tokom 90-ih. Iako su sada u svim bivšim jugoslovenskim republikama u toku napori da se ove strukture reformišu u skladu sa evropskim standardima, većina posmatrača se slaže da su ove reforme, u najboljem slučaju, samo blago efikasne, a u najgorem kontraproduktivne. U Srbiji je, na primer, Bezbednosno-informativna agencija (BIA), koja je ranije delovala pod okriljem Ministarstva unutrašnjih poslova, „reformisana” tako što je definisana kao „nezavisna” agencija, čime je praktično stavljena van nadležnosti i kontrole vlade. Situacija u Makedoniji nije puno bolja, a Hrvatska se, unatoč nekim poboljšanjima, još uvijek bori da razbije zloćudno nasljeđe Franje Tuđmana.

---

¹ Dejan Anastasijević je viši istraživački izveštač beogradskog nedeljnika VREME i slobodni balkanski dopisnik magazina TIME. Takođe radi i za Beogradski centar za ljudska prava. Ovaj rad je predstavljen na Prvoj godišnjoj konferenciji o sigurnosti građana, terorizmu i organiziranom kriminalu u Regionu Zapadnog Balkana, u organizaciji HUMSEC projekta u Ljubljani, 23-25. novembra 2006

---

IV. Krijumčarenje Oružja

Iako potencijalno izuzetno opasna, trgovina oružjem je najmanje vidljiv aspekt aktivnosti organizovanog kriminala u regionu. U suštini, odvija se na dva nivoa: jedan je trgovina malokalibarskim oružjem, uglavnom pištoljima i jurišnim puškama, usmerenim na zapadnoevropska tržišta (najčešća tržišta su Italija i Holandija).

Međutim, postoje brojni dokazi da je Vlada Srbije, barem donedavno, bila umešana u ilegalni izvoz oružja i vojne opreme u mnogo većim razmerama. U posljednje tri godine preduzete su određene mjere za rješavanje ovog problema na oba nivoa, ali nedostatak sistematskog napora ukazuje da je on i dalje ozbiljno zanemaren i da trgovina oružjem, za razliku od trgovine drogom i trgovine ljudima, nije široko percipirana. kao prijetnja društvu, ni na javnom ni na političkom nivou.

Ovo je u oštroj suprotnosti sa globalnim antiterorističkim naporima, kao i sa iskazanom spremnošću Srbije i drugih balkanskih zemalja da pomognu u smanjenju terorističkih napora. Ratovi u bivšoj Jugoslaviji ostavili su ogromne količine oružja i druge vojne opreme – od malokalibarskog oružja do plastičnog eksploziva, pa čak i lake artiljerije – van efektivne državne kontrole.

Prije nasilnog sloma, Jugoslavija je održavala četvrtu po veličini armiju u Evropi, sa odgovarajućim vojno-industrijskim kompleksom. Iako je vojska – Jugoslovenska narodna armija, poznata i kao JNA – bila u velikoj meri zasnovana na sovjetskom modelu, većina oružja – iz jurišnih pušaka AK-47 do tenkova T 72 – proizvedeni su lokalno, po Titovoj doktrini o samodovoljnosti i nesvrstanosti.

Pokret nesvrstanosti je takođe bio odlično sredstvo za izvoz oružja na Bliski istok i afričke zemlje. Ovo je dostiglo vrhunac u kasnim 70-im i kroz 80-te: jugoslovenski kalašnjikovi, višecevni bacači raketa, pa čak i laki borbeni avioni bili su u upotrebi u mnogim krajevima sveta, a neki i dalje jesu. Štaviše, Tito nikada nije napustio koncept partizanskog ratovanja, zasnovan na iskustvu iz Drugog svetskog rata.

Nikada ništa nije bačeno ili uništeno: zastarjeli, ali potpuno funkcionalni ostaci iz 50-ih i 60-ih godina pažljivo su konzervirani i sakriveni u tajnim skladištima širom zemlje, kako bi se iskoristili protiv buduće okupacije. Taj novac je formalno kontrolisala Teritorijalna odbrana, deo oružanih snaga koji je bio efektivno pod kontrolom republika (JNA je nominalno bila pod saveznom kontrolom, ali je de facto vladao Milošević).

Kako je rat počeo, zalihe TD su bile primarni izvor oružja za paravojne i milicijske jedinice koje su igrale važnu ulogu tokom cijelog rata. Zaista, prvi pucnji u jugoslovenskom ratu – 1991. godine u Hrvatskoj, od strane srpske milicije – ispaljeni su iz pušaka Thompson koje su u Jugoslaviju stigle 50-ih godina, kao dio programa američke vojne pomoći, koje je JNA deaktivirala negdje 70-ih, zatim skriveno u skladištu TD u Vojvodini (to se moglo utvrditi po serijskim brojevima na oružju). 

Kako su ove puške dolazile u ruke Srpske milicije 1991. godine nikada nije bilo adekvatno istraženo. Iako su Thompsoni iz rane ere, kako je rat odmicao, brzo zamijenjeni sveprisutnim kalašnjikovima, neki od njih su još uvijek na brojnom stanju – Tompsonovi iz skrovišta upotrebljeni su u nedavnoj pljački banke u Beogradu.

Jedna od prvih reakcija međunarodne zajednice na izbijanje jugoslovenskih ratova bilo je embargo na oružje, uveden za svih šest republika u maju 1992. Ovo je imalo malo uticaja na Srbiju, koja je zadržala kontrolu nad Jugoslovenskom narodnom armijom i njenim ogromnim resursima, ali je embargo teško pogodio nove odbrambene snage Bosne i Hrvatske.

Kao rezultat toga, ove dvije republike su se okrenule međunarodnim trgovcima na crno, a oružje je počelo pristizati: prvo iz Argentine i Južne Afrike, a zatim iz velikih zaliha raskomadanog Varšavskog pakta. U kasnijim fazama rata, čak je i Srbija morala da uvozi ilegalno, često dijeleći iste kanale šverca sa svojim neprijateljima.

Politička ili etnička pitanja nikada nisu bila problem: jedan od najvećih kontingenata oružja koji je ikada ušao u regiju, 1994.-1995., isporučen je iz Irana u Bosnu preko Hrvatske kao dio tajnog američkog programa usmjerenog na jačanje Armije BiH.

Hrvatska je uzimala velike količine, od 30% od svakog tereta. Još jedan referentni događaj u regionu bio je slom albanske vlade 1997. Preko milion AK-47 kineske proizvodnje i ogromna količina drugog malokalibarskog oružja opljačkano je iz zaliha albanske vojske; većina je završila na Kosovu, u rukama Oslobodilačke vojske Kosova, a verovatno je dosta toga još uvek tamo.

Ponovljene kampanje razoružanja, koje su pokrenule UN i NATO nakon sukoba, dale su slabe rezultate. Kako su ratovi zamirali, isti zakon ponude i potražnje koji je privukao međunarodne trgovce oružjem u bivšu Jugoslaviju pozvao ih je nazad, ali ovaj put, tok je bio obrnut: oružje je počelo ići prema drugim, sukobima pogođenim područjima svijeta.

Jedan dobro istražen primjer koji uključuje državno sponzorisanu trgovinu ljudima iz Srbije u Irak i Libiju razotkriva orahe i šrafove međunarodne trgovine oružjem sa Balkana. U oktobru 2002. godine, NATO snage izvršile su raciju i pretres i pretres „Orao“ („Eagle“), objekat za održavanje vazduhoplovnih snaga u blizini grada Bijeljine u istočnoj Bosni, oblasti u kojoj dominiraju Srbi.

Među dokumentima zaplijenjenim u raciji bila je i prepiska sa iračkim Ministarstvom odbrane (tada još pod kontrolom Sadama Huseina). Ispostavilo se da je “Orao” bio uključen u održavanje i popravku mlaznih motora za iračke MiGove, kršeći sankcije UN, ali to je bio samo vrh ledenog brega. Dalja istraga je otkrila da je cijela mreža fabrika – uglavnom u Srbiji, ali i neke u Bosni i Hrvatskoj – bila angažirana u velikom poslu kako bi pomogla Sadamu Huseinu da ojača svoju vojsku uoči američke invazije.

Serija ugovora, tajno sklopljenih između Sadamove i Miloševićeve vlade krajem 1999. godine, rezultirala je protokom oružja i opreme u Bagdad, uključujući oklopne projektile, rakete, protivtenkovsku municiju, tenkovske motore, razne eksplozive, hemijske stabilizatore i bacače granata, kao i raketno gorivo, motori aviona MiG, rezervni dijelovi i stručni savjeti o tome kako konfigurirati protuzračnu odbranu protiv SAD-a.

Iako je samo delić višemilijarderskog posla realizovan do trenutka kada je zavera otkrivena, ispostavilo se da je Miloševićeva smrt i uspostavljanje prozapadnog režima u Srbiji nije imalo uticaja na sporazum između Beograda i Bagdada: u stvari, isporuke oružja Iraku su dostigle vrhunac 2002.

Kao sporedan posao, Beograd je prodavao oružje i opremu Libiji, takođe kršeći embargo UN-a na oružje. Bilo je i tvrdnji, u izveštaju Međunarodne krizne grupe iz 2002. godine, da Beograd takođe snabdeva Sadama nervnim gasom i drugim hemijskim ratnim agensima. Ispostavilo se da su ove tvrdnje netačne.

Izvoz oružja u Irak i Libiju koordinirao je Jugoimport SDPR, zvanična srbijanska vojna agencija za nabavku, koja je koristila niz kompanija za poštanske sandučiće u navodno privatnom vlasništvu kako bi sakrila svoje aktivnosti i zaobišla kontrolu.

Zanimljivo, za jednu od ovih kompanija, poznatu kao JPL Systems, znalo se da je osnovana još 1995. godine od strane Državne bezbednosti Srbije, a bila je specijalizovana za proizvodnju i izvoz raketnog goriva na Bliski istok. Ime je postalo poznato kada je u junu 1995. eksplodirao tajni proizvodni pogon, postavljen u fabrici podnih pločica u blizini Beograda, ubivši 11 ljudi.

Incident je u to vreme zataškavao Miloševićev režim. Skandal iz afere Orao doveo je srpske vlasti u tešku poziciju. Vlada je negirala bilo kakvo saznanje o ugovorima između Miloševića i Huseina, tvrdeći da se posao odvijao iza njenih leđa od strane korumpiranih zvaničnika. Nakon ishitrene i tajnovite istrage, smenjen je čelnik Jugoimporta sa još nekoliko rukovodilaca, a ugašene su JPL Systems i druge slične kompanije.

Međutim, protiv osumnjičenih trgovaca ljudima nikada nije podignuta krivična prijava. Nedavni izvještaji Amnesty International-a tvrde da oružje iz Srbije i Bosne i Hercegovine i dalje teče u Liberiju i DR Kongo, podstičući tekuće sukobe u ovim zemljama. Iako je afera Orao bila daleko najveća operacija krijumčarenja oružja od kraja godine
Jugoslovenskih ratova, trgovina ljudima se nastavila, ali u manjim razmjerima. 2001. godine, snage NATO-a u Bosni presrele su veliku pošiljku malokalibarskog oružja – uključujući oklopne bacače i granate namijenjene za bivše gerilce OVK na Kosovu.

Pošiljka je bila dio krijumčarskog kanala koji je organizovala bosanskohercegovačka sigurnosna agencija poznata kao AID (Agencija za istraživanje dokumentacije), ali je uključivala i najviše zvaničnike Ministarstva odbrane BiH. AID je u međuvremenu rasformiran i restrukturiran, a članovima “Kosovskog izvoznog tima” se sudi u Sarajevu.

U međuvremenu, bliža saradnja srpskih, hrvatskih i bosanskih agencija za provođenje zakona dovela je do prekida rada nekoliko organizovanih grupa koje su se bavile krijumčarenjem manjih količina oružja – uglavnom pištolja i automatskih pištolja – u Italiju, Austriju i dalje na Zapad.

Droga se često nalazila u istim tovarima, što potvrđuje postojanje veze između trgovaca oružjem i drogom. Došlo je do određenog poboljšanja i na zakonodavnom planu. U Srbiji, kao i u susednim zemljama, lakši zakoni iz Titovog doba o posedovanju vatrenog oružja sada su zamenjeni mnogo oštrijim.

Jedna važna promjena je da dozvole za posjedovanje oružja više ne uključuju automatski dozvolu za njegovo nošenje, a posjedovanje automatskog oružja i eksplozivnih naprava sada može donijeti ozbiljnu kaznu zatvora počinitelju. Osim toga, u protekle tri godine, veliki broj viškova naoružanja u vlasništvu nacionalnih vojski Zapadnog Balkana, uništen je u sklopu programa pod pokroviteljstvom SAD-a. Program je posebno ciljao protivavionske i oklopne rakete koje se lansiraju s ramena, kao i druga oružja koja se mogu koristiti za terorističke aktivnosti. Ipak, ogromne količine oružja zaostalog iz rata još uvijek su u vlasništvu civila ili se slabo čuvaju, i lako se mogu naći u rukama terorista. Nije uloženo ni približno dovoljno napora, na primjer, da se osigura industrijski i vojni plastični eksploziv, koji se proizvodi u nekoliko fabrika širom bivše Jugoslavije, a lako se može nabaviti na crnom tržištu.

Organizirani kriminal na zapadnom Balkanu – Prvi dio: Droga – samo slijedi heroin

Organizirani kriminal na zapadnom Balkanu – Drugi dio – Trgovina ljudima – Uspješna Priča

V. Zaključci i preporuke

Tri glavna sektora aktivnosti organizovanog kriminala – trgovina drogom, ljudima i oružjem – su isprepletena, a sva tri su duboko ukorijenjena u sveprisutnu kulturu korupcije u regionu. Neometani etničkim predrasudama, političkim razlikama i dugim birokratskim procedurama, oni sarađuju na regionalnom i međunarodnom nivou mnogo efikasnije od vlada i međunarodnih organizacija koje ih pokušavaju suzbiti.

I iako je organizovani kriminal na Zapadnom Balkanu do sada široko prepoznat kao glavna prijetnja stabilnosti u regionu i Evropi, ne postoji sveobuhvatna strategija za rješavanje ovog problema, ni lokalno, ni u EU.

Na lokalnom nivou, glavna prepreka u borbi protiv organizovanog kriminala je nereformisani sektor bezbednosti, posebno u Srbiji, i loš i često nefunkcionalan pravosudni sistem, posebno na Kosovu.

Veličina i geografski položaj Srbije stavljaju je u centralnu poziciju u pokušaju da zaustavi tok ilegalnog saobraćaja kroz region. Međutim, srpske bezbednosne agencije, koje su imale ključnu ulogu u formiranju organizovanih kriminalnih grupa tokom 90-ih, trenutno rade bez gotovo ikakvog zakonskog ili parlamentarnog nadzora.

Zakon o bezbednosti, koji je na brzinu napisan i usvojen u Skupštini Srbije 2002. godine, ne sadrži odredbe koje bi omogućile spoljnu istragu aktivnosti Agencije: u nekoliko slučajeva, pokušaji srpskih sudova i tužilaštava da dobiju čak i osnovne informacije o slučajevima u kojima je BIA bila umešana su bili. ignorisani, ili čak otvoreno odbačeni.

Agencija je formalno odgovorna premijeru Srbije, ali su čak i njegova ovlašćenja ograničena. Premijer može da zaposli i otpusti direktora BIA, ali čak ni on nema zakonske instrumente da primora agenciju da uradi bilo šta što suštinski ne želi. Situacija nije mnogo drugačija kada su u pitanju ostali elementi sektora bezbednosti Srbije: vojska (sa sopstvenim špijunskim službama), redovna policija i dve manje bezbednosne agencije koje deluju pod okriljem Ministarstva spoljnih poslova.

Neuspeh u pronalaženju i hapšenju odbeglog generala Ratka Mladića jasno ilustruje ovu poentu. Drugi problem u Srbiji je njen pravosudni sistem koji, iako se konstantno reformiše, nastavlja da radi sa zapanjujućom neefikasnošću. Da bi se ovaj problem zaobišao, u Beogradu su 2003. godine osnovana dva specijalna suda – jedan za organizovani kriminal i drugi za ratne zločine.

Međutim, sudovi nemaju dovoljno osoblja (samo osam sudija se bavi organizovanim kriminalom) i rade bez političke podrške. Sadašnja vlada, izabrana 2004. godine, vidi Specijalne sudove kao naslijeđe svojih prethodnika i političkih rivala, a neki od njihovih ministara – uključujući ministra pravde – otvoreno se protive njihovom postojanju.

Maratonsko suđenje atentatorima na premijera Zorana Đinđića je rečit primer: posle više od 30 meseci još nema presude; u međuvremenu, jedan tužilac i predsednik veća su podneli ostavke, drugi tužilac je uhapšen i optužen za prenošenje informacija kriminalcima (preminuo je u pritvoru), dva važna svedoka su ubijena, a treći je napustio zemlju u strahu za svoj život.

I druge zemlje u regionu imaju problema. Hrvatska je otišla najdalje u dovođenju u red svog sigurnosnog sistema, ali je još uvijek daleko ispod standarda EU. U Bosni i Hercegovini, dva entiteta koja je čine – Republika Srpska i Bošnjačko-hrvatska Federacija – imaju svaki svoje policijske snage, a svaka policija djeluje prema različitim zakonima. Krivični zakoni u entitetima su također različiti. Do sada su se svi pokušaji bh. međunarodnih supervizora da ujedine policiju i usaglase zakone pokazali uzaludni zbog otpora lokalnih političara.

Kosovo je pravna crna rupa: ima lošu policiju, a pravosudni sistem, uprkos međunarodnim naporima, jedva da funkcioniše. Makedonija, koja je i dalje oporlja od sukoba između etničkih Albanaca i Slovena iz 2001. tek nešto bolje od Kosova. Na međunarodnom nivou, postoje neki plemeniti napori, posebno SECI (Centar inicijative za saradnju u jugoistočnoj Evropi za borbu protiv prekograničnog kriminala), osnovan 1996. godine. Sada povezan sa Europolom, SECI centar u Bukureštu, Rumunija, sastoji se od 12 članova (svih deset balkanskih zemalja, od Slovenije do Turske, plus Mađarska i Moldavija) i 13 stalnih posmatrača.

Svih dvanaest članova ima 24 policajca i carinika u SECI centru. U međuvremenu, SECI je proširio svoje aktivnosti na borbu protiv prekograničnog kriminala koji uključuje trgovinu drogom i oružjem, ljudima i pranje novca. Godine 2003. dodala je radne grupe za borbu protiv krijumčarenja i prijevare i borbe protiv terorizma kako bi uključila malokalibarsko i lako oružje (SALW) i oružje za masovno uništenje (WMD).

Međutim, čak i najbolji primjer uspjeha SECI – kao što je Operacija Miraž opisana u dijelu II ovog rada – otkriva njena institucionalna ograničenja i slabosti: od 500 trgovaca ljudima uhapšenih kao rezultat saradnje SECI do kraja 2004., samo 50 je išlo na suđenje, a samo 5 je rezultiralo osuđujućom presudom.

Druga dva regionalna instrumenta za borbu protiv organizovanog kriminala u regionu, SPOC (Inicijativa Pakta stabilnosti za borbu protiv organizovanog kriminala), stvorena u Sofiji 5. oktobra 2000., i SPAI (Inicijativa za borbu protiv korupcije Pakta stabilnosti) su uglavnom neaktivne. Jasno je da EU i druge članice međunarodne zajednice moraju mnogo aktivnije da se angažuju u suzbijanju balkanskih mreža organizovanog kriminala.

Osim očiglednog razloga, a to je da većina krijumčarene „robe“ – droge, oružja i ilegalnih stranaca – završi na tlu EU, postoji još nekoliko. Prvo, balkanske kriminalne mreže su već čvrsto ukorijenjene u Evropi, a najbolji način da se one eliminišu je rješavanje problema na izvoru, u njihovim domovinama. Drugo, iskorenjivanje organizovanog kriminala u regionu unapredio bi ekonomiju i doprineo ukupnoj političkoj stabilnosti na Balkanu, omogućavajući EU da sačuva neke od svojih finansijskih političkih i vojnih resursa koji su trenutno usmereni na održavanje statusa quo. I konačno, zemlje regiona će jednog dana postati punopravne članice EU, i što se prije oslobode neželjenog prtljaga organiziranog kriminala, to bolje.

Perspektiva članstva u EU je takođe jedini glavni faktor ujedinjenja na Balkanu i predstavlja moćnu polugu za prijeko potrebne reforme. Ali EU mora voditi put i jasno definirati svoje ciljeve i sredstva. Drugim riječima, EU i njeni saveznici moraju pokrenuti ofanzivu protiv organiziranog kriminala na Balkanu ili se suočiti s porazom.

Ova ofanziva treba istovremeno da se pozabavi tri fronta:

1) Zemlje zapadnog Balkana treba snažno ohrabrivati ​​ili čak podsticati da preduzmu temeljite reforme svojih sigurnosnih sektora kako bi ih učinili efikasnijim, odgovornijim i slobodnijim od korupcije, i to treba staviti visoko na agendi razgovorima o partnerstvima. Specijalizovane jedinice za sprovođenje zakona, odeljenja i agencije za borbu protiv organizovanog kriminala treba da imaju dovoljno ljudskih i materijalnih resursa koji će im omogućiti da rade optimalno i da budu izolovani od političkog uplitanja.

2) Bezbjednosne reforme moraju ići paralelno sa reformama pravosudnog sistema u regionu, koji takođe treba da bude efikasan, nezavisan i regionalno usklađen, kao i sa zakonima i principima EU.

3) Postojeća regionalna tijela za borbu protiv organizovanog kriminala treba revidirati i preurediti. Onima koji obećavaju, kao što je SECI, treba dati dodatna ovlaštenja i resurse, a druge treba eutanazirati; trebalo bi da postoji mogućnost formiranja novih međuagencijskih agencija.

Na sva ova tri fronta treba očekivati ​​žestok otpor. Nacionalistički političari će protestirati protiv stranog miješanja u unutrašnje stvari njihove zemlje; korumpirani zvaničnici i birokrate će se odupirati reformama i udružit će se sa onima koji su jednostavno nesposobni, ali željni da zadrže svoje pozicije.

Međutim, u ovoj borbi borci protiv organizovanog kriminala mogu računati na moćnog saveznika: narod Balkana je umoran od eksploatacije od strane kriminalaca sa dobrim vezama, i sa gnušanjem odbacuju mogućnost da im deca postanu narkomani ili da budu prisiljeni u prostituciju.

To čini izglede za pobjedu mnogo vjerovatnijim. Ali neko mora da započne borbu.

Cijeli izvještaj na engleskom jeziku, u .PDF, možete preuzeti: Organized Crime in the Western Balkans