Organizirani kriminal na zapadnom Balkanu

Autor daje kratku istoriju i opšti pregled situacije i trendova u tri najživlja i najotpornija sektora organizovanog kriminala na Zapadnom Balkanu – nedozvoljene droge, oružje, i trgovina ljudima – i ima za cilj da procijeni napore vlade (ili njihov nedostatak)

Autor: Dejan Anastasijević ¹

Autor daje i preporuke za budućnost. On zaključuje da su tri glavna sektora organizovana kriminalnih aktivnosti – trgovina drogom, ljudima i oružjem – one su isprepletene, a sve tri su duboko usađene u sveobuhvatnu kulturu korupcije u regionu i da ne postoji sveobuhvatna strategija za rješavanje problema, ni lokalno, ni u EU , iako je organizovani kriminal na Zapadnom Balkanu široko prepoznat kao glavna prijetnja stabilnosti u regionu i Evropi.

I. UVOD

Šest godina nakon završetka jugoslovenskih ratova, može se sa sigurnošću tvrditi da je potencijal za velike oružane sukobe na Zapadnom Balkanu u velikoj mjeri smanjen. Međutim, države koje su se pojavile sa ruševina Jugoslavije pate od hronične političke nestabilnosti, visoke stope nezaposlenosti i nedostatka vladavine prava. To, zajedno sa raširenom korupcijom, neriješenim etničkim pitanjima i poroznim
granicama, čini ih podložnim i terorizmu i organizovanom kriminalu. Štaviše, strukture za provođenje zakona u regionu su uglavnom relikti iz ratnog perioda, nenavikli na demokratsko okruženje. Osmišljeni da služe autokratskim režimima u dubokoj tajnosti, oni ostaju duboko sumnjičavi prema svakom pokušaju reforme i odgovornosti.

Takođe, treba napomenuti da u Srbiji i Crnoj Gori režim Slobodana Miloševića nije bio samo korumpiran, autokratski i kriminalizovan: to je bio zločinački režim, čiji je ceo sektor bezbednosti bio duboko umešan ne samo u ratne zločine, već i u klasične oblicke organizovanog kriminala: trgovina drogom i oružjem, iznude, otmice i ciljana ubistva. Sigurnosni sistemi u drugim republikama, nažalost, replicirali su ovaj model u različitim stepenima tokom 90-ih. Iako su sada u svim bivšim jugoslovenskim republikama u toku napori da se ove strukture reformišu u skladu sa evropskim standardima, većina posmatrača se slaže da su ove reforme, u najboljem slučaju, samo blago efikasne, a u najgorem kontraproduktivne. U Srbiji je, na primer, Bezbednosno-informativna agencija (BIA), koja je ranije delovala pod okriljem Ministarstva unutrašnjih poslova, „reformisana” tako što je definisana kao „nezavisna” agencija, čime je praktično stavljena van nadležnosti i kontrole vlade. Situacija u Makedoniji nije puno bolja, a Hrvatska se, unatoč nekim poboljšanjima, još uvijek bori da razbije zloćudno nasljeđe Franje Tuđmana.

---

¹ Dejan Anastasijević je viši istraživački izveštač beogradskog nedeljnika VREME i slobodni balkanski dopisnik magazina TIME. Takođe radi i za Beogradski centar za ljudska prava. Ovaj rad je predstavljen na Prvoj godišnjoj konferenciji o sigurnosti građana, terorizmu i organiziranom kriminalu u Regionu Zapadnog Balkana, u organizaciji HUMSEC projekta u Ljubljani, 23-25. novembra 2006

---

Dio II: Trgovina ljudima – uspješna priča

Iako je trgovina ljudima drevni fenomen, Zapad je relativno nedavno prepoznao to kao ozbiljan problem, a još nedavno i na Zapadnom Balkanu, gdje se pojavio tokom i nakon jugoslovenskih ratova, i brzo je postao razuzdan.

Uništavanje društvenog tkiva uzrokovano ratom, zajedno sa masovnim migracijama i ekonomskim kolapsom, zajedno su učinili stvaranje plodnog tla za trgovce ljudima. Tek kada je problem postao toliko akutan da je postalo očigledno da prevazilazi svoje najčešće manifestacije – prostituciju, prosjačenje i ilegalne prelaske granice – postalo je očigledno da je neophodna hitna i koordinirana akcija.

Ispostavilo se da su dobro osmišljeni i koordinirani domaći i međunarodni napori dali impresivne rezultate u relativno kratkom vremenskom periodu.

Prema Konvenciji UN-a protiv transnacionalnog organizovanog kriminala, trgovina ljudima podrazumeva: „trgovina ljudima je regrutovanje, prevoz, premeštaj, skrivanje ili primanje lica, pretnjom ili upotrebom sile ili drugih oblika prinude, otmice, prevare, obmane, zloupotrebe ovlasti ili ugroženog položaja ili davanja ili primanja plaćanja ili beneficija radi postizanja pristanka osobe koja ima kontrolu nad drugom osobom u svrhu eksploatacije.”

Na zapadnom Balkanu, ova aktivnost otprilike spada u tri potkategorije: trgovina ženama, uglavnom radi seksualne eksploatacije; trgovina muškarcima, obično siromašnim migrantima, za ilegalna tržišta rada; i trgovina djecom, uglavnom romskom populacijom, i njihovo angažovanje kao prosjaka, lopova i provalnika.

Sve tri kategorije su bile i još uvijek su prisutne na Zapadnom Balkanu. Teško je utvrditi obim i karakteristike trgovine ljudima iz više razloga.

Prvo, samo mali broj žrtava se obraća policiji ili nekoj organizaciji koja pomaže žrtvama. Osim toga, većina vladinih i nevladinih organizacija iznosi različite brojke, ovaj fenomen je proizvod odsustva kombinovanog sistema za praćenje i analizu.

Na primjer, prema izvještaju Ujedinjenih nacija, procjenjuje se da svake godine 700.000 žena i djece iz cijelog svijeta postane žrtvama trgovine ljudima, dok prema rezultatima švedske nevladine agencije “Kvinna till Kvinna” procjenjuje da se svake godine sa oko 500.000 žena iz cijelog svijeta trguje u Zapadnoj Evropi.

Međunarodna organizacija za migracije (IOM) je u svom istraživanju iz 1997. godine zabilježila da je te godine 175.000 žena trgovano iz Centralne i Istočne Evrope i zemalja bivšeg Sovjetskog Saveza. Noviji izvještaji IOM-a otkrivaju da se svake godine sa 120.000 žena trguje u zemljama EU, uglavnom preko Balkana.

Najnoviji izvještaji za Jugoistočnu Evropu (UNICEF) ističu da je čak 90% žena — stranih državljana uključeno u seks industriju na Balkanu i žrtve su trgovine ljudima u svrhu seksualne eksploatacije.

Glavni putevi prema ekonomski i socijalno dobrostojećim zemljama zapadne Evrope su sljedeći: prvo, preko Bosne i Hercegovine, Hrvatske i djelimično Slovenije do Italije ili Austrije; drugo, od Moldavije, Rumunije, Srbije i Crne Gore do Albanije, i preko Jadranskog mora u Italiju; treće, od Rumunije, Bugarske i Albanije (preko BJR Makedonije) do Grčke.

Pored ove transnacionalne dimenzije trgovine ljudima, unutrašnja trgovina iz ruralnih u urbana područja se ne smanjuje i još im je teže ući u trag. U nekim slučajevima, korumpirani lokalni zvaničnici štite trgovce ljudima i tako osiguravaju nesmetan protok žena i djece kojima se trguje unutar zemlje.

Većina žrtava trgovine ljudima su prosečne starosti od 14 do 32 godine i uglavnom su poreklom iz ruralnih ili siromašnih urbanih sredina. Nasilje ili seksualno zlostavljanje u porodicama i nedostatak mogućnosti za posao u njihovim zajednicama su među glavnim faktorima.

Dodatni problem predstavlja nisko obrazovanje: većina žrtava je završila tek osnovnu školu ili ima malo srednje obrazovanje. Naime, teški porodični uslovi i tradicionalan odnos prema rodnim ulogama onemogućavaju ih da nastave svoj obrazovni proces. I kao rezultat toga, oni su direktno gurnuti u ruke agenata trgovine ljudima. Po dolasku na „obećano“ odredište, žrtve vrlo često ostaju bez ličnih dokumenata i stavljaju se pod kontrolu trgovaca ljudima.

Ukoliko se žrtve odupru saradnji sa trgovcima ljudima, najvjerovatnije im prijeti predaja vlastima zemlje u kojoj ilegalno borave. Bez ličnih dokumenata, finansijskih sredstava i nedovoljnog znanja jezika nemaju drugog izbora nego da sarađuju. U poređenju sa trgovinom drogom ili oružjem, trgovina ljudima ima jednu očiglednu prednost: za razliku od većine drugih potrošačkih dobara, ljudsko biće može biti prodato iznova i iznova gubi veliki dio svoje vrijednosti.

Prema policijskim izvještajima, mlada žena može se kupiti između 500 i 5.000 eura, a kada je natjeraju na prostituciju, može zaraditi svom vlasniku čak 15.000 eura mjesečno; onda se može preprodati i zamijeniti drugom žrtvom.

Nedostatak društvene svijesti, blagi zakoni i (u slučajevima Kosova i Bosne) veliko prisustvo međunarodnih mirovnih snaga i birokrata, zajedno sa gore navedenim faktorima pritiska, pretvorili su trgovinu ljudima – posebno ženama – u nisko rizično i visokoprofitabilno poduzetništvo.

Stoga nije ni čudo što je na prelazu vekova Zapadni Balkan postao “raj” za ovaj biznis: pre šest godina, procenjeno je da je samo u Srbiji oko 2.000 žena bilo angažovano na različitim poslovima povezanim sa trgovinom ljudima. Bordeli, tanko maskirani kao noćni klubovi, eskort agencije i saloni za masažu, bili su ne samo u izobilju, već su se i agresivno reklamirali u medijima, zajedno sa ponudama za “unosne poslove za atraktivne djevojke u zapadnoj Evropi”. U Bosni i na Kosovu stotine “noćnih klubova” nudile su seksualne usluge strancima i lokalnim “biznismenima”, često uz puno znanje i zaštitu lokalne i međunarodne policije.

Prvi korak u rješavanju ovog pitanja bilo je potpisivanje Palermske deklaracije o borbi protiv trgovine ljudima na inicijativu Pakta stabilnosti za jugoistočnu Evropu 2000. godine, kao i naknadnih izjava o obavezama (Zagreb 2002, Tirana 2003, Sofija 2003). Deklaracija, koju je potpisala većina zemalja u regionu, pružila je koristan okvir i jasne smjernice u borbi protiv trgovine ljudima.

Sledeći korak zahtevao je izmene u Krivičnom zakoniku Srbije. Do sredine aprila 2003. godine na teritoriji Srbije počinioce trgovine ljudima bilo je moguće goniti samo na osnovu krivičnih djela koja su sadržavala elemente trgovine ljudima: koncepcija uspostavljanja ropstva i prevoza ljudi u ropstvo, nedozvoljen prelazak državnih granica i posredovanje u bavljenju prostitucijom.

Osim ovih krivičnih djela, impliciranje niza drugih mogućih inkriminacija kao što su otmica, protupravno lišenje slobode, ubistvo, teške tjelesne povrede, silovanja, narušavanje sigurnosti, prijetnje, prinude i sl., ali su se svi pokazali nedovoljnim jer su sva ta djela samo fragmentarne inkriminacije čija primjena nije adekvatna mjera za procesuiranje trgovine ljudima koja sama po sebi je vrsta krivičnog djela koja se sastoji od više krivičnih djela.

Međutim, čak i one odredbe koje bi se mogle koristiti u slučajevima trgovine ljudima, kao što je gore pomenuto, jedva da su ikada implementirane u praksi, pa je stoga mračna figura kriminala bila prilično značajna u ovoj oblasti. Međutim, 11. aprila 2003. godine usvojena je izmjena i dopuna Predloga zakona o izmjenama i dopunama Krivičnog zakonika Srbije i krivično djelo trgovina ljudima uvršteno je u Krivični zakon Republike Srbije (član 111b) kao krivično djelo, poseban zločin, definisan prema međunarodnim standardima.

Novim zakonom uvedene su stroge kazne, do deset godina zatvora, sa obaveznim zatvorskim kaznama ako su žrtve bile mučene ili su bile ispod starosne dobi za pristanak u vrijeme zločina. Srbija je 16. maja 2005. potpisala još jedan važan međunarodni ugovor – Savet Evropske konvencije o borbi protiv trgovine ljudima. Od skora na snazi ​​je i posljednji dio pravne slagalice – uvođenje programa zaštite svjedoka.

Slične izmjene i dopune uvedene su u zakonodavstvo Bugarske, Makedonije, Bosne i Hercegovine i drugih zemalja koje se bave ovim problemom. Međutim, čak i novi zakoni imaju ozbiljne rupe. Akcija za borbu protiv trgovine ljudima (ASTRA), vodeća nevladina organizacija specijalizovana za ovu oblast, ističe da su kazne i dalje preblage, te da se kupovina usluga žrtava trgovine ženama i dalje ne smatra prekršajem.

Takođe, ASTRA prigovara da se premalo pažnje posvećuje zaštiti žrtava. Septembra 2003. godine, SECI (Southeast European Cooperative Initiative), regionalni centar za borbu protiv prekograničnog kriminala sa sjedištem u Rumuniji, pokrenuo je operaciju Mirage, koordinisano suzbijanje trgovaca ljudima u regionu (operacija je smišljena još 2000. godine). Tokom desetodnevnih regionalnih napora, organi za provođenje zakona su ciljali i žrtve i kriminalce umiješane u trgovinu ljudima.

Od skoro 600 identifikovanih trgovaca ljudima, 207 je optuženo, a većina njih je osuđena po novim zakonima (neka suđenja su još u toku). Od preostalih osumnjičenih, 319 je još pod istragom. Što je još važnije, gotovo 500 žrtava trgovine ljudima oslobođeno je iz kandži svojih „vlasnika“, a 63 je pružena pomoć (usluge su uključivale sklonište, repatrijaciju i psihološko savjetovanje). U 2.175 slučajeva primijenjene su administrativne mjere (takse, zabrane, privremeni zatvor, protjerivanje).

Iako operacija Miraž nije iskorijenila trgovinu ljudima u regionu, vladini zvaničnici i nevladine organizacije slažu se da je postignut značajan napredak. U 2005. godini, 24 osobe su uhapšene zbog trgovine ljudima, krivičnih dela u Srbiji i registrovana je preko 181 žrtva. Iste godine otkriveno je 11 lanaca krijumčarenja ljudi, a uhapšene su 23 osobe.

Krijumčareni ljudi dolazili su iz raznih zemalja, od Moldavije do Bangladeša, Pakistana, pa čak i Šri Lanke. Većina je u Srbiju ušla preko Kosova, prvo sletevši na prištinski aerodrom. Srpski tužioci tvrde da je međunarodna policija na Kosovu često ignorisala njihove ponovljene zahteve za hapšenje identifikovanih krijumčara.

Prema njihovim riječima, saradnja je neznatno poboljšana nakon bombaškog napada u Londonu 7. jula 2005. godine, nakon čega je međunarodna policija pod vodstvom Britanaca konačno uhapsila osumnjičenog kodnog imena “Munir” iz Bangladeša koji je navodno bio mozak kanala za krijumčarenje.

Osumnjičeni je u Prištini živeo najmanje pet godina, a procenjuje se da je najmanje 800 njegovih sunarodnika prokrijumčareno na Zapad, preko Srbije, u periodu od 2002. do 2004. godine. “Munir” još uvijek čeka suđenje.

Međutim, mnogo više treba učiniti u vezi sa trgovinom djecom. Iako je ovaj fenomen do sada uglavnom bio ograničen na Aziju, u posljednje vrijeme fokus se pomjerio na istočnoevropske zemlje. Ove zemlje su postale glavni „izvoznici” dece u zemlje zapadne Evrope, posebno u Italiju, Grčku, Kipar, itd.

U junu 2002. godine, grčka policija je otkrila kriminalnu grupu umešanu u trgovinu bugarskom decom. Tokom istrage se ispostavilo da su se djeca na crnom tržištu prodavala po cijeni od 1.500-15.000 eura zapadnim parovima.

Iako niko ne spori da je u Srbiji napravljen jasan napredak, grupe za ljudska prava tvrde da je trgovina ljudima samo gurnuta dublje u podzemlje. Centri za seks trafiking su nestali iz Beograda, ali mnogi nesmetano rade u Sandžaku, oblasti u jugozapadnoj Srbiji naseljenom većinom muslimanima.

Blizina i bosanske i kosovske granice, kao i zaostajanja etničke napetosti u Sandžaku, čine ga pogodnom bazom za ovu vrstu aktivnosti, kao i za trgovinu drogom.

Ipak, u poređenju sa drugim naporima u borbi protiv organizovanog kriminala, suzbijanje trgovine ljudima je provedeno bolje od većine. Ali to je bilo moguće samo zbog nekoliko faktora:

1) Postojala je jasna politička volja, kako u zemljama Zapadnog Balkana, tako i u EU i drugim međunarodnim organizacijama da se ovaj problem riješi. Osim toga, nije bilo ničeg politički kontroverznog u iskorenjivanju modernog ljudskog ropstva.

2) Kampanja je bila dobro koordinirana na lokalnom, nacionalnom i međunarodnom nivou.

3) Finansiranje nije predstavljalo problem, jer je postojao jasan interes bogatih zapadnih zemalja da problem riješe na izvoru prije nego što stigne na njihova vrata. Samo vlade SAD i Švedske su 2004. godine doprinijele sa preko 33.000 američkih dolara raznim programima usmjerenim na prevenciju trgovine ljudima.

4) Osim nacionalnih vlada i međunarodnih organizacija, od početka su bile uključene nevladine organizacije poput ASTRA, koje su pružale podatke, kao i stručnost i obuku za izvršnu i zakonodavnu vlast. Medijski sektor je također rano bio angažiran, pomažući u podizanju javne svijesti i političke podrške.

5) Korumpirani sigurnosni sektor, tradicionalno uključen u krijumčarenje droge i oružja, nikada nije bio duboko zainteresiran za kontrolu trgovine ljudima, tako da nisu imali mnogo interesa da ometaju ili opstruiraju kampanju. Da li se naučene lekcije u suzbijanju trgovine ljudima mogu primijeniti i u borbi protiv drugih oblika organizovanog kriminala, biće riječi dalje u završnom poglavlju.

Organizirani kriminal na zapadnom Balkanu – Prvi dio: Droga – samo slijedi heroin

Organizirani kriminal na zapadnom Balkanu – Treći dio – Krijumčarenje Oružja

V. Zaključci i preporuke

Tri glavna sektora aktivnosti organizovanog kriminala – trgovina drogom, ljudima i oružjem – su isprepletena, a sva tri su duboko ukorijenjena u sveprisutnu kulturu korupcije u regionu. Neometani etničkim predrasudama, političkim razlikama i dugim birokratskim procedurama, oni sarađuju na regionalnom i međunarodnom nivou mnogo efikasnije od vlada i međunarodnih organizacija koje ih pokušavaju suzbiti.

I iako je organizovani kriminal na Zapadnom Balkanu do sada široko prepoznat kao glavna prijetnja stabilnosti u regionu i Evropi, ne postoji sveobuhvatna strategija za rješavanje ovog problema, ni lokalno, ni u EU.

Na lokalnom nivou, glavna prepreka u borbi protiv organizovanog kriminala je nereformisani sektor bezbednosti, posebno u Srbiji, i loš i često nefunkcionalan pravosudni sistem, posebno na Kosovu.

Veličina i geografski položaj Srbije stavljaju je u centralnu poziciju u pokušaju da zaustavi tok ilegalnog saobraćaja kroz region. Međutim, srpske bezbednosne agencije, koje su imale ključnu ulogu u formiranju organizovanih kriminalnih grupa tokom 90-ih, trenutno rade bez gotovo ikakvog zakonskog ili parlamentarnog nadzora.

Zakon o bezbednosti, koji je na brzinu napisan i usvojen u Skupštini Srbije 2002. godine, ne sadrži odredbe koje bi omogućile spoljnu istragu aktivnosti Agencije: u nekoliko slučajeva, pokušaji srpskih sudova i tužilaštava da dobiju čak i osnovne informacije o slučajevima u kojima je BIA bila umešana su bili. ignorisani, ili čak otvoreno odbačeni.

Agencija je formalno odgovorna premijeru Srbije, ali su čak i njegova ovlašćenja ograničena. Premijer može da zaposli i otpusti direktora BIA, ali čak ni on nema zakonske instrumente da primora agenciju da uradi bilo šta što suštinski ne želi. Situacija nije mnogo drugačija kada su u pitanju ostali elementi sektora bezbednosti Srbije: vojska (sa sopstvenim špijunskim službama), redovna policija i dve manje bezbednosne agencije koje deluju pod okriljem Ministarstva spoljnih poslova.

Neuspeh u pronalaženju i hapšenju odbeglog generala Ratka Mladića jasno ilustruje ovu poentu. Drugi problem u Srbiji je njen pravosudni sistem koji, iako se konstantno reformiše, nastavlja da radi sa zapanjujućom neefikasnošću. Da bi se ovaj problem zaobišao, u Beogradu su 2003. godine osnovana dva specijalna suda – jedan za organizovani kriminal i drugi za ratne zločine.

Međutim, sudovi nemaju dovoljno osoblja (samo osam sudija se bavi organizovanim kriminalom) i rade bez političke podrške. Sadašnja vlada, izabrana 2004. godine, vidi Specijalne sudove kao naslijeđe svojih prethodnika i političkih rivala, a neki od njihovih ministara – uključujući ministra pravde – otvoreno se protive njihovom postojanju.

Maratonsko suđenje atentatorima na premijera Zorana Đinđića je rečit primer: posle više od 30 meseci još nema presude; u međuvremenu, jedan tužilac i predsednik veća su podneli ostavke, drugi tužilac je uhapšen i optužen za prenošenje informacija kriminalcima (preminuo je u pritvoru), dva važna svedoka su ubijena, a treći je napustio zemlju u strahu za svoj život.

I druge zemlje u regionu imaju problema. Hrvatska je otišla najdalje u dovođenju u red svog sigurnosnog sistema, ali je još uvijek daleko ispod standarda EU. U Bosni i Hercegovini, dva entiteta koja je čine – Republika Srpska i Bošnjačko-hrvatska Federacija – imaju svaki svoje policijske snage, a svaka policija djeluje prema različitim zakonima. Krivični zakoni u entitetima su također različiti. Do sada su se svi pokušaji bh. međunarodnih supervizora da ujedine policiju i usaglase zakone pokazali uzaludni zbog otpora lokalnih političara.

Kosovo je pravna crna rupa: ima lošu policiju, a pravosudni sistem, uprkos međunarodnim naporima, jedva da funkcioniše. Makedonija, koja je i dalje oporlja od sukoba između etničkih Albanaca i Slovena iz 2001. tek nešto bolje od Kosova. Na međunarodnom nivou, postoje neki plemeniti napori, posebno SECI (Centar inicijative za saradnju u jugoistočnoj Evropi za borbu protiv prekograničnog kriminala), osnovan 1996. godine. Sada povezan sa Europolom, SECI centar u Bukureštu, Rumunija, sastoji se od 12 članova (svih deset balkanskih zemalja, od Slovenije do Turske, plus Mađarska i Moldavija) i 13 stalnih posmatrača.

Svih dvanaest članova ima 24 policajca i carinika u SECI centru. U međuvremenu, SECI je proširio svoje aktivnosti na borbu protiv prekograničnog kriminala koji uključuje trgovinu drogom i oružjem, ljudima i pranje novca. Godine 2003. dodala je radne grupe za borbu protiv krijumčarenja i prijevare i borbe protiv terorizma kako bi uključila malokalibarsko i lako oružje (SALW) i oružje za masovno uništenje (WMD).

Međutim, čak i najbolji primjer uspjeha SECI – kao što je Operacija Miraž opisana u dijelu II ovog rada – otkriva njena institucionalna ograničenja i slabosti: od 500 trgovaca ljudima uhapšenih kao rezultat saradnje SECI do kraja 2004., samo 50 je išlo na suđenje, a samo 5 je rezultiralo osuđujućom presudom.

Druga dva regionalna instrumenta za borbu protiv organizovanog kriminala u regionu, SPOC (Inicijativa Pakta stabilnosti za borbu protiv organizovanog kriminala), stvorena u Sofiji 5. oktobra 2000., i SPAI (Inicijativa za borbu protiv korupcije Pakta stabilnosti) su uglavnom neaktivne. Jasno je da EU i druge članice međunarodne zajednice moraju mnogo aktivnije da se angažuju u suzbijanju balkanskih mreža organizovanog kriminala.

Osim očiglednog razloga, a to je da većina krijumčarene „robe“ – droge, oružja i ilegalnih stranaca – završi na tlu EU, postoji još nekoliko. Prvo, balkanske kriminalne mreže su već čvrsto ukorijenjene u Evropi, a najbolji način da se one eliminišu je rješavanje problema na izvoru, u njihovim domovinama. Drugo, iskorenjivanje organizovanog kriminala u regionu unapredio bi ekonomiju i doprineo ukupnoj političkoj stabilnosti na Balkanu, omogućavajući EU da sačuva neke od svojih finansijskih političkih i vojnih resursa koji su trenutno usmereni na održavanje statusa quo. I konačno, zemlje regiona će jednog dana postati punopravne članice EU, i što se prije oslobode neželjenog prtljaga organiziranog kriminala, to bolje.

Perspektiva članstva u EU je takođe jedini glavni faktor ujedinjenja na Balkanu i predstavlja moćnu polugu za prijeko potrebne reforme. Ali EU mora voditi put i jasno definirati svoje ciljeve i sredstva. Drugim riječima, EU i njeni saveznici moraju pokrenuti ofanzivu protiv organiziranog kriminala na Balkanu ili se suočiti s porazom.

Ova ofanziva treba istovremeno da se pozabavi tri fronta:

1) Zemlje zapadnog Balkana treba snažno ohrabrivati ​​ili čak podsticati da preduzmu temeljite reforme svojih sigurnosnih sektora kako bi ih učinili efikasnijim, odgovornijim i slobodnijim od korupcije, i to treba staviti visoko na agendi razgovorima o partnerstvima. Specijalizovane jedinice za sprovođenje zakona, odeljenja i agencije za borbu protiv organizovanog kriminala treba da imaju dovoljno ljudskih i materijalnih resursa koji će im omogućiti da rade optimalno i da budu izolovani od političkog uplitanja.

2) Bezbjednosne reforme moraju ići paralelno sa reformama pravosudnog sistema u regionu, koji takođe treba da bude efikasan, nezavisan i regionalno usklađen, kao i sa zakonima i principima EU.

3) Postojeća regionalna tijela za borbu protiv organizovanog kriminala treba revidirati i preurediti. Onima koji obećavaju, kao što je SECI, treba dati dodatna ovlaštenja i resurse, a druge treba eutanazirati; trebalo bi da postoji mogućnost formiranja novih međuagencijskih agencija.

Na sva ova tri fronta treba očekivati ​​žestok otpor. Nacionalistički političari će protestirati protiv stranog miješanja u unutrašnje stvari njihove zemlje; korumpirani zvaničnici i birokrate će se odupirati reformama i udružit će se sa onima koji su jednostavno nesposobni, ali željni da zadrže svoje pozicije.

Međutim, u ovoj borbi borci protiv organizovanog kriminala mogu računati na moćnog saveznika: narod Balkana je umoran od eksploatacije od strane kriminalaca sa dobrim vezama, i sa gnušanjem odbacuju mogućnost da im deca postanu narkomani ili da budu prisiljeni u prostituciju.

To čini izglede za pobjedu mnogo vjerovatnijim. Ali neko mora da započne borbu.

Cijeli izvještaj na engleskom jeziku, u .PDF, možete preuzeti: Organized Crime in the Western Balkans