Enes Halilović o najnovijem djelu „Ljudi bez grobova“, pisanju, kritici, nauci i umjetnosti
Enes Halilović, pripovjedač, pjesnik i dramski pisac, prvi put bio je gost Trga pjesnika u okviru književnog programa 35. festivala Grad teatar. Dobitnik je niza književnih priznanja, pored ostalih i nagrade „Meša Selimović“ za zbirku pjesama „Zidovi“, nagradu „Branko Miljković“ za „Pesme iz bolesti i zdravlja“ i nagrade „Stevan Sremac“ za roman „Ako dugo gledaš u ponor“.
Prošle godine objavljen je njegov najnoviji roman naslovljen „Ljudi bez grobova“, koji je dobio nagrade „Vital“ i „Grigorije Božović“. Tokom održavanja 35. festivala Grad teatar, književnik, publicista i novinar istakao je važnost spoja nauke i umjetnosti poredeći ih sa istokom i zapadom i neraskidivom vezom ove dvije oblasti. „Sva znanja su jedno znanje“, rekao je ovaj višestruko nagrađivani umjetnik, čije su priče, pjesme i drame prevedene na čak 25 svjetskih jezika.
POBJEDA: Pišete poeziju, prozu, napisali ste tri romana, dvije drame i dobitnik ste mnogih nagrada. Da li pisac mora da se opredijeli za jedan žanr? Kakve izazove piscu postavlja svaki od njih?
HALILOVIĆ: Sve je to jedan te isti žanr. Književnost jeste ili nije. Pisac je pisac ili nije. Razlike svakako postoje, ali to su manje razlike nego kad vjetar duva sa juga ili sa sjevera… to je isti vjetar, isti vazduh, ista lica hladi.
POBJEDA: Prema Vašem romanu „Ako gledaš dugo u ponor“ je nastala i predstava koja je dobila pet nagrada na Sterijinom pozorju, između ostalih i za najbolju predstavu. Pritom je to bilo prvo gostovanje predstave iz Novog Pazara na tom čuvenom festivalu. Kakvo je to iskustvo bilo za Vas?
HALILOVIĆ: Sasvim normalno, prirodno. Nešto što je uslijedilo voljom sudbine. Reditelj i glumci su dramatizovali moj tekst, a ja sam pet puta gledao tu predstavu i baš su najbolje odigrali te večeri, 20. juna u Novom Sadu. Nagrada je uslijedila i nisam se iznenadio.
POBJEDA: Koliko je za Vas važno mišljenje publike, a koliko kritike?
HALILOVIĆ: Važno je i mišljenje kritike i mišljenje publike, ali i nevažno je i jedno i drugo, jer ponekad ni kritika ni publika nisu u pravu. Važno je šta pisac misli o svom djelu, a i on sam je nekad zalutao iz realnosti. Ipak, vrijeme sve postavi na svoje mjesto.
POBJEDA: Djela su Vam prevedena na 25 jezika. Kakve su reakcije iz drugih zemalja?
HALILOVIĆ: Nisu na sve te jezike prevedene cijele moje knjige, ali na neke jezike jesu prevedene moje knjige, ili više njih. Na primjer, na latinski je prevedeno nekoliko pjesama, a na makedonski četiri knjige, sada nadam se i peta. Reakcije su različite, jer mnogo ovisi o tome ko je izdavač knjige i ko je urednik. Od toga dosta zavisi recepcija u stranim zemljama. Dao sam knjigama sve što sam mogao i neka žive svoj život. Nadam se da će me nadživjeti.
Einsteinovo pismo sa poznatom formulom prodaje se na aukciji, početna cijena 400,000$
POBJEDA: Radili ste kao novinar, osnivač ste novinske agencije, časopisa… Koliko Vam je bavljenje novinarstvom pomoglo u pisanju?
HALILOVIĆ: Veoma mi je pomoglo. Novinar stalno savladava jezik i tekst. Saopštiti nešto – važno je i novinar je uvijek u treningu, samo ne treba da ga skroz obori stvarnost. I danas radim kao novinar.
POBJEDA: U podnaslovu romana „Ljudi bez grobova“ naveden je matematički problem – Goldbahova hipoteza. Zbog čega baš Goldbahova hipoteza?
HALILOVIĆ: To je znamenje mog romana. Ne želim da tumačim svoju umjetnost, ali ta hipoteza je potrebna mojoj priči koju čitaoci, nadam se, neće nikad zaboraviti.
POBJEDA: Kažete da ne želite da tumačite svoju umjetnost. Zašto?
HALILOVIĆ: Tako upadam u zamku. U zamku sopstva i ja nikad ne mogu reći sve što sam htio jednim romanom, sve njegove sjenke i šifre i skrivena značenja. A šta god da kažem za medije, premalo je… bolje da ćutim. Treba samo dati osnovne informacije.
POBJEDA: Da li su nauka i umjetnost spojive?
HALILOVIĆ: Da. Još poslije moje pjesničke knjige „Zidovi“ izjavio sam da su nauka i umjetnost kao istok i zapad… kreneš na istok i pojaviš se na zapadu. Zapravo, sva znanja su jedno znanje.
POBJEDA: Priča romana „Ljudi bez grobova“ zasnovana je na istinitim događajima, u romanu se pojavljuju i stvarne ličnosti. Da li je to razlog zbog kog Vam je trebalo skoro 30 godina da završite ovaj roman ili postoji neki drugi razlog?
HALILOVIĆ: Tako se odmotalo… 28 godina rada. Dvadeset šest godina sam skupljao građu, a posljednje dvije godine intenzivno pisao.
POBJEDA: Da li je bitniji zločin ili posljedice zločina?
HALILOVIĆ: Neodvojiv je zločin od posljedica koje vuče. Samo se zamisao zločina može na neki način odvojiti, ako se ne realizuje. Ubistva u mom romanu su nešto što je poreknulo slijed događaja. Sudbina teče, a umjetnost je tu da se bolje upoznamo sa sudbinom.
Grnčarija koja treba da oživi
POBJEDA: Pišete li sad i o čemu?
HALILOVIĆ: Sređujem knjigu poezije. Volio bih da naredne godine objavim knjigu stihova. Imam dogovor sa izdavačem u Novom Sadu. Izbirljiv sam kad je poezija u pitanju. Ne može od svakog slova da nastane poezija.
POBJEDA: Gdje ste? Šta ste? Odakle dolazite? Gdje idete?
HALILOVIĆ: Odgovoriću stihovima iz moje knjige „Bangladeš“: „Ko sam? Šta sam? Odakle sam?/ Grnčarija koja treba da oživi. / To sam. Ja sam. Od zemlje sam.