Inspirativna istinita priča o slijepom hafizu

Dr. Muhamed Šemoski: Iskoristi svoje mogućnosti i nikad ne odustaj od svojih snova

U selu Ruzejkat u Egiptu, davne 1953. godine, rodilo se neobično dijete. Otac mu je bio dobar i pobožan čovjek. Kad je diječak imao dvije i po godine, obolio je od dječije paralize i izgubio vid.

Porodica se usredotočila na njegovo liječenje posjećujući ljekare koji su na kraju bili jednoglasni u mišljenju da mu nema lijeka i da se neće izliječiti. Porodica je bila potresena, neki od njih nisu gubili nadu, dok drugi su predlagali da ga ostave kod mlina, i da ga se tako riješe.

Roditelji odbiše takve prijedloge, te odlučiše da ga pošalju kod vjerski- učenih ljudi. Godinu dana nakon toga, zbog očevog posla, oni se sele u Kairo. Doveli su učenog čovjeka kako bi dijete podučavao Kur’anu. I doista, dijete je naučilo Kur’an napamet.

Dijete je provelo svoj život u kući sve do svoje 16. godine, ne pohađajući školu. Neprestano je ponavljao Kur’an, a najbolji prijatelj u tom periodu bio mu je radio. Uz radio educirao se o kulturi, ekonomiji, politici i sl. Slušao je na radiju seriju “Dani”, i želio je biti kao Taha Husejn koji je napisao tog romana “Dani”, koji je isto tako bio slijep.

Neko bi mu čitao ponekad neku knjigu, a on je to upijao svim svojim čulima. Imao je on svoje snove, bez obzira na to što je izgubio vid. Jedan od tih snova bio mu je da bude imam, hatib i vaiz. Uz radio naučio je engleski jezik, slušao je evropske programe.

Kada je bio manji, učio je u kući vrlo glasno Kur’an, te držao govor i propovijed isto kao da se obraća ljudima i kao da ga neko sluša. I zaista je to radio svaki dan, te uskoro se svijet počeo okupljati oko njega. Neki su bili fascinirani njegovim učenjem i govorom, dok drugi su smatrali da je izgubio pamet.

On je bio presretan kad je spoznao da ga neko sluša. Period njegovog obrazovanja je započeo kad je imao 16. godina. Počeo je od petog razreda osnovne škole, jer već bio hafiz i preskočio prva četiri razreda. Kao što obično to biva, i svugdje se nađe neko da “pametuje”, neki se usprotiviše predlažući da se upiše u “posebnu” ustanovu, neki predlagaše da ostane kući, neki su čak rekli da je on kao mrtav, te od njega nema nikakve koristi, i da je smrt najbolje rješenje za njega.

Međutim, uz pomoć oca bio je uporan u obrazovanju. Završio je uspješno osnovnu školu, zatim se upisuje u Kairu u srednju školu. U školu je dolazio tako što ga je neko od prijatelja ili slučajnih prolaznika nosio na leđima, ili bi puzao po zemlji.

Tako je bilo i ljeti i zimi, on čak po kiši u vodu puzao. Hrabri mladić nikada nije zaboravio dvije stvrai koje su mu se desile:

1. Nije zaboravio čovjeka koji ga je u zimu uzeo sa zemlje i nosio uprkos tome što će zaprljati svoju odjeću, a onda ga stavio u autobus zatraživši od vozača da se brine o njemu;

2. Desilo mu se izvan džamije Azhar dok je bio u srednjoj školi. Oko njega su bili njegove školske kolege, a onda se pojavila gospođa koja ga je zamolila da mu pomogne. Pozvala je taksi i prevezla ga. Narednog dana isto tako pojavila se tu, čekajući da mu bude na usluzi i da uradi što mu je neophodno.

Dugo vremena se raspitivala o njemu, jer se suosjećala s njim. Tražila je od njega da je poduči Brajlovom pismu ili da mu ona čita i pomaže mu, ali on je to odbio, ne želeći biti na teretu bilo kome. U srednjoj školi ga obavjeste da je pao na završnom ispitu. Bio je to veliki šok za njega, ali vijest ipak prihvatio sa osmjehom, vjerujući u Allahov kader.

Onda je doživio veliko iznenađenje kad je čuo da je ipak prošao na ispitu, jer su ocjene slijepih bile na drugom mjestu od ostalih. Nakon okončanja školovanja htio je upisati Filološki fakultet (kod njih je bio Prevodiličaki fakultet), međutim promjenio je mišljenje i upisao je Fakultet usuli-din. Na tom fakultetu stekao je dvije diplome. Prva diploma je za da’vu i islamsku kulturu, koju je stekao 1979. godine, a druga je diploma iz tefsira, koju je stekao 1983. godine.

Radio je u Ministarstvu vakufa sedam godina, međutim nije se zadovoljio time. Magistrirao je 1986. godine, sa visokom ocijenom, a tema je bila “Islamki pravac za ekonomski razvoj”. Nakon toga je radio na Univerzitetu kao pomoćni predavač na Fakultetu da’va, i nije se zadovoljio ni time, već je upisao doktorat.

Doktorirao je 1995. godine sa najvišom ocjenom. Postao je poznati predavač u medijima, napredovavši u profesiji, tako da je postao šef Odsjeka za islamsku kulturu na ovom fakultetu. Napisao je 24 knjige o misionarstvu, tefsiru, kulturu i sociologiji. Bio je mentor na više od 17 doktorskih disertacija. Oženio se, a supruga mu je pomogala dok je pisao svoja djela.

To je priča o dr. Zekiji Osmanu, o čovjeku sa posebnim potrebama, niti je mogao fino hodati, niti je vidjeo kud hoda, ali itekako znao je zašto hoda. Ovo je istinita priča koja treba da nam otvori oči, svima nama koji mislimo da vidimo, ali srca su nam slijepa.

Koliko je samo potrebno truda da bi se steklo znanje. Dok čitaju ovo, kako li se osjećaju oni koji umjesto da traže i stiču znanje, oni na razne načine stiču diplome!? Kako li se osjećaju oni koji zauzimaju funkcije sa sumnjivom diplomom, i to one funkcije koje pripadaju drugima, onima koji su danonoćno učili!? Da li će se postidjeti Zekija Osmana !?

Ova istinita priča šalje nam mnogo pouka i poruka, a mi ćemo spomenuti samo dvije:

1. Nikada ne odustaj od svojih ciljeva, koliko god teško bilo i koliko god je prepreka pred tobom. Ne odustaj ni tad kad i bližnji odustanu od tebe i misle da ne možeš uspjeti. Mnogi će te otpisati, ponižavati, omalovažavati, misliti i govoriti da ne možes uspjeti, neki iz ljubomore i zavisti, neki iz neznanja, tad se ti sjeti ove priče i Zekija.

2. Koliko samo treba truda, rada i odricanja dok se znanje stiče. Cijenimo znanje i učene ljude, jer samo oni znaju koliko neprespavane noći su potrebne da bi se nešto naučilo. Mnogi su potrčali za diplomom umjesto da potrče za znanjem.

Priredio: dr. Muhamed Šemoski