“Eksplozija u Bejrutu jedna je od najsnažnijih mirnodopskih eksplozija u povijesti. Ako provučemo podatke o posljedicama kroz računarske programe i prebacimo na centar Zagreba, dobijemo vrlo plastičan prikaz ove strašne tragedije”, napisali su vatrogasci, te su izračunali da bi, prema projekcijama, smrtno stradali svi u radijusu od oko 300 metara, i to zbog oštećenja disajnih puteva.
U eksploziji amonijeva nitrata (2750 tona) u libanonskom Bejrutu (populacija šire okolice toga grada je 2,2 miliona ljudi) 4. avgusta poginulo je najmanje 160 osoba (procjene idu do 220 osoba), hiljadu su ranjene, a među ruševinama se nalaze brojni nestali. Navodi se da će broj smrtno stradalih i dalje rasti jer se pretpostavlja da se ispod 300 hiljada razrušenih stanova i kuća nalaze tijela nesretnika koje je udarni val zatekao u domovima. Nego, što je to tako opasno u amonijevu nitratu da može razdrmati milijunsku metropolu?
Videogalerija: Snažna eksplozija potresla Bejrut, oštećena zgrada ruske ambasade
U Bejrutu poginulo najmanje 50 ljudi! Snimak oca koji pokušava da spasi sina
Bejrut nekad i sad, eksplozija prekinula fotografisanje mlade tokom svadbene ceremonije
Hemičar Nenad Raos doktor je prirodnih nauka i naučni savjetnik u trajnome zvanju. Autor je i koautor više od stotinu naučnih i stručnih radova pa je idealan sagovornik koji će nam pojasniti čemu služi AN i kako može postati poguban. U uvodu razgovora za Slobodnu Dalmaciju opisao je kako je tekao njegov prvi susret s amonijevim nitratom.
Video snimak mise prikazuje, kako je sveštenik u Bejrutu poginuo nakon snažne eksplozije
U osnovnoj školi imali smo profesora koji se zvao Drago Bedeković (s nadimkom Vuglen, jer je govorio pravim kajkavskim dijalektom, a ugljen je mnogo puta spominjao). Jako je volio hemiju i hemijske oglede, a tu je ljubav znao prenijeti i na učenike, od kojih su mnogi postali hemičari. Iz ljubavi prema hemiji uredio sam mali kućni laboratorij u kojem sam radio oglede, uglavnom prema fakultetskom udžbeniku „Osnove hemije“ Vladimira Njegovana.
Privukao mi je pažnjut podatak da se azot(I) oksid (N2O), poznati „smijavac“ (laughing gas), može dobiti zagrijavanjem amonijeva nitrata. Kako pak dobiti amonijev nitrat nitko mi nije trebao reći: ta to je amonijeva sol azotne kiseline, dobiva se dakle reakcijom amonijačne vode i azotne kiseline – kaže Raos, koji je odgovorio i na još nekoliko pitanja.
Zvaničnici luke Bejrut u kućnom pritvoru dok traje istraga i potraga za nestalima
Ne bih. Ili bih možda radio isto, ali bih poduzeo sve da amonijev nitrat slučajno ne eksplodira. Jer hemija se ne može naučiti drugačije nego ogledom. Naravno, sve ima svoje opasnosti, ali kad bismo tako razmišljali, nitko ništa ne bi naučio. Koliko mladih ljudi strada na biciklu, motociklu ili u automobilu pa nitko ne kaže da se ne bi smjelo voziti. Ne vjerujem da je hemija opasnija od prometa, no i tu se treba držati pravila.
Najgore je kada se ljudi toliko boje hemije i hemikalija da to već prelazi u fobiju. Bio sam svjedok događaja kada nisu htjeli iz laboratorija preuzeti prazne staklene boce u kojima su bila otapala (alkohol, eter i sl.) jer su to „hemikalije“ pa ih treba – prazne boce – kao hemikalije i zbrinuti. Kolege su se dosjetili jadu pa su s boca sastrugali etikete. Tako su boce transmutirali iz „opasnih hemikalija“ u otpadno staklo.
(VIDEO) Bejrut: Vjenčanja, koja je prekinula eksplozija! Sahrana umjesto vjenčanja!
Kako nastaje taj spoj i zbog čega je on opasan?
– Kao što rekoh, amonijev nitrat, NH4NO3, nastaje reakcijom amonijaka i azotne kiseline. Možemo reći i da nastaje od zraka i vode, jer se amonijak dobiva spajanjem azota (izdvojenim iz zraka) i vodika (koji se može dobiti i elektrolizom vode), dok se azotna kiselina dobija oksidacijom (paljenjem) amonijaka na platinskoj mrežici, koja služi kao katalizator. Ta je tehnologija poznata već više od stotinu godina. Danas se praktički svi azotni spojevi proizvode od amonijaka.
Kolika je eksplozivna snaga amonijeva nitrata u usporedbi, recimo, s barutom ili TNT-om?
– Ima više mjera jačine eksploziva. Najvažnije mjera je brizanca, tj. brzina širenja udarnog vala. Kod crnog baruta iznosi „samo“ 400 m/s, kod trotila (TNT) 6700 m/s. Pri eksploziji amonijeva nitrata udarni se val širi brzinom 5000 m/s. Druga je mjera specifični pritisak, tj. pritisak koji eksploziv razvija pri eksploziji. Za crni barut on iznosi 2810 bara, za TNT 8080, a za amonijev nitrat 6570 bara. Dakle, riječ je o poprilično jakom eksplozivu.
Za što se danas najviše koristi amonijev nitrat?
– Eksplozivi na bazi amonijeva nitrata služe samo u privredne svrhe (miniranja i sl.), jer su za vojne preslabi. Ipak, najviše se amonijeva nitrata koristi kao umjetno đubrivo. Ono je izuzetno bogato azotom, a uz to za njegovu proizvodnju ne trebaju mineralne sirovine. Vodik, potreban za dobivanje amonijaka, još se uvijek ponajviše dobiva iz prirodnog plina (metana), no to nije nezamjenjiva tehnologija.
Vodik se može dobivati i elektrolizom vode, pa i izravnim djelovanjem sunčeve svjetlosti. Danas se mnogo radi na tehnologijama za proizvodnju amonijaka pri normalnim uslovima pritiska i temperature, a ne onako kako se proizvodi od početka prošloga stoljeća. Reaktor u kojem se spaja vodik s dušikom radi pri uslovimaa visoke temperature i tlaka, recimo 500 °C i 350 bara. Napraviti takav reaktor bio je velik izazov tehnologiji 20. stoljeća, za što su dodijeljene i dvije Nobelove nagrade (njemačkim hemičarima Fritzu Haberu i Carlu Boschu).
Što je, po vašemu mišljenju, krenulo po zlu u Bejrutu u tom skladištu?
– Teško je reći što se zbilo. No, ako držite bombu u kući, ne trebate se čuditi ako ona eksplodira.
Napomena o autorskim pravima: Dozvoljeno preuzimanje sadržaja isključivo uz navođenje linka prema stranici našeg portala sa koje je sadržaj preuzet. Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku The Balkantimes Press.
Copyright Notice: It is allowed to download the content only by providing a link to the page of our portal from which the content was downloaded. The views expressed in this text are those of the authors and do not necessarily reflect the editorial policies of The Balkantimes Press.