Mezarje nevinih: Djeca, čiji je jedini grijeh bio što su im očevi bili sultani (VIDEO)

Ukoliko posjetite turbe (mauzolej) u blizini Aja Sofije i Plave dažmije, uočićete veliki broj malih mezarova (sarkofaga), prekrivenih zelenom kadifom i okrunjenih bijelim turbanima

 

Prvo šta čovjeku padne na pamet da su djece umirala usljed neke epidemije. Bilo je i takvih slučajeva, ali većinu mezarova u kompleksu turbeta nastanila su djeca čiji životi su bili nasilno prekinuti odmah nakon smrti njihovog oca – dotadašnjeg sultana.

Neki od njih su imali samo godinu ili dvije. Životi su im bili oduzeti svilenim gajtanom, samo zato što su bili potencijalni kandidati na prijesto.  U turbetu sultana Selima II, koji se nalazi u kompleksu Aja Sofije nalazi se na desetine dječijih grobova.

Tu su pored sultana Murata III, Selima II i Mehmeda III, smiraj našli ti nesuđeni sultani, čiji su životi bio naglo prekinuti.

Na njihovim malim mezarovima stoje bijeli turbani, kao posthumni znak sultanata, koji je ujedno bio i razlog njihove prerane smrti. Sultanata više nema, a njihovi  mali mezarovi  i danas  stoje kao nijemi svjedoci.

 

 

Navedenu praksu ozakonio je sultan Mehmed II Fatih, kada je donio zakon o bratoubojstvu, u kome kaže:

»Vladavina je dar sudbine svakomu od moje djece, bratoubojstvo je dopušteno radi poretka u svijetu.«

Većina uleme je to odobrila. Ta se odredba primjenjivala do smrti sultana Ahmeda I god. 1617, nakon koje je prihvaćeno načelo nasljeđivanja prijestolja »po starini«. Zakon o bratoubojstvu  nije imao uporište u šerijatu, više se odnosio na to da vlast postaje biti vrlo važna, a njezino održavanje još važnije. Važnije čak i od od života najbližih krvnih srodnika.

Dakle, bratoubojstvo od tada postaje legalizovan čin ako donosi unutrašnji mir carstvu. Upravo je Mehemd Fatih naredio učitelju svog maloljetnog brata da ga ubije. Kada je narod upitao učitelja zašto je to učinio, on je odgovorio: Na prvi pogled čini se kao da sam postao izdajnik. „Zapravo sam učinio pravu stvar. Da sam ih pustio, ove dvije vojske bi se sukobile i nanijele zlo cijeloj zemlji. Bolja je pojedinačna šteta od opšte štete. Osim toga, to je stari običaj. To nisam učinio ja“.

To je bio početak raskida osmanske države sa šerijatom. Ovakva praksa je bila svirepa i suprotna islamskim načelima. Jer, smisao šerijata jeste očuvanje mira i nadvladavanje zla, ali ne na makijevalistički način – „Cilj opravdava sredstvo“. Po kur’anskom načelu: – Ako neko ubije nekoga koji nije ubio nikoga, ili onoga koji na Zemlji nered ne čini – kao da je sve ljude poubijao; a ako neko bude uzrok da se nečiji život sačuva – kao da je svim ljudima život sačuvao.“

Pa se može reći da je to početak pada osmanskog carstva, iako je carstvo bilo u usponu i teritorijalnoj ekspanziji.

 

 

Bratoubojstvo je nakon toga postalo jedno od strogih pravila tadašnje hijerarhije, a ono je omogućavalo sultanu sigurniji opstanak na vlasti. S jedne strane, ukoliko je ubio svoga brata došavši na vlast, sultan je bio siguran da neće doći do građanskog rata i da će mu prijestolje biti sigurnije, a s druge strane, ukoliko to učini, kasnije su njegova djeca mogla nastradati od te braće ako bi pretendovala na vlast.

Bilo kako bilo, biti sultanom sigurno nije bilo lako. S jedne strane je država, vlast, politika i ratovanja koja je trebalo izdržati, a s druge porodični život koji je znao biti vrlo zamršen. Tu je bilo dosta vaganja emocija. Očekivalo se od dobroga sultana da bude jak i čvrst i pravedan te da prema svojoj porodici bude osjećajan, ali i strog vladar.

Ovo vjerovatno iz razloga što je svako veliko cartstvo propalo, zbog borbi za prijesto. Osmanlije su stavili dobrobit i cjelovitost države iznad života svojih potomaka, pa čak i kad su bili maloljetni i kad uopšte nisu imali pretenzija da zauzmu prijesto. Vodili su se logikom bolje da za prijesto ginu oni kojih se vlast direktno tiče, nego nevini građani koji nikada neće imati prilike da vladaju.

 

 

Sultani su u sebi morali nositi dvije ličnosti (ličnost vladara i porodičnog čovjeka) sigurno je na svakome od njih ostavljalo traga. Oni su takođe bili samo dio u sistemu bez kog mehanizam nije mogao funkcionisati, ali su isto tako bili zamjenljivi, što je dovelo da  otimanja za vlast i pretvaralo sultane u okrutne tiranine koji su na tom putu ubili mnogo ljudi, uključujući i svoju vlastitu braću, očeve i sinove.

Njihov um je ponekad postajao toliko mračan da su bili uvjereni da rade dobru stvar za dobrobit države ubivši člana svoje porodice koji se pobunio ili bi to tek mogao. No ako se to sagleda s druge strane, oni su se opet samo borili za vlastiti život i život svoje djece, na što ih je natjerao cijeli taj sistem, odnosno zakon i pojam carstva sa samo jednim vođom.

Sultanije majke i supruge većinom nisu bile jedna prema drugoj blagonaklone. Da bi postignule moć, nisu prezale ni od čega, pa čak i najgorega – da atakuju na život druge. Najžešće su ratovale majke osmanskih prinčeva kako bi sinovima i sebi osigurale moć.

Podmićivale su  džarije u palati (zlato, dragulji…) kako bi za njih spletkarile ili im donijele neku korisnu vijest od njihove suparnice, kojom će je moći ocrniti pred sultanom. Tim je ženama bilo važno opstati jer je njihov opstanak značio i život njihovim sinovima.

Svaki sin njihovih suparnica bio je prijetnja životu njihove djece. To suparništvo zapravo je nametnuto prirodnim instinktom za preživljavanje koji svaka majka nosi u sebi ne bi li zaštitila svoje dijete.

 

 

U početku primjene zakona, u slučaju da je sultan imao više sinova nakon punoljetstva slao bi ih u mnogobrojne pokraine koje je u to vrijeme zauzimalo osmansko carstvo. Nakon objave smrti sultana sin koji bi prvi stigao u palatu bio bi ustoličen. Ali se često dešavalo da se za presto izbori najsposobniji sin, što je imalo za rezultat borbu sa braćom, pa i njihovim smaknućem.

Na vlast ne bi dolazio najstariji nasljednik, nego najsposobniji, onaj koji je na neki način eliminisao sve ostale pretendente na prijestolje. Osmanlije su dakle legaliziovarale zakon o nedjeljivosti vlasti. Kasnije je ova praksa ukinuta. Novi sultan ne bi ubio braću već bi ih  utamničio kako bi nesmetano vladao carstvom. Mjesto gdje su provdili mladi prinčevi zvalo se Kafes.

S druge strane svjedoci smo da su Osmanlije bili i vrlo tolerantni, o tome svjedoče činjenice po kojima se vidi da nisu nametali svoju vjeru, da su bili blagonakloni prema svojim robovima koji su činili političku elitu carstva te da su na taj način i žene, koje su igrale glavne uloge na dvoru i u carstvu, nekada bile robinje. Sve to na zapadnim dvorovima i društvima nije bilo moguće.

Osmanlije su se ponašale u neku ruku paradoksalno: ubijali svoje sinove, braću, čak i očeve radi vlasti, a tuđu djecu dovodili putem devširme (danak u krvi).

Pa su često djeca dovedena iz okupiranih zemalja imala iste mogućnosti i šanse, koje su imala djeca sultana. Mogli su  da pohađaju elitne škole (ako su bila talentovana) i da napreduju, neki su čak uspjeli da postanu i Veliki veziri carstva.  

Svi sinovi sultana, (osim onog koji  dođe na prijesto), gubili su pravo na život i odmah nakon smrti oca (sultana), ugušeni svilenim gajtanom i njihova tijela zajedno sa tijelom tad već bivšeg sultana su bila iznešena iz Topkapi palate.

 

Tako je otac sultana Sulejmana Selim I, ubio sve ostale sinove i svu svoju braću. Sultan Suljeman je ubio svoja dva sina, istovremeno i njihove maloljetne sinove-svoje unuke. U činu ubistvu rođenog brata učestvovao je sultan Selim II.  Dok je njegova žena Nurbanu nakon njegove smrti naredila da se usmrti Selimovih pet sinova da ne bi predstavljali potencijalnu opasnost za vladavinu njenog sina Murata III.

Najsvirepiji zločin počinio je Mehmed III (1595-1603) sin Murata III, kada je izdao naređenje da se izvrši smrtna kazna nad devetnaestoricom njegove braće. Iz dvorca je zajedno sa sultanovim iznišeno 19 tabuta, što je uznemirilo javnost, koja ovakvu praksu nije odobravala.

Njihovi tabuti bili su izloženi ispred Topkapi palate, da bi mogla da ih vidi čitava prijestonica, nijedan od braće nije bio straiji od 11 godina, što je  izazvalo oštru reakciju stanovništva. Sultan Mehmet III napravio je strahotu ubivši toliku braću, mnogi su čak bili mlađi i od njegove djece. Jedan je savremeni historičar opisao taj događaj ovako: „Anđeli na nebu čuli su uzdisaje i jadikovke stanovnika“.

 

 

Reakcija stanovnika na taj događaj dovela je do toga da prestanka primjene  zakona o bratoubojstvu, od tada se prešlo na sistem „kafesa“. Tačnije početkom XVII vijeka odustaje se od ove prakse, počevši sa sultanom Ahmedom I. Iako je i kasnije bilo slučajeva bratoubojstva, ona nikada nisu više izvršavana odmah po dolasku novoga sultana na vlast, već samo ako je postojala bojazan da krugovi oko nekog princa kuju zavjere oko svrgavanja sultana s vlasti (nikako to više nisu bila mala i nedužna djeca).

Sultan Ahmed I, koji je doživio užase pogubljenja svojih stričeva, odlučio je da ne ubije svojega brata Mustafu, radi kog su kasnije stradali njegovi sinovi.  On je i prekinuo običaj da se prinčevi postavljaju za namjesnike. Umjesto toga, zatvarao ih je i ograničio kretanje u posebno određenim prostorijama u haremu dvora, koje su poznate pod nazivom kafes.

Nakon primjene zakona o Kafesu (stanovi u sklopu harema koji su odvojeni „zlatnim vratima” – Cinis Kapi, u kojima borave prinčevi umjesto da idu u pokrajine), broj stanovnika u haremu se znatno povećao  jer su prinčevi i njihovi haremi ostali u palati.

Prinčevima je bilo zabranjivano da napuštaju kafes i imaju potomstvo. Živeći u stalnom strahu od pogubljenja, većina njih je patila od duševnih poremećaja. Kada su Sulejmana II (1687-1691) pozvali da zauzme prijesto, zajecao je pred velikodostojnicima Porte koji su bili došli da ga kao njegova pratnja izvedu iz kafesa: „Ako je naređeno da umrem, recite samo, dopustite mi da obavim namaz, a onda izvršite svoje naređenje”. Od detinjstva, punih četrdeset godina, nalazim se u zatočeništvu, bolje je umrijeti odjednom no umirati pomalo svakog dana. Kakav užas trpimo jednog jedinog daha radi.”  S mukom su ga izvukli iz kafesa i postavili na prestolje.

 

 

Ubijanje brata, oca, sina ili strica sigurno u današnje vrijeme predstavlja okrutan čin, čin  poremećenog čovjeka, ali u doba stalnih ratovanja bio je opravdavan, ako bi razlog bio valjan. Da su svi mogli prihvatiti vlast svoga brata, tada nikada ne bi došlo do takvoga zakona, ali prijestolje je mjesto na kojemu je najvažnije opstati, a za to su potrebne mnogobrojne žrtve.

Isto tako, u građanskim je ratovima umiralo mnogo ljudi koji nisu imali nikakve veze s vladarima i zaraćenim stranama, već su bili u to prisilno uvučeni. Gledajući s aspekta kako je svaki ljudski život važan, sultani su opravdavali ubistvo jednog čovjeka (brata) umjesto mnogo njih (u mogućem sukobu). Mnogi od njih vjerojatno su se s pravom najviše bojali za budućnost svojih sinova pa su dali ubiti braću, kako oni kasnije, ako bi došli na vlast, ne bi to učinili njihovoj djeci. To je, nažalost, često bio i slučaj.

Želja za vlašću oduvijek je činila svašta od ljudi pa tako i osmanski dvor, nažalost, nije bio izuzetak. U srednjem vijeku su se i na zapadu događali mnogobrojni zločini nepojmljivi za današnje vrijeme: spaljivanja na lomači, čerečenja, mučenja i smaknuća ljudi odsjecanjem glave sjekirom, kasnije i giljotinom.

Ubijanje djece je sredstvo kojim se ne može opravdati ostvarenje bilo kog cilja, pa makar se taj cilj zvao i država. To je protivno etici, bilo kojoj vjeri, pogotovo islamu. Islam je nastao u mjestu, gdje postojala tradicija da se živa ženska djeca zakopavaju. Islam je tu tradiciju iskorijenio. Zbog toga donošenje bilo kakvih zakona, koji bi tako nešto slično ponovo legalizovali, je daleko od islama i njegovih principa.

Teško je diviti se arhitekturi  turbeta (mauzoleja), a istovremeno se ne rastužiti zbog te male vojske mezarova nesuđenih sultana sa bijelim turbanima. Ti nesuđeni mali sultani otrgnuti od života svilenim gajtanom, zaslužuju pijetet cijelog svijeta. Pijetet veći od države, koja je tada vladala skoro cijelim svijetom.

Autor: A.M.

Balkantimes.press