Stvari kojih nema

Korito za kupanje, lonac za iskuvavanje veša. Smederevac. Usisivač Slobode iz Čačka. Lampaš. Dekoracija u etno restoranima ili eksponati u muzeju

Artefakti potonulog svijeta. Ali taj svijet još živi – u pričama

Do stana se penjalo drvenim basamacima. Njihovo krckanje mi je tada ličilo na riječi nekog jezika kojim priča mrtvo drvo. Zamišljao sam šta stepenici imaju da kažu:

Rođen sam iz žira na obronku Majevice. Rastao sam dugo, i raspustio krošnju prije nego što su se mojom šumom počeli vijati ljudi u uniformama. Jedan se prije nego što je pao naslonio na mene. Moja krošnja mu se zaledila u oku. Umro je misleći da je nebo od lišća. U meni je kap njegove krvi. Poslije je i ta smrt prestala. Dugo sam tihovao. Poneki gljivar bi zašao do mene, poneko momče i djevojče da se tajno vole. Kada su došli sa sjekirama nisam umio da se odbranim. Odsjekli su me od zemlje, tamo trunu moje žile. Od mog srca su istesali daske. Polako, dječače. Svi godovi, svi čvorovi koji se vide, jesu zapis o tome da sam jednom bio živ. Kao ti.

Monolog stepenica nikome nisam prepričavao. To je bila moja tajna. Počeo sam oprezno koračati njima, da ih ne povrijedim.

Smederevac

Prvo što se vidjelo kada sa malog trema na spratu stupite u stan bila je peć na drva. Zimi je u njoj buktalo do usijanja. Trešće za potpalu je moralo da bude suvo. Jednom majka nije provjerila vlažnost, samo je šibicom zapalila hitro izlomljene grančice. One su sobu napunile dimom. Od tada je dio Politike koju je svaki dan čitao otac, odvajala za potpalu. Drugi dio novina je, kao i uvijek, stajao naslagan pored izlaznih vrata, da ga ukućani ponesu u čučavac.

Papir bi brže planuo i ako bi drvo bilo suvo, uskoro bi u peći – vratanca se nisu zatvarala dok se vatra ne razgori – zaigrali vragolasti svjetložuti plamenovi. Bunio bih se kada bi majka konačno zatvorila vratanca, radovala me razigranost plamičaka koji kao da se vijaju i nadgornjavaju unutar peći, ta nestašna plamena djeca. U njihovom razbuktavanju pa naglom smanjivanju, ponovnom uspravljanju, lelujanju, vidio sam divlji ples uz ritam mog dječjeg srca. Jednom sam se sjetio da su cjepanice, koje bi otac znao u kofi donijeti iz šupe, zapravo sestre drvenih basamaka. Možda iz iste šume. Biće da i one pucketanjem pričaju neku drvenu sagu o vremenu prije sjekire, posljednji put je ispisujući plamenom. Šteta što nikada nisam naučio taj jezik.

Lagao bih ako bih rekao da znam da je peć bila Smederevac. Sada mislim da je moralo biti baš tako. Šporet sa dvoje vratanaca – za drva i za pepeo. Rerna. I gore vječno vrela plotna. Ponekad bih dobio zaduženje da izbacim pepeo, naročito zimi, kada ga je bilo u izobilju, jer se stalno ložilo. Posipao bih stazu do čučavca, drvene kućice pored kokošinjca. Pepeo bi se zalijepio za poledicu, poneka žeravica bi pala u snijeg negodujući glasnim cvrčanjem posljednji put.

Žarač je bio jedan od mojih omiljenih predmeta. „Prodžaraj malo vatru“, rekla bi majka. Doduše, obraćala bi se starijoj sestri, ali ja bih bio brži. Otvorio bih teška vratanca krpom koja je visila pored peći, zagledao bih se u plamen i žar. Onda bih kukom žarača prodrmao zapaljene cjepanice i žar. Vatra bi se razbuktala. S vremenom sam naučio da ubacim po cjepanicu, ako ima mjesta. Tada bih duže držao vratanca otvorenim, čekajući da plamen uzme i novo drvo. Nevoljko bih zaklopio crni okvir u kojem se odvijao dramatični narandžasti igrokaz umiruće materije.

Lonac i korito

Na peć je ponekad i dva puta nedeljno znao zasjesti ogroman sivi limeni lonac. U njemu bi se krčkali bijeli veš, posteljina majice i gaće. Masna i bjeličasta voda bi se na kraju prosula preko ograde trema, zimi bi u debelom snijegu ta voda izrezbarila čitav jedan krajolik, ogolivši zemlju koja je drijemala pod bijelim jorganom.

Za lijepog, vjetrovitog vremena prostrte plahte u dvorištu su lepršale kao bijele zastave, ljeti bi u zavjetrini mirovale kao jedra na splavu usred okeana. Majka bi i zimi prostirala veš u dvorištu. Iz usta joj je ritmično dopirao bjeličasti dah sluteći mraz. Posteljina bi se umjela obnoć ukrutiti. Kada bi je majka pokupila, naslagavši vjetrom iskrivljene pa ukočene komade na ruke kao trupce, te čudne statue su neko vrijeme u stanu odolevale toploj peći da bi na kraju popustile i zamirisale na snijeg.

Od istog materijala kao i plehani lonac, bilo je i korito, uspravljeno iza kredenca. Jednom nedeljno je grijana voda u loncu, u kantama je čekala hladna voda da se pomiješa sa vrelom. Majka je lončetom najprije dopola napunila korito vrelom vodom, za tu priliku plasirano nasred drvenog kuhinjskog poda. Potom je dodavala hladnu vodu, lonče po lonče. Umočila bi povremeno prst da provjeri da li njeni mladunci mogu da uđu. Ulazak u vodu je bio poseban ritual. Umočiš nožni palac, požališ se da je vrelo. Majka doda hladne vode. Kada uđeš, poslije pet minuta požališ se da je hladno. Majka doda vrele vode, oprezno, na drugom kraju korita, da te ne ošuri. Volio sam taj osjećaj. Pored lonca sa vrelom vodom iz šerpe miriše ostatak ručka, zadržan na plotni, ako neko ogladni. Radio brblja. Napolju svijet upakovan u sniježnu vatu. Ledenice ispod strehe. U toploj vodi kao u materici osjećam da sam zbrinut i voljen.

Ne sjećam se kojim su se redom kupali ukućani, ali to mora da je bio herojski poduhvat, poslije radio-prenosa fudbalskih utakmica, u prvi zimski sumrak koji je rano prekrivao školsko dvorište, potok iza njega, drum i šumu koja je vodila u goru.

Sijalica žari, žarulja sija

Sijalica, obješena o gajtan na strop, zavrnuta u crni grlić bez lustera, već je treptavotoplim, narandžastožutim svjetlom čuvala prostoriju od tame. Kada sam od komšijinog sina mojih godina – roditelji su ovamo u selo pod brdom, kao i moji, došli da učiteljuju, oni iz Osijeka, a moji iz Srema – čuo riječ žarulja, pomislio sam da je za ovu našu sijalicu ta riječ primjerenija. Više žari nego što sija.

Još jednu takvu žarulju otac je jednom sproveo od utičnice. U kartonu sa slamom su bila jaja. Neko vrijeme je tu ležala i kvočka, ali su je roditelji jedne noći izbacili u kokošinjac i upalili sijalicu iznad kartonske kutije, da grije jaja. Majka me je pozvala, nešto se događalo. Jaje je puklo iznutra. Iz njega se pomaljalo kljunasto, sluzavo biće. Koprcalo se po slami. A onda još jedno. I još jedno. Bilo mi je žao pilića, izgubljenih u svijetu izvan savršenog svemira unutar ljuske. Nisam odvajao pogled od njih. Polako su učili da hodaju. Sijalica ih je sušila. Okupljali su se ispod nje. Sve više su ličili na žute paperjaste loptice. Otac uze jedno pile i stavi mi ga oprezno na dlan. Iako je bilo loptasto, ispod paperja sam osjetio tako krhku građu da sam se plašio da se pomjerim, mogao bih ga nehotično povrijediti. Onda je ono pijuknulo. Mislim da sam ga odmah zavolio.

Moglo je možda proći pola godine, pilići su porasli, vrzmali su se napolju oko kokošinjca. Umislio sam da prepoznajem ono koje sam držao na dlanu. Bijelog perja i crvene kreste. Već sam bio dovoljno odrastao da shvatim vezu između kokošinjca i pileće čorbe sa knedlama koju sam obožavao. Ali kada se otac jednom namjerio na moje pile, pobunio sam se. Kao da ću njegovim pomilovanjem iskupiti sve one kašike sa piletinom koje sam nemilosrdno gurao u usta.

Golubovi

Otac je bio mek prema djeci. Rekao je da ćemo za promjenu da jedemo nešto drugo. Donio je merdevine iz šupe i naslonio ih na tamnosmeđi okvir na stropu. Popeo se gore, pridigao drveni poklopac i doviknuo da mu dodam džak. Uzeo sam grubu tkaninu, popeo se oprezno jednu ili dvije prečke, otac je ispružio ruku i dohvatio džak. Nestao je na tavanu.

Ispod krova su jutrom horski gugutali golubovi, čuo bi se lepet krila. To je često bio prvi zvuk koji bi mi znao doprijeti do svijesti koja se polako vraćala iz lavirinta urnebesnih snova. Ovaj put lepet krila je bio još glasniji, začulo se uznemireno oglašavanje ptica i otac koji silazi merdevinama, praćen jednim perom koje se zavrtelo sve do poda, prije nego što je otac dospio da zatvori poklopac na tavanu.

U vreći se nešto mrdalo. Otac je otvorio i pokazao mi golubja tijela bez glave. Još nekoliko trzaja i sve se smirilo. Otkinute glave bile su takođe u vreći, zapanjene oči kao da su gledale u tijela koja su do maločas pripadala njima.

Majka je golubove ošurila u velikom loncu u kojem inače iskuvava veš, očerupala ih, očistila. U jednom od njih je pronašla nedozrela jaja. I njih je stavila u rernu. Ovako očerupani, golubovi su izgledali kao zakržljale kokoške. Mene je za tim ručkom zapao majušni batak, pa još jedan. I jaje koje nikada neće postati golub.

Rakovi

Na potoku koji je proticao odmah iza druma otac je jednom nahvatao rakove kamenjare. Kada ih je donio kući u onom istom džaku za golubove, bili su još živi. Otac je jednog izvadio na drveni astal. Do tada nisam vidio tako ružno biće. Štipaljke su izgledale opasno, okice prijeteće i zlobne, antene poput Dalijevih brkova – odbojno. Otac je kuvao rakove u istom onom loncu za golubove ili veš.

Kada je došlo vrijeme ručku sestra je za antenu koja je virila preko ivice uhvatila jednog raka iz lonca i unijela mi ga u lice. Pobjegao sam u drugu sobu praćen njenim smijehom. Bio sam uvjeren da su rakovi još živi i da će me kliještima zgrabiti za nos. Treba li reći da za stolom nisam smio da ih dodirnem. Otac je znalački kidao štipaljke, isisavao bijelo meso, nekoliko štipaljki je ispraznio na moj tanjir. Drvenom oklagijom je razbijao oklop i vadio sivo meso, stavljajući ga do bijelog. Oprezno sam probao. Bilo je ukusnije i od ptica.

Četvoročlana porodica je na kraju svijeta, pod majevičkim pobrđem, jela ono što inače kušaju samo privilegovani. Sada znam da je ručak učetvoro zaista bio privilegija, koja će ubrzo biti nepovratno izgubljena.

Miris mlijeka, ukus varenike

Ostaje još samo da se sjetim flaše sa mlijekom koja je svakog jutra čekala na tremu. Seljanka koja se jedva kretala donosila je svježe pomuzeno mlijeko, gegajući se rano uz basamake. Oni su i njoj škripanjem pričali svoju priču. Svježe mlijeko je mirisalo na travu, bilje, sijeno. Majka ga je kuvala u jednoj šerpici. Sav kajmak sam dobijao ja – sestri se gadio kao meni rakovi. Kada bi majka uspjela da odvoji nešto kajmaka i da ga posoli, to je uz svinjsku mast sa alevom paprikom na hljebu iz rerne bio najljepši ukus koji pamtim.

Iz limenih šolja mlijeko se pušilo na stolu. Njegov ukus će nepovratno nestati u nadolazećoj eri pasterizacije. Za vrijeme naših crnogorskih ljeta na očevini, baba nam je podgrijavala vareniku. Varenika je ime za ljubav očeve familije prema njegovom potomstvu.

I da. U spavaćoj sobi, zamračenoj zelenom roletnom, u ormanu je živjelo čudovište. Imalo je zdepasto tijelo i vrat koji je bio poput zmije sa rebrastom krljušti. Ponekad nisam mogao da spavam očekujući da se čudovište probudi. Ali ono je bilo majstor prerušavanja – preko dana se pretvaralo u „progres“, običan, glomazan usisivač čačanske fabrike Sloboda. U skromni jugoslovenskim domaćinstvima šezdesetih ovakav kućni aparat je bio nesumnjivi dokaz progresa.

Bez ovih predmeta – drvenih basamaka, Smederevca, lonca za iskuvavanje veša, limenog korita za lončiranje, teških drvenih radio-prijemnika sa lampama u utrobi, brundavih usisivača; bez tavana sa golubovima i mlijeka u boci pred vratima, bio bih neko drugi.

Docnije su u mom životu peć iz Smedereva funkcionalno razdvojili na električni šporet, uglavnom Gorenje, i peć na ugalj, drvo ili naftu Kreka veso (ovaj dodatak imenu je naziv njemačke livnice Weso iz varoši Gladenbah koja je 1969. prodala svoju licencu Banovićima). Slobodin usisivač su zamijenili uvozni. Nestali su čučavci, korita, iskuvavanje veša. To se zove napredak. U njegovom hodu čovjek dobije štošta, ali i ponešto izgubi.

Kažu da je u čulu mirisa sačuvano pouzdanije sjećanje nego u ostalim čovjekovim načinima da pamti. Katkad me nedjeljom u polusnu pohodi miris smrznutog veša, svježeg mlijeka, vrele varenike. Za tren mi se vrate ljudi i stvari kojih više nema.

Izvor: Vijesti