Dok su Srbija i Hrvatska zajedno potrošile desetine miliona dolara samo u prošloj deceniji lobirajući kod stranih vlada u odnosu na Bosnu, Bosanci su potrošili tačno nula dolara na odbranu samog opstanka svoje države“, navodi Jasmin Mujanović
Visoki predstavnik Christian Schmidt je izmjenama izbornog zakona i Ustava entiteta Federacije eksplicitno osnažio etnosektaški koncept unutar tog entiteta i donio historijski poraz borbi za demokratsku jednakost i vladavinu prava u Bosni, od kojeg se zemlja možda neće oporaviti decenijama. Ukratko, počinio je akt političkog vandalizma, smatra Jasmin Mujanović, politolog sa američkog Univerziteta York, javlja Anadolu Agency (AA).
Mujanović je u nedjelju bio uvodničar uoči redovne sesije Asocijacije nezavisnih intelektualaca “Krug 99, na kojoj je govorio o temi “Pravci i izazovi euro-američke politike prema Bosni i Hercegovini“.
Na samom početku konferencije za novinare, Adil Kulenović, predsjednik Asocijacije nezavisnih intelektualaca ”Krug 99” ,odao počast francuskom reditelju Francoisu Tanguyu i jugoslovenskoj i srbijanskoj historičarki Latinki Perović, koji su preminuli ove sedmice.
Mujanović je tokom izlaganja kazao kako je istina da se u ovom momentu čini da postoji jedna vrsta vrlo problematične, ali ipak sistematične politike Zapada, pogotovo Sjedinjenih Američkih Država, prema Zapadnom Balkanu.
„Ona se izgleda svodi na cementiranje tog etnonacionalnog koncepta i etnonacinolane politike kao glavna rubrika, kao glavna karika za ovo cijelo područje, što je, naravno, totalno suprotno od onoga što bi sad trebalo da označava naredni period u historiji BiH, jer smo kandidat za članstvo u EU-u, i po svim tim nekim tehničkim potrebama proces kroz koji se postaje punopravna članica EU-a podrazumjeva totalnu transformaciju svog političkog, ustavnog i društvenog sistema da bi jedna država mogla da postane funkcionalna liberalna demokratija”, kaže Mujanović.
Dalje navodi kako je ključno pitanje zašto se u jednom takvom ključnom historijskom momentu, kada je, s jedne strane, BiH dobila kandidatski status, kada se svakodnevno razgovara o ideji dogovora između Kosova i Srbije, kada u još jednom širem ambijentu postoji sukob Rusije i Ukrajine, koji je sukob demokratskog i autoritarnog sistema, zašto se u takvom historijskom momentu opet rađa jedan snažni angažman na političkom Zapadu koji zagovora primarno taj etnički koncept, etnonacionalni politički koncept.
Mujanović ističe kako su Dejtonski sporazum i dejtonski ustavni režim, uspostavljen njegovim potpisivanjem, nekada predstavljali vrhunac liberalnog međunarodnog poretka nakon Hladnog rata, što je bilo, a možda i ostalo, krunsko dostignuće američke diplomatije od raspada Sovjetskog Saveza.
„Ipak, unutar same Bosne i Hercegovine, Dejton je postao sinonim za politiku trajne krize, sukoba i institucionalizirane diskriminacije. Dejton kao diplomatski traktat i Dejton kao stvarno postojeći ustavni poredak su stoga u sukobu. I to je sukob koji je spriječio evoluciju Bosne u funkcionalnu, racionalnu, ustavnu i liberalnu demokratiju“, smatra Mujanović.
“Rješavanje ovog sukoba ometaju dvije primarne dinamike: jedna međunarodna i jedna unutrašnja. Interno, veliki segmenti bosanskohercegovačkog političkog establišmenta aktivno preferiraju i zagovaraju etnosektaške vrijednosti i principe u odnosu na liberalno-demokratske norme EU-a i NATO-a, čak i dok insistiraju na svoju opredijeljenost za članstvo Bosne u obje organizacije. Izvana, vodeće vlade atlantske zajednice historijski su nastojale ojačati postojeći etnosektaški ustavni režim u uvjerenju da Bosna može dostići održivu tačku unutrašnje podjele, koja sama po sebi neće postati izvor konstantnog i/ili obnovljenog sukoba i krize. No, taj pristup nikada nije funkcionisao”, navodi Mujanović.
Dodaje kako se međunarodna zajednica često našla, slučajno ili na neki drugi način, u službi upravo onih sektaških reakcionara kojima se nominalno suprotstavlja.
„Jedna posebno bolna ilustracija ovog principa došla je 2. oktobra, kada je visoki predstavnik Christian Schmidt izmijenio izborni zakon i ustav entiteta Federacije kako bi eksplicitno osnažio etnosektaški koncept unutar tog entiteta, i čineći to na dan samih općih izbora, kršeći svaku zamislivu demokratsku normu koja čini tu širu evroatlantsku zajednicu. Schmidt je donio historijski poraz borbi za demokratsku jednakost i vladavinu prava u Bosni, od kojeg se zemlja možda neće oporaviti decenijama. Ukratko, počinio je akt političkog vandalizma“, ističe Mujanović.
Ipak, navodi da uprkos ovoj perverznoj strukturnoj dinamici, i uprkos specifičnim zloćudnim posljedicama Schmidtovih akcija, glavna kriza u Bosni i Hercegovini ostaje politička; prije svega, kriza kompetencija unutar takozvanog probosanskog tabora.
„Suprotno njihovim javnim tvrdnjama, među ovim akterima postoji gotovo potpuno odsustvo istinske demokratske politike, odsustvo istinski liberalne politike i odsustvo politike koja istinski želi da demontira preovlađujuće etnosektaške strukture nametnute zemlji nakon 1992. i opet nakon 1995. Ove činjenice se lako mogu pokazati nesposobnošću ili odbijanjem kolektivnog probosanskog establišmenta da artikuliše čak i kolektivni program djelovanja u odbrani suvereniteta i teritorijalnog integriteta države. Umjesto da identifikuje ili SNSD ili HDZ kao najočiglednije prijetnje bosanskoj državnosti i nastoji ih spriječiti, koliko god je to moguće, da dobiju, barem, državnu vlast, probosanski tabor je razdiran sitnim frakcionizmom koji je rezultirao uglavnom u decenijama neprekidne vladavine dva najopasnija antidržavna elementa u zemlji“, poručuje Mujanović.
Bezbroj dodatnih primjera ovog problema može se izvući iz dnevnih naslova, posebno u posljednjih par sedmica. Ali, za mene jedna od najponižavajućih manifestacija ovog neuspjeha je duboko uvjerenje svih segmenata nominalno probosanskog tabora da progres u ovoj zemlji zavisi od “promjene perspektive” unutar međunarodne zajednice – ali i njihovog istovremenog i kategoričkog odbijanja da ulažu u ono što je zapravo neophodno za promjenu te iste perspektive: naime, profesionalni diplomatski kor i jaku i održivu, nestranačku infrastrukturu lobiranja, barem u Washingtonu, Briselu, Londonu i Berlinu.
„Dok su Srbija i Hrvatska zajedno potrošile desetine miliona dolara samo u prošloj deceniji lobirajući kod stranih vlada u odnosu na Bosnu, Bosanci su potrošili tačno nula dolara na odbranu samog opstanka svoje države. Ovo je neshvatljivo i neprihvatljivo“, navodi Mujanović.
Pretpostavlja da je ova kultura neodgovornosti koja je prevladala u bosanskohercegovačkoj politici proizvod implicitnog priznanja unutar vodećih elemenata političke klase u zemlji da nemaju kapacitet da brane interese Bosne, ali priznanje je praćeno njihovim perverznim uvjerenjem da ako drugima bude dozvoljeno da pokažu da to mogu – dati liderstvo građanima Bosne i Hercegovine – to će značiti kraj njihovih domaćih političkih karijera. Kao takvi, spremni su riskirati raspad i fragmentaciju Bosne kako bi prikrili vlastitu nesposobnost. Ne znam da li su u potpunosti svjesni svakog aspekta i svake posljedice svojih postupaka.
Mujanović također navodi kako je očigledno da postoji fundamentalni nedostatak kompetentnosti među većinom navodno probosanskog političkog establišmenta i da su suverenitet i teritorijalni integritet zemlje pod sistematskim napadom, bez praktički nikakvog odgovora od istih. Odgovor na ovu strašnu situaciju zahtijeva isto tako sistematsku posvećenost istinski demokratskih i patriotskih elemenata unutar bosanskohercegovačkog političkog establišmenta, civilnog društva, biznisa i akademske zajednice da udruže svoje resurse za stvaranje paralelnih institucija neophodnih za podizanje nove klase političkih lidera u zemlji, ali također da stvore institucije neophodne za zagovaranje interesa Bosne u inostranstvu.
„Nećemo moći da izgradimo ništa novo prije nego što obnovimo ono što je uništeno, što je opljačkano i što je pokvareno. Ali, moramo početi danas ako želimo imati bilo kakvu šansu za bolje sutra. Kako u smislu našeg odnosa sa političkim Zapadom, tako i u pogledu demokratskih perspektiva Bosne i Hercegovine“, navodi Mujanović, te zaključuje:
„Borba za liberalnu i demokratsku Bosnu i Hercegovinu zahtijeva odlučnost i organizaciju, a oboje je uveliko nedostajalo decenijama nakon rata. To zahtijeva narušavanje ugodnih, parazitskih političkih normi koje su zahvatile kako državni aparat, tako i koncepciju politike u javnosti. I, iznad svega, zahtijeva duboko lično opredjeljenje pojedinih građana i lidera u široj bosanskoj zajednici, uključujući i dijasporu, da se posvete borbi za stvaranje – a ne darovanje ili strano priznavanje – prava na ustavnu, liberalnu, demokratsku republiku.“
Napomena o autorskim pravima: Dozvoljeno preuzimanje sadržaja isključivo uz navođenje linka prema stranici našeg portala sa koje je sadržaj preuzet. Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku The Balkantimes Press.
Copyright Notice: It is allowed to download the content only by providing a link to the page of our portal from which the content was downloaded. The views expressed in this text are those of the authors and do not necessarily reflect the editorial policies of The Balkantimes Press.