Vox Populi: Tarik Samarah….Žene u crnom-Beograd

Vrlo rijetko, gotovo nikako se ne oglašavam na teme ratno-političkog sadržaja, ali danas 11.jula želim jedno svoje posebno mišljenje da podijelim sa svojim prijateljima i virtualnim prijateljima…

….zamoliću za trenutak pažnje da pročitate cjelokupan tekst….Hvala!

11.7.1995….96…97…………..11.7.2017.god

Priča 1……Tarik Samarah….

Kao uvertiru za ovaj tekst, moram reći o sebi par auto-biografskih činjenica…Cijeli moj život (od 12-e godine) se družim sa foto-aparatom i fotografijom, ona je moja ljubav, moj hobi i moja profesija. I vjerovatno sam među desetak fotografa u Bosni sa najdužim profesionalnim stažom.

Veliki je opus mog fotografskog rada, ali meni jedna izuzetno draga činjenica je ta, da sam u svom radu na neki način prepoznao masu fotografskih talenata, bio im povjetarac u leđa, moralna podrška, a nekima čak i uzor. Zašto vam sve ovo danas pišem? Pa zato što je jedan od mojih učenika postao meni uzor u vrhunskoj profesionalnoj fotografiji. Radi se o Tariku Samarahu, čovjeku-fotografu kome je pošlo za rukom, kao nikome po meni do sada na svijetu, da retrospektivno preko fotografije vrati slike jednog na žalost užasnog zločina koji se desio U Srebrenici 11. jula 95.

Vezani Članci:

• Vox Populi: Jadna smo zemlja tj. jadni smo mi ljudi i gradjani
• Vox Populi: “Halala dobiti nećete jer tjerate one koji ne žele ići, ali moraju!”

Tarik je rođen u Ljubuškom (Hercegovini), dolazi u Sarajevo na studij stomatologije, i negdje pred kraj četvrte godina faxa, počinje agresija na moju zemlju i moj grad. Iz tog pred-ratnog perioda nas dvojica smo se znali samo onako u prolazu.

Moramo se sada svi na jednu opasku nasmijati, Tarik je bio jedini student koji je na predavanja dolazio u vlastitom mercedesu, jer je mercedes bio jedino prevozno sredstvo u Ljubuškom, Hercegovci u druga auta nisu vjerovali. Naše intezivnije druženje počinje u ratu u Sarajevu, gdje Tarik u razgovoru sa mnom pokazuje interesovanje za fotografiju, aparate, i kompletnu fotografsku tehnologiju.

U tim momentima ja nisam osjetio ništa kod njega čudno u vezi interesovanja prema fotografiji, jer su se istom bavili ljudi raznih profila, starosne dobi itd. Već druga polovina opsade Sarajeva, ja osjetim koliko je to kod Tarika uzelo maha, bio je već nabavio zavidnu profesionalnu opremu….

Tarik je bio apsolutni vizionar, ništa nije radio na pamet ili slučajno, dobro je osmislio projekat “Srebrenice”. Nekoliko dana posle potpisivanja Dejtona, stavlja aparat u ruksak, sjeda na motor, i pravac Potočari-Srebrenica, sa željom da snimi zaostale tragove to gnusnog zločina-genocida, i mjesta na kojma je taj pokolj izvršen.

U momentu dolaska u Srebrenicu, na mjesto gdje su boravili holandski vojnici, zarobljavaju ga srpske vojne snage, i dovode pred pravog četničkog vojvodu, koji nije svojim očima i ušima mogao vjerovati, kad je od Tarika čuo razlog njegovog dolaska.

Na kraju mu je ovim riječima rekao: “Balijo kad si toliko hrabar, pustiću te, zaslužio si da živiš”, što je i uradio. Moram ovde naglasiti, da taj sam dolazak u Srebrenicu, je bio ravan samoubistvu, a njegovo jedino oružje koje je imao, je bio foto-aparat.

Od tog momenta Tarik je počeo sa kamerom da bilježi sva dešavanja oko Srebrenice, pronalaženja masovnih grobnica, i tako vjerodostojno, umjetnički-dokumentarno i retrospektivno da prikaže taj veliki zločin-genocid koji se desio.

Najsretniji bih bio čovjek da ovaj tekst nisam morao napisati i s’ vama podijeliti, ali zaklela se zemlja nebu da se ništa ne može sakriti. Ja sada predajem Rahmet svim žrtvama genocida-Srebrenice, a i svim nevino-poginulim u proteklom ratu, bez obzira na ime i prezime, i vjeroispovjest……Amin

Tariku Samarahu, kao čovjeku, fotografu, vizionaru, umjetniku-dokumentaristi, dajem najveća ljudska priznanja i ordenja koja se mogu na ovome svijetu dati.

Napomena: Postoji knjiga, a i stalna postavka izložbe (koja je obišla cijeli svijet) fotografija u Sarajevu, Tarika Samaraha o Srebrenici…

Priča br 2….Žene u Crnom…Beograd-Srbija..

Ova organizacija žena već duži niz godina postoji u Srbiji, i sa moje ljudske strane osjećam poštovanje, divljenje, požrtvovanje, pa čak i hrabrost koje one ispoljavaju u svom radu.

Veliki procenat njih je na žalost izgubio nekog svog u ovom zadnjem ratu, ali su one smogle i našle snage, da pobijede prvo same sebe, da pobijede mržnju u sebi, da pruže ruku prijateljstva i podrške majkama-ženama Srebrenice, i da kažu STOP jednoj suludoj politici….

Gledao sam sinoć na bosanskom dnevniku njihov performans u sred Beograda koji su izvele povodom godišnjice genocida u Srebrenici….šta reći…ja im stvarno čestitam, poklanjam svoje srce, i naklon do poda za ljudske vrline koje su javno ispoljile….

Zašto ovo sve danas pišem??? Pa dragi prijatelji, zato što je danas 11.juli…..i zato što ne želim da se ovo zlo nikada i nigdje nikome ne ponovi, bez obzira na boju kože, vjeroispovjest i ime i prezime…..

Hvala na pažnji, i vremenu koje ste na mene odvojili…..