JEDAN OD GLAVIH RAZLOGA ZA PODIZANJE POKRETA HUSEINA-KAPETANA GRADAŠČEVIĆA SU TZV. PREKODRINSKE NAHIJE (JADAR, RAĐEVINA, STARI VLAH) KOJE SU BILE DIO BOSANSKOG EJALETA
Piše: Esad Rahić
U srpskoj historiografiji se više nego jednostrano predstavlja pokret za političku autonomiju i unutrašnju samoupravu koji je predvodio „Zmaj od Bosne“, odnosno Husein-kapetan Gradaščević.
Ja bih ovaj pokret nazvao Prvi bošnjački ustanak.
Cilj je da se ovaj oslobodilački pokret predstavi u najgorem svijetlu, vadeći iz historijskog konteksta zlonamjerno neke segmente, posredstvom kojih će se ovaj veličanstvni pokret za oslobođenje Bosne i bošnjačkog naroda i obnovu bosanske državnosti predstaviti u potpuno pogrešnom svijetlu.
Vođstvo ovog pokreta se diglo na oružje u pravom trenutku. Husein-kapetan i njegovi saborci su odlično vidjeli da Osmansko carstvo, koje već kršćani nazivaju „bolesnik na Bosforu“ neprestano propada, kontinuirano gubeći teritorije, bitke i ratove.
Pred njihovim očima Grci ponovo obnavljaju svoju državu, a i Srbi i Crnogorci su bili na najboljem putu da obnove svoju državnost i nezavisnost.
Pravi je bio trenutak da i Bosna počne obnavljati svoju državnost koja je izgubljena gubitkom Kraljevine Bosne 1463. godine i Hercegovine 1482. godine.
Znali su dobro da se ne smije kasniti i da svako kašnjenje će biti početak velike tragedije i Bosne i bošnjačkog naroda.
U srpskoj historiografiji, kako stručnoj literaturi, tako i u udžbenicima, se ovaj pokret bošnjačkog naroda uporno predstavalja kao pokret nazadnog bosanskog begovata koji želi da sačuva svoje feudalne povlastice i koji su nazadani i reakcinoarni sloj koji se bori protiv naprednih sultanovih reformi u korist kršćana.
Istina je potpuno drugojačija.
Husein-kapetan Gradaščević i njegovi saborci su kao priorite imali potpuno druge ciljeve: željeli su potupunu političku i administrativno-teritorijalnu autonomiju Bosne koja će kasnije prerasti postepeno u državnu nezavisnost i očuvanje teritorijalnog integriteta Bosanskog ejaleta, odnosno zemlje Bosne.
Sultan i Visoka porta su počeli da zadovoljavaju teritorijalne apetite susjedne Srbije i Crne Gore ustupajući im teritorije Bosanskog ejaleta.
Ono što je prelilo čašu nezadovoljstva neposredno prije početka otvorenog oružanog ustanka u Bosni protiv Visoke porte bila je odluka Osmanskog carstva da prekodrinske bosanske nahije ustupi Kneževini Srbiji.
Jadar sa centrom u kasabi Loznici i Rađevinu sa centrom u kasabi Krupnju, koje su bile posebne nahije koje se pripadale Zvorničkom sandžaku, kao i nahiju Stari Vlah koja je pripadala Novopazarskom sandžaku, a ovaj Bosanskom ejaletu, sultan je pod pritiskom Rusije ustupao Kneževini Srbiji. Dakle poklanjao je dijelove Bosne i ne pitajući Bošnjake da li se sa tim slažu.
Osim toga ne treba zaboraviti da su u neposrednom susjedstvu Bosne, u susjednom Smederevskom sandžaku na čijim temeljima je nastajala Kneževina Srbija, bile i Užička i Sokolska nahija sa ubljedljivo većinskim bošnjačkim življem, koje je bilo pod ogromnim pritiscima Miloša Obrenovića, a uz odobravanje Visoke porte da se iseli.
Husein-kapetan i njegovi saborci su bili oštro protiv ustupanja bosanskih teritirija susjednoj Srbiji.
Borba za autonomiju Bosne je ujedno bila i borba za prekodrinske nahije. Ako Bošnjaci i Husein-kapetan pobjede, znalo se da će uspjeti da očuvaju i prekodrinske nahije, ako budu poraženi, izgubiće i embrion buduće državnosti i prekodrinske nahije konačno.
I Kneževina Srbija je to odlično znala.
Sultan je ugušio sredinom 1832. godine državotvorni pokret Husein-kapetana Gradaščevića. Najveći apsurd je da je 1832. godine Osmansko carstvo ugušilo državotvorni pokret bošnjačkog naroda, a već naredne godine sultan je izadao hatišerif kojim je Kneževina Srbija dobila potpunu autonomiju.
Naravno uz autonomiju Kneževina Srbija je dobila još šest nahija pride, među kojima i bosanske i bošnjačke nahije: Jadar, Rađevinu i Stari Vlah.
Bosna je izgubila svoje teritorije sa istočne strane Drine zauvjek.
Bošnjaci su iz Starog Vlaha, Jadra, odnosno Loznice i okoline morali da se isele već 1833. godine, a iz svojih domova iz Krupnja je moralo da se iseli preostalih 32 bošnjačke porodice pod oružanom prisilom 1834. godine, kao i iz ostalih mjesta u Rađevini.
Samo oni Bošnjaci koji su sebe predstavljali kao Rome, iako to nisu bili (takozvani Beli Cigani) ostali su da žive na svojim rodnim grudama. Beli Cigani su uvijek kao maternji jezik imali bosanski jezik, sa karakterističnim bosanskim akcentom, a nisu znali romski jezik, jer su izvorno Bošnjaci.
To je značilo i da će uskoro iza toga biti porušene muslimanske džamije i drugi vjerski objekti i biti uništena muslimanska mezarja. Jer Kneževina Srbija je uvijek se prvo obračunavala sa živim Bošnjacima, a potom sa merhumima.
Na taj način je Bosna ozgubila svoj štit – prekdrinske nahije, i bilo je pitanje vremena kada če Srbija krenuti u pohod na drugu obalu Drine, u nove osvajačle pohode.
Napomena o autorskim pravima: Dozvoljeno preuzimanje sadržaja isključivo uz navođenje linka prema stranici našeg portala sa koje je sadržaj preuzet. Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku The Balkantimes Press.
Copyright Notice: It is allowed to download the content only by providing a link to the page of our portal from which the content was downloaded. The views expressed in this text are those of the authors and do not necessarily reflect the editorial policies of The Balkantimes Press.