Bosna i Bošnjaci su cijela dva zadnja stoljeća u borbi protiv zla. U najtežim trenucima te borbe, a to je vrijeme agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu 1992 – 1995., Bošnjaci su morali još jednom da se suoče sa pitanjem: opstati ili nestati.
Piše: PROF. DR. MUHAMED ŠESTANOVIĆ, Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu
Vatra isto gori u Grčkoj i Perziji, ali ideje o korijenima i uzrocima dobra i zla razlikuju se od mjesta do mjesta. – Aristotel
Nakon zločina genocida nad Bošnjacima – koga smatrati odgovornim
Šta je zločin uopće, zločin kao takav? Naprijed je objašnjeno značenje pojma „genocid“. U pravnoj interpretaciji zločin je svako krivično djelo, ali pravo nije isto što i pravičnost. Pravo je, prije svega, sociološka kategorija, a pravičnot je, prije svega, moralna tj. psihološka kategorija, mada je teško povući liniju razlikovanja pravde i pravičnosti. Burke smatra da je„ …pravično proljevati krv za porodicu, za prijatelje, za Boga, za domovinu, za čovječiji rod – sve je drugo zločin“.[48]
Genocid nije samo najteže krivično djelo koje se, pored ostalog, karakteriše narodnoubijanjem nego je to i djelo povrede moralnog integriteta kako počinioca tako i žrtve. Oba subjekta: počinilac i žrtva teže da iz pojedinčeve, ali i kolektivne, svijesti nestanu ili se potisnu neprijatna iskustva stečena izvršenjem, ali i trpljenjem genocidnih djela. Nositi hipoteku počinitelja genocida je neprijatno emocionalno stanje kojeg se počinilac, ali i žrtva nastoji čim prije osloboditi. Žrtva genocida sa izgubljenim samopoštovanjem i osjećanjem bespomoćnosti, koja je u percepciji drugih postala manje vrijednom, želi se što prije riješiti neprijatnih (o)sjećanja. Radi ublažavanja tako neprijatnih psiholoških stanja i jedan i drugi subjekt (počinilac i žrtva) koriste psihološke mehanizme odbrane. Počinilac genocida najčešće nastavlja sa dehumanizacijom žrtve i poricanjem zločina, a žrtva koristi mehanizam šutnje.
Ako je genocid najgore društveno zlo koje čovječanstvo poznaje onda je međunarodna zajednica obavezna da unutar svojih institucija ima mehanizme zaštite čovječanstva da takvo zlo ne bude učinjeno a pogotovo ponovljeno. U tu svrhu formira učinkovitija pravosuđa za procesuiranje zločina, unutar svog sistema instalira mehanizme moralne osude za počinjeni genocid, primjenjuje sankcije za reparaciju šteta nanesenih žrtvama, obaveže sve da donesu zakone o zabrani poricanja genocida, istraži i utvrdi društvene simptome predvidljivosti tog zla itd.
Pošto za genocid nisu i ne mogu biti odgovorni samo kasapi, mesari, planeri, naredbodavci, birokrate i žrtve nego i kultura kojoj oni pripadaju onda za to najveće čovjekovo i društveno zlo koje se zove genocid nema oprosta. Za genocid nema oprosta bez obzira kojim i kakvim atribucijama bi neko želio da objasni njegove korijene i uzroke. Genocid je jedino zlo koje ne smije biti zaboravljeno niti oprošteno. „Ko zaboravi na zločin postaje njegov saučesnik.“ (Volter). Ko zaboravi na genocid ili ga poriče dabogda se i njemu desio ili mu se ponovio. Na ulazu u Muzej holokausta u Dahau piše: „Ko zaboravi na genocid, želi da mu se on ponovi.“ Možda je ICTY u Hagu, upoznavajući se sa hororom Srebrenice i paklom bosanskih Muslimana kroz koji su prolazili 1992 – 1995. godine, najbolje ocijenio težinu zločina genocida i dao mu planeterno značenje. Naime, Žalbeno vijeće ICTY u konačnoj presudi Radoslavu Krstiću, osuđenom za učešće u genocidu jula 1995. u Srebrenici, je reklo. „Oni koji smišljaju i realiziraju genocid teže da liše čovječanstvo raznolikog bogastva koje mu daju nacionalnosti, rase, etničke grupe i vjere. To je zločin protiv cijelog čovječanstva, jer škodi ne samo grupi koja je na meti uništenja, nego cijelom čovječanstvu.“ [49] Činjene zločina genocida, njegovo poricanje i zaborav su djela koja pripadaju istoj moralnoj horizontali. Negiranje genocida treba ustoličiti u pravne propise Bosne i Hercegovine kao krivično i kazneno djelo kako je to učinjeno u svim drugim normalnim državama, a educirati narod koji je žrtva genocida da shvati i prihvati da je šutnja, zaborav i oprost za genocid žrtvina sramota, grijeh i, što je još gore, samozločin.
Ima nekih istraživača zločina koji koriste pogrešne atribucijske reprezentacije, pa korijene zla traže u porivima pojedinca ili u nekim konkretnohistorijskim događajima. Te istraživače manje zanima zašto su neposredni izvršioci zločina (iz)vršili te zločine, a pogotovo zašto su ti zločinci postali zločinci, a žrtve žrtvom. Istraživače zločina još uvijek više zanimaju dimenzije zločina i identiteti zločinaca i njihovih žrtava, a još su nedovoljno orjentirani na istraživanja korijena, uzroka, prirode i karaktera zločina, a pogotovu njehove predikcije (predvidljivosti). Još uvijek brojni istraživači zločina izbjegavaju istraživanje odgovora na pitanje: zašto kasapi, mesari, birokrate postaše zločincima, a posmatrači zločina kojeg oni (iz)vršiše ostaše samo posmatrači? Istraživači i posmatrači zločina su više zainteresovani za spoznaje njegovih posljedica, ne znajući da se težina zločina ne sagledava samo u posljedicama već i u načinu (iz)vršenja, u namjerama planera i njihovoj vinosti i mentalnoj spremnosti da na terenu provode ono što se od njih traži i pri tome da ono što na terenu čine smatraju to opravdanim.
Tokom samog oružanog dijela agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu 1992 – 1995., a i nakon nje, kada se zločin genocida nad Bošnjacima nije mogao prikriti pred domaćom i međunarodnom javnošću, agresor nastoji da, sa svojim kolaboracionistima, snažnom propagandnom mašinerijom predstavi svojoj i svjetskoj javnosti da su „sve tri strane u sukobima u Bosni i Hercegovini činile zločine.“
Propagandna poruka može da ispuni svoju namjenu samo ako u njoj ima makar djelić istine. Istina je da su „sve tri strane činile zločine“ ali korijeni, uzroci, namjere, razmjere (dimenzije), načini izvršenja i odgovornosti za počinjene zločine su bili sasvim drugačiji među te „ tri starne koje su bile u sukobu“.
„Srpski zločini“ su bili u funkciji lebensrauma (nasilnog prisvajanja tuđe teritorije), u dokazivanju da srpski narod posjeduje nadljudske moći, da su najbolji borci na planeti, da su „nebeski narod“… U ime tog „nebeskog naroda“ srpski zločinci na terenu počiniše ne samo znatno veći broj zločina iza kojih ostade znatno veći broj žrtava, već su srpski mesari, kasapi i birokrati, po načinu izvršenja zločina bili najvarvarskiji i najzvjerskiji, čiji je izvor, prije svega, u kolektivnom podsvjesnom izgrađivanom na ideologiji nerealnog veličanja srpskog naroda kao „nebeskog naroda“. [50], mitologijama, na strahovima vječite ugroženosti koju smatraju da će se je riješiti realizacijom projekta „Velika Srbija“ u koju će „ugurati“ sve Srbe. Srpski zločinci, koji su na terenu činili zločine, predhodno su „hranjeni“ nacionalnom kulturom, ideologijom i politikom. Zajedničke karakteristike „srpskih zločina“ su, pored ostalih, sljedeće: (po)činjeni su združeno (zbog čega ih je većina, u sudskim presudama, okarakterisana kao „udruženi zločinački poduhvat“), realizirani su po određenom sistemu (zajedničkom obrascu), izvršavani su načinima masovnih uništavanja ciljne žrtve i bili su izuzetno brutalni.
Nije dovoljno to što aktualna politika u Srbiji i Republici Srpskoj prihvata saradnju sa ICTY u isporuci kasipina , mesara i biroktara. Potrebno je, ako žele da se oslobode teške hipoteke koju izvršenjem genocida nad Bošnjacima natovariše na pleća budućim generacijama svog naroda, da kritički analiziraju nacionalnu kulturu i prosvjetu koje su mentalno pripremale mesare i kasipene da na terenu čine to što treba da čine za interese „nebeskog naroda“.
Odgovornost za nastanak vinosti srpskog naroda prema Bošnjacima i mens rea za istrebljenje tog naroda ne leži samo na birokratama, mesarima i kasapinama već na politici koja je svoje sokove uzimala iz jednog dijela nacionalne kulture, zbog čega i postate genocidnom politikom i praksom.
„Muslimanski zločinci“, neovisno od toga što su znatno malobrojniji, što je broj žrtava njihovih zločina znatno manji u odnosu na zločine koje počiniše druge dvije „strane u sukobu“ (koje, pored brojnih zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava i ratnih zločina, počiniše i zločin protiv mira, a srpska strana još i zločin genocida), nastali su u nužnosti odbrane jedine im države Republike Bosne i Hercegovine, kao njihove matice, odbrane svojih porodica, svog imetka i svog identiteta.
Korijeni „muslimanskih zločina“ nisu izrasli iz nacionalne kulture kojoj (po)činitelji pripadaju, zbog čega nijedan do sada procesuirani zločin nije kvalificiran kao „udruženi zločinački poduhvat“. „Muslimanski zločini“ su isključivo nastali kao posljedica individualne psihopatologije samih zločinaca.
Prema tome, zločini koje počiniše „sve tri strane u sukobu“ za vrijeme agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu 1992 – 1995. imaju sasvim različite korijene, karaktere (izvor i prirodu), uzroke, namjere, razmjere i načine izvršenja. Obzirom na različitosti u korijenima i uzrocima zločina koje „počiniše sve tri strane“ proizilazi da su i odgovornosti za počinjene zločine različite. Za „srpske zločine“, čoji su korijeni i uzroci u ideologiji i politici koja se hranila sokovima dijela srpske nacionalne kulture, koje se opredmetiše u genocidnoj praksi, ne mogu biti odgovorni samo pojedinci koji ih na terenu počiniše već i kultura zajednice kojoj pripadaju.
Za „muslimanske zločine“ nemožemo naći korijene ili uzroke u bilo čemu drugom izuzev u psihopatologiji onih koji ih na terenu počiniše.
Zbog razlika u karakteru zločina koje počiniše „tri strane“ istraživači genocida i drugih teških zločina obavezni su ne samo da prebrojavaju žrtve i zločince već da istražuju vinost napadača prema žrtvi, korijene, uzroke, namjere, načine izvršenja, potom dimenzije (razmjere) počinjenih zločina, a na temelju tih saznanja da izvode zaključke o (ne)postojanju kolektivne odgovornosti.
[48] Jusuf Kardeš, PSIHOLOGIJA BOŠNJAKA, Mostar 2009., str. 173.
[49] ICTY, ŽALBENO VIJEĆE U PREDMETU TUŽILAC PROTIV RADOSLAVA KRSTIĆA, PRESUDA, 19. april 2004., Saopštenje za javnost, www.un.org/icty
[50] Nerealnim veličanjima srpskog naroda i njegovom viktimizacijom stvarana je vinost Srba prema Bošnjacima koje treba istrijebiti sa prostora zamišljenje „Velike Srbije“. Ideologijom viktimizacije srpskog naroda, Srbi su prikazivani kao kolektivna žrtve na svojoj „srpskoj zemlji“. Skoro svakodnevno od javne pojave Memoranduma SANU 1986 pa do 1995. se na medijima ponavljalo da su Srbi narod kojem je Bogom dato pravo stvaranja „Velike Srbije“ kao države koja bi pripojila, pored dijelova zemalja iz okruženja, cijelu Bosnu i Hercegovinu, pod motom “svi Srbi u jednoj državi”. Srbima je svakodnevno ponavljano da na ispunjenu tog cilja posjeduju nadljudske moći, da su na neki način superiorni, najbolji borci na planeti zemlji, mogu se suprostaviti čitavom svijetu. Car Lazar je odabrao kraljevstvo Božje a odbacio ovozemaljsko. Zbog toga su Srbi blagoslovljeni od samoga Boga, pa su jedini narod kojem pripada Božije i prirodno pravo da baštine kraljevstvo Božije.
LITERATURA
-Muhamed Šestanović, KARAKTEROLOGIJA BOŠNJAKA , Znakovi vremena, br. 22 – 23., Sarajevo 2004.
-Frensis E. Bojl, BOSANSKI NAROD OPTUŽUJE, Prijevod djela: THE BOSNIAN PEOPLE CHARGE GENOCIDE, Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava, Sarajevo 2000.
– Milorad Ekmečić, KORIJENI ZLOČINA GENOCIDA, u: Predgovor Zbornika radova sa Četvrte Međunarodne konferencije o Jasenovcu, održane 30-31. maja 2007. u Banja Luci, Glas Srpske, Banja Luka (www.krajinaforce.com)
– Sabrina P. Ramet, POD SVETOM LIPOM: NAMETANJE NEUROTSKIH I PSIHOTIČKIH SINDROMA KAO SRBSKA RATNA STRATEGIJA 1986 – 1995., Polemos, Vol.V. No. 9-10. , 2002.
-Milgram Stanlyh, OBEDIENCE TO AUTHORITI (Pokornost prema autoritetu) , New York 1974.
– Alfred Bandura , MORAL DISENGAGEMENT IN THE PERPETRATION OF INHUMANITIES, Personality and Social Psychology Review, № 3 / 19
– Karl Jaspers, ALGEMEINE PSYCHOPTHOLOGIE, Berlin 1913.
– Bojan Jovanović, Priredio tekstove u zborniku: ETNOPSIHOLOGIJA DANAS, Beograd 1991.
– Jovan Cvijić/Ivo Andrić, O BALKANSKIM PSIHIČKIM TIPOVIMA, Prosveta, Beograd 1988.
– Jovan Marić, KAKVI SMO MI SRBI – PRIKAZI ZA KARAKTEROLOGIJU SRBA, Beograd 1998.
– Radoslav Dodik, HERCEGOVAČKA KARAKTEROLOGIJA, www. ezboard.com (20. 12. 2004.)
– Esad Zgodić, VLADIMIR ĆOROVIĆ: PANSRBIZAM, BOSNA I BOŠNJACI, www.bosnahistorija.com/forum (Esad Zgodić)
-Esad Zgodić, ETNOKARAKTEROLOGIJA KAO ANAHRONIZAM (Manuskript priloga za Okrugli sto: KARAKTERILOGIJA BOŠNJAKA, održan 5. februara 2004. u Srajevu)- Jusuf Žiga , BOŠNJAŠTVO, Znakovi vremena, zima, Sarajevo br. 20-21/2000.
– Jusuf Kardeš, PSIHOLOGIJA BOŠNJAKA, IC Štamparija Mostar, Mostar 2009. – Vladimir Ćorović, VELIKA SRBIJA, Narodno delo, Beograd 1924.
– Vladimir Ćorović, CRNA KNJIGA: PITANJE SRBA U BOSNI I HERCEGOVINI 1914 – 1918, Beograd 1966.
– Radovan Samardžić, STO NAJZNAMENITIJIH SRBA, Beograd 1993.
– Jovan Cvijić, JEDINSTVO I PSIHIČKI TIPOVI JUŽNIH SLAVENA, Beograd 1914.
-Vladimir Dvorniković, KARAKTEROLOGIJA JUGOLOVENA, 1939.
– Vladimir Dedijer, SARAJEVO 1914., Prosveta, Beograd 1966.
– Ivo Pilar, POLITIČKI ZEMLJOPIS HRVATSKIH ZEMALJA, Srajevo 1943.
– Ivo Pilar , JUŽNOSLAVENSKO PITANJE, Zagreb 1943.
(Zbog dužine teksta ovo naučno istraživanje, potkrepljeno naučnim dokazima, objavljeno je u 10 dijelova, ovo je 10. dio) U nastavku…
DR ŠESTANOVIĆ: KORIJENI GENOCIDA NAD BOŠNJACIMA I PITANJE ODGOVORNOSTI – 9/10
DR ŠESTANOVIĆ: KORIJENI GENOCIDA NAD BOŠNJACIMA I PITANJE ODGOVORNOSTI – 1/10
Napomena o autorskim pravima: Dozvoljeno preuzimanje sadržaja isključivo uz navođenje linka prema stranici našeg portala sa koje je sadržaj preuzet. Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku The Balkantimes Press.
Copyright Notice: It is allowed to download the content only by providing a link to the page of our portal from which the content was downloaded. The views expressed in this text are those of the authors and do not necessarily reflect the editorial policies of The Balkantimes Press.