Zabilješke iz Arabije: O Bošnjacima u Arabiji

Prvi pisani poznati trag o kontaktu Bošnjaka s Arabijom ostavio je hadži Jusuf Livnjak u svome putopisu sa hadža još davne 1615. godine

Izvor: Facebook – Nezim Halilovic Muderris

Tokom jednog od mojih nedavnih susreta sa uvaženim Adilom Bošnjakom u Medini dok mi je pričao o porijeklu svoje porodice i drugim Bošnjacima koji su se tokom brojnih stoljeća nastanili u Arabiji od Kuvajta, preko Bahreina i Nedžda pa sve do Hidžaza i Jemena, nadošli smo na ideju kako bi bilo dobro u jedan rad poredati ono što se zna iz historije i istražiti ono što se od živih potomaka bošnjačkih korijena još može zapisati.

U nadi da će se jedna takva ideja i realizovati i da će biti mladih istraživača koji će nastaviti ono što do sada napisaše i zabilježiše njhovi prethodnici, pogledah u svojoj arhivi šta sam zabilježio pod ovom temom dok sam još radio na prvoj fotomonografiji Meke i Medine još kao medinski student pa sve do sada.

I evo šta nađoh, a još trebam dodati i ono što mi je uvaženi Adil Bošnjak ispričao o njihovom vakufu u Medini kojem je on i danas mutevelija.

Prvi pisani poznati trag o kontaktu Bošnjaka s Arabijom ostavio je hadži Jusuf Livnjak u svome putopisu sa hadža još davne 1615. godine.

Ono što znamo iz razbacanih historijskih izvora jeste da je čak sedam Bošnjaka nosilo titulu Mulle (alima, učenjaka) od Mekke i Medine. Poznato je i to da su Slavene arapski i muslimanski historijski izvori oslovljali kao sakalibe i da se brojni među njima spominju u različitim etapama historije Arabije ali je teško odrediti ko je od njih bio Bošnjak.

U svome putopisu sa hadža iz 1969. rahmetli Fejzullah ef. Hadžibajrić o Medini piše: „U ranije vrijeme oko Harema je bilo nekoliko medresa u kojima su stanovali učenici i studenti iz raznih krajeva muslimanskog svijeta. U nekoliko mahova bilo je tamo i studenata iz naših krajeva.

Posljednji naš živi čovjek koji je učio u Medini bio je hadži hafiz Fehim-ef. Gušić, poznati sejjar vaiz iz Banje Luke (umro 1968. god.). U Medini su učili u doba austrougarske okupacije ovi naši alimi: hadži Husni-ef. Numanagić, fojnički, pa visočki muderis, kasniji travnički muftija, hadži Abdulah-ef. Sofić, posljednji cazinski muderis, hadži hafiz Junus-ef. Sokolović, otac hadži hafiz Sinan-ef. Sokolovića, te hadži Ibrahim-ef. Bukvić, imam i mualim iz Sarajeva. Hadži hafiz Husni-ef. Numanagić i hadži Hasanaga Nezirhodžić (trgovac iz Sarajeva) imali su svoj vakuf u Medini“.

Šejh Hadžibajrić bilježi jednu anegdotu koja govori o vezanosti Bošnjaka za svete gradove Meke i Medine. Tako u njegovom putopisu čitamo kako se bilo uvelo u praksu da se unaprijed zakupi po jedan sat rada za službu čistača u Haremu (u Medini) i za to se dobivao poseban dokumenat.

Jedan takav sat kupio je za sebe i Tajib-ef. Saračević, muderis iz Sarajeva, ali mu nije došla reda (turnus) te službe. Dokument za ovo otkupio je Arhiv grada Sarajeva.

I naše hadžije iz 1954. godine su iz počasti Haremu miješali malter prilikom radova na proširivanju Harema. (Glasnik VIS-a XXXII/1969, br. 5-6, str. 201-207; br. 9-10, str. 395-402; br. 11-12, str. 497-508; Autor: Fejzulah Hadžibajrić).

Nedavno nas je u Preporodu Ahmed Mehmedović podsjetio na još jednog znamenitog Bošnjaka koji je imao značajnu ulogu u historiji Arabije, odnosno Meke i Medine. Radi se o šejhu Abdulvehhab-efendiji Bošnjaku punog imena Šejh hadži-Abdulvehhab ibn Hasan-efendi ibn Muhammed-efendi ibn Ibrahim-efendi ibn Ahmed-efendi ibn Sulejman-efendi ibn Muhammed-efendi al-Bosnevi as-Saraji, naš je učenjak i pisac iz 18. stoljeća. Kao što se vidi iz porodičnog lanca od sedam koljena (na naslovnoj stranici njegovog rukopisnog djela), preci su mu odreda bili ulema. Rođen je u Sarajevu u prvoj polovini 18. stoljeća, a umro od kuge u Kairu 1791. godine.

Šejh hadži-Abdulvehhab-efendija bio je veoma učen i pravdoljubiv čovjek. Djelom i riječju suprotstavljao se tokom svoga boravaka u Hidžazu lokalnim moćnicima i ugnjetačima. Do 1776. godine bio je muderris i imam u Haremi-šerifu u Mekki i službenik šeri’atskog suda, a onda otišao u Kairo gdje je držao javna predavanja po kojima je postao poznat. Zatim se vratio u Mekku gdje je ponovo držao javna predavanja kojima je prisustvovalo mnogo svijeta i ondašnjih uglednika.

Šibao je sve negativnosti i pojave u društvu, a naročito kod vladajuće klase, na svjetlo dana iznosio njihove nepravde činjene običnom čovjeku. U jednoj buni porobljena mu je i opljačkana kuća, nakon čega se šejh Abdulvehhab vratio u Egipat. Kasnije je ponovo otišao u Hidžaz, ali se opet morao vratiti. Kad je po treći put stigao u Mekku radio je protiv tadašnjeg šerifa na svaki način.

U Medini je čak organizirao prevrat, zbacio šerifova namjesnika i javio Porti šta se desilo. Šerif sakupi jaku vojsku i pod izgovorm da želi posjetiti Muhammedovu, a.s. džamiju dođe u Medinu i pohvata većinu ustanika. Šejh Abdulvehhab-efendija Bošnjak pobježe, prerušivši se, i konačno se skrasi u Kairu gdje je ostao do smrti. Posvetio se pobožnosti, pisanju i javnim predavanjima u Husejnijji džamiji. Bio je uvažavan i poštovan od uglednih ljudi i običnog svijeta među kojima je bilo dosta Bošnjaka, nekih i na visokim položajima.

Šejh Abdulvehhab-efendija Bošnjak je kao muderris u Mekki 1761. godine napisao djelo o obredima hadždža Manasik al-hadždž (Ceremonijal hodočašća) koje govori o propisima hadždža po hanefijskom mezhebu. Jedan primjerak, prepisan rukom nekog njegovog učenika, poslao je autor za Osman Šehdijinu biblioteku kraj Careve džamije u Sarajevu 1786. godine, da bi kasnije postao dijelom rukopisnog fonda u Gazi Husrev-begovoj biblioteci.

On se iz Mekke dopisivao sa nekim viđenijim Sarajlijama, iznosio vlastita razmišljanja o stanju Ummeta, a napose o društvenim odnosima u Mekki i Medini. Jedno njegovo pismo (poslanica) iz 1776. godine upućeno tadašnjem musellimu Sarajeva Smail-begu Dženetiću čuva se i danas u Arhivu Gazi Husrev-begove biblioteke.

Pismo nosi datum 21. safera 1190/ 22. marta 1776. godine. Iz njegovog potpisa se vidi da je tada u Mekki bio neprikosnoveni autoritet: muderris, imam i hatib Haremi-šerifa, vaiz na Arefatu i Mini. Evo njegovog punog potpisa kako ga donosi Mehmedović u spomenutom tekstu iz Preporoda: Min al-muhibb ad-da’i, al-qadim al-hadždž Abdulvehhab ibn Hasan al-Bosnevi as-Saraji al-muderris al-imam al-hatib bi al-Harem al-Mekki hala al-va’z bi-‘Arefat ve Mina.

Haso Popara je također u Preporodu pisao o tome kako se za brojne današnje medinske porodice pouzdano može utvrditi da mnoge od njih svoje korijene vuku iz Bosne i Hercegovine. I on piše kod nas se do danas niko nije ozbiljnije bavio izučavanjem ovih porodica, tako da ostaje nepoznanica iz kojih sve mjesta u Bosni one potječu. Istina, u radovima naših istraživača: S. Bašagića, M. Handžića, H. Šabanovića, S. Balića, F. Nametka, I. Kasumovića i drugih, u biografijama dvadesetak-tridesetak naših pisaca, muderrisa, kadija, muftija, imama, hatiba, i šejhova navode se šturi podaci o njihovim položajima i službama u Medini, ali ne i o njihovim potomcima.

On dalje piše kako se pažljivom analizom brojnih historijskih izvora može zaključiti da su postojala dva vala intenzivnog doseljavanja Bošnjaka u Medinu. Prvi je bio krajem osamnaestog, a drugi krajem devetnaestog stoljeća. Prvi val činili su Bošnjaci koji su se s oduševljenjem i velikom nadom našli u sviti i ordiji Ahmed-paše Džezzara (porijeklom iz Fatnice kod Stoca), koji je poslije pobjede nad Napoleonom kod Akke, s titulom paše i vezira, postao neprikosnoveni vladar Sirije i Palestine, pa čak u nekoliko navrata i emir Mekke i Medine, kako zbog toga da osigura siguran put hadžijama, tako i da se lično obogati, ali i da uživa u počasti upravitelja Mekke i Medine.

Upravo u tom periodu nastala je ona brojna kolonija Bošnjaka tamo negdje daleko u arabijskim pustarama, od kojih su samo rijetki imali sreću da se sa svojim porodicama skrase u Medini, gradu Allahova Poslanika (Vidi opširnije: Ahmed S. Aličić, Pokret za autonomiju Bosne…, str. 92).

Drugi val činili su ugledni, imućni i obrazovani Bošnjaci koji su se u doba austrougarske okupacije, preko Pljevalja, Novog Pazara, Skoplja, Istanbula, Halepa i Damaska, iselili u Medinu. Iz ovog perioda našoj javnosti dobro je poznat slučaj Hadži Loje, koji se na kraju skrasio kod svoga zemljaka Sulejmana Zuhdije, sina Hasanova (brata Muhameda Emina Hadžijahića), šejha halidijskog ogranka nakšibendijske tekije Džebel Ebi Kubejs u Mekki.

Koliko je kolonija Bošnjaka u to doba u Medini bila brojna najbolje govori podatak da su se u kolekciji od nekoliko stotina dokumenata i pisama porodice Tahirović-Sudžuka iz Sarajeva našla originalna pisma iz 1302/1885. godine s pečatima trojice Alija Bošnjaka, od kojih su dvojica bili hafizi i muderrisi na Hamidiji medresi (nazvana po osnivaču sultanu Abdulhamidu II) u Medini, a o kojima se kod nas ništa ne zna (Vidi opširnije: H. Popara, „Tragom sedam pisama dvojice šejhova iz Mekke hadži Mustafa-agi Sudžuki iz Sarajeva…, Znakovi vremena, broj 68/69, Sarajevo, 2015, str. 93).

U nastavku teksta objavljenog u Preporodu prof. Haso Popara piše kako se sa sigurnošću može tvrditi da u Medini ima nekoliko porodica Bošnjaka koje su se tamo naselile prije više od 400 godina, a onda opširno piše o jednoj takvoj porodici, koja se u arapskim izvorima navodi pod imenom Bejt Zafer (Zaferova porodica), a što bi na bosanskom jeziku, možda, najbolje bilo prevesti kao Zaferije ili Zaferovići.

O ovoj porodici, kao i porodici Bošnjak, uspio sam naći čitava poglavlja u knjizi

كتاب تحفة المحبين والأصحاب فى معرفة ما للمدنيين من الأنساب
[الأنصاري، عبد الرحمن بن عبد الكريم od uvaženog autora čiji su dijelovi dostupni i online;

Ovo je tek dio onoga što se može naći i pretežno je vezano za Hidžaz, a šta se tek može očekivati od jednog detaljnog istraživanja, u nadi da ćete podijeliti svoja saznanja na temu u komentarima selamim vas iz sad već hladne Saudijske Arabije.