Milo Đukanović: Politika Beograda najviše podseća na devedesete

Predsednik Crne Gore govori o promenama u Podgorici, odnosima u regionu, evropskim integracijama zemalja Zapadnog Balkana

Promjena vlasti jedne partije ili koalicije okupljene oko nje kao stožera, poslije tri decenije neprekidnog trajanja se, jednostavno, morala jednom dogoditi, kaže u razgovoru za Danas predsednik Crne Gore Milo Đukanović.

– To je zakonitost političkih procesa u svim demokratskim društvima. A savremena Crna Gora je građanska multietnička zajednica, koja gradi demokratsko društvo vladavine prava, zemlja na poodmaklom putu integracije u EU, članica NATO – kaže Đukanović.

Dodaje da „bez obzira što je u tih trideset godina naše vladavine obnovljena država koja je ponovo stekla međunarodno priznanje, i to mirnim demokratskim putem što balkanska istorija ne poznaje, što je Crna Gora od jedne od najzaostalijih jugoslovenskih republika uspostavila ekonomsku održivost i postala vodeća ekonomija u regionu, što je svrstana u elitne turističke destinacije u svijetu, što je tokom krvavog raspada jugoslovenske države i NATO bombardovanja sačuvala mir i učvrstila multietnički sklad, a kasnije u međunarodnoj javnosti prepoznata kao zemlja dobrih vijesti i sidro stabilnosti na Balkanu – logično, narastao je dio javnosti koji je pokazivao zasićenje i želio promjene“.

Milo Đukanović: Oslanjamo se na podršku Slovenije u procesu potpune evropeizacije

* U pojedinim analizama nakon smene vlasti prošle godine stoji da je Zakon o slobodi veroispovesti Demokratsku partiju socijalista koštao vlasti. Može li Temeljni ugovor sa Srpskom pravoslavnom crkvom koštati aktuelnu vlast?

– Smatram da su te analize i suviše pojednostavile sliku izbornog ambijenta koji je doveo do prve promjene vlasti u Crnoj Gori od uvođenja višestranačkog sistema, sada već prošlog vijeka i milenijuma. Ta želja je pojačana brojnim greškama koje neminovno čini svaka vlast. Jedna od grešaka je bila i loše odabran termin za donošenje Zakona o slobodi vjeroispovijesti. Ne i otvaranje te teme i sama ideja usvajanja novog zakona umjesto postojećeg starog gotovo pola vijeka. To se moralo učiniti, ne samo zbog potrebe da i taj dio zakonodavstva harmonizujemo sa evropskom normativnom praksom. Tu je nužnost potencirala i SPC svojim nepodnošljivim odnosom nepoštovanja prema državi Crnoj Gori, njenoj istoriji i njenim imovinskim pravima. Nesporazumi povodom Zakona o slobodi vjeroispovijesti poslužili su za zloupotrebu vjerskih osjećanja i političku manipulaciju u nevrijeme, praktično na početku godine u kojoj su se u avgustu održavali redovni parlamentarni izbori. Instrument manipulacije bila je SPC, a strategija je definisana i njome se upravljalo u državnopolitičkom vrhu Srbije. S jasnom namjerom da promjena vlasti u Crnoj Gori stvori povoljne uslove za realizaciju velikodržavnog projekta „srpskog sveta“ i da time pokažu očekivanu odgovornost prema srpskom nacionalizmu, posebno imajući u vidu izvjesno nepovoljni ishod po pitanju Kosova. I ne samo to. Nego i da ispune očekivanja zvaničnika Moskve koja od vremena neuspjelog državnog udara u Crnoj Gori iz oktobra 2016. i ulaska naše države u NATO 2017. pojačava pritisak na Crnu Goru. Do tada, djelovanjem svojih obavještajaca i uz pomoć srpskih nacionalista, a od tada, koristeći državu Srbiju kao platformu za demonstraciju neprijateljstva prema Crnoj Gori. Nažalost, i dio naših zapadnih partnera, ne udubljujući se mnogo u suštinu konflikta, koji se kreirao u Crnoj Gori na temu navodno ugroženih vjerskih prava, uklopio se u površno, nekritičko zagovaranje promjena, koje će, kakve god, same po sebi donijeti željeni prosperitet.

Što se Demokratske partije socijalista tiče ta promena je dobrodošla. Pomoći će nam da napravimo nužna poboljšanja u svojoj organizaciji, koja ne bi preduzeli da smo pobijedili na izborima. Ali promjena se desila u nepovoljnom trenutku za državu, imajući u vidu gibanja u regionu i na globalnom planu. Međutim, vjerujem da će i ovo iskustvo proevropske snage pravilno razumjeti i valorizovati i da ćemo kroz aktuelnu praksu sa novom većinom znati više da cijenimo svoju državu i ono što smo stvorili tokom tri decenije. Na kraju, izbili smo iz ruku i međunarodnim partnerima argument da u Crnoj Gori nikada nije bilo smjenjivosti vlasti demokratskim putem. Vezano za drugi dio vašeg pitanja, ne vjerujem da Temeljni ugovor može biti povod za smjenu nove vlasti u Crnoj Gori. Tu se više radi o odmjeravanju snaga unutar vladajuće koalicije. I o ubiranju poena ko će imati više zasluga za taj „istorijski čin“. Ko će zbog toga obezbijediti bolje mjesto kod srpske crkve i države, u „srpskom svetu“.

Milo Đukanović kazao je na Podgoričkom novinarskom forumu da je crnogorski identitet na udaru

* U skupštinskom Odboru za ljudska prava nije usvojena rezolucija o genocidu u Srebrenici. Sada sledi glasanje u Skupštini. Zašto ovakva rezolucija nije usvojena dok je DPS bio na vlasti?

– Usvojena je. Skupština Crne Gore je još 2009. godine osudila genocid u Srebrenici i prva u regionu prihvatila Rezoluciju Evropskog parlamenta. Tada je usvojena Deklaracija o prihvatanju te rezolucije. Dakle, u većinskoj javnosti u Crnoj Gori niko nije dovodio u pitanje zvanični stav Crne Gore o Srebrenici, pa nije bilo ni potrebe za ovakvom rezolucijom. Sada očigledno ima. Tragično je da nakon toliko vremena ministar pravde, ljudskih i manjinskih prava u građanskoj multietničkoj Crnoj Gori ne priznaje da se 1995. godine u Srebrenici desio genocid, i da poslanik vodeće partije u koaliciji sadašnje većine tvrdi kako svaki Srbin u Crnoj Gori jednako misli kao i taj ministar. To zaista jeste za brigu, ne samo nas u Crnoj Gori.

Milo Đukanović kazao je da prepoznaje demokratske kapacitete u Demokratama i URI

 * Zalažete se za princip regate kada je reč o evropskim integracijama, što ste nedavno i rekli na samitu Procesa Brdo-Brioni. Koliko je taj princip realan posle promene vlasti u Crnoj Gori?

– Pravo je pitanje koliko je realna i izgledna evropska perspektiva za Crnu Goru i region nakon svih kriza unutar EU kojima svjedočimo. Važno je da zemlje aspiranti za članstvo istraju na sveobuhvatnim reformama, i da se na taj način nametnemo Briselu da vrati politiku proširenja u vrh svoje političke agende. Istrajavanje na principu regate je podsticaj za sve zemlje kandidate, i ne bi trebalo da zavisi od promjene vlasti ni u jednoj zemlji. Kad je Crna Gora u pitanju, predstavnici koalicija koje čine sadašnju parlamentarnu većinu su se sporazumom obavezali da će nastaviti da vode državu na utvrđenom spoljnopolitičkom kursu, tako da tu makar formalno nema problema. Bio bih zadovoljniji da vidim konkretnije rezultate u pregovaračkom procesu umjesto zaklinjanja u evropske strateške ciljeve. Ali i to je važno, imajući u vidu političku heterogenost nove parlamentarne većine.

 * Više puta ste govorili o odnosu EU prema Zapadnom Balkanu navodeći da je region pao u drugi plan za EU. Jeste li razočarani odnosom EU prema regionu?

– Nikad nijesam bio ni posebno očaran tim odnosom. Ja samo realno, vođen višedecenijskim političkim iskustvom, sagledavam situaciju. I ponavljam, bez obzira što ni u životu, a kamoli u politici, nije dobro nemati alternativu, da evropska integracija za Zapadni Balkan nema alternativu. A rekao bih da isto važi i za EU. Ako Evropska unija zaista želi da bude konkurentna na globalnom planu, da zauzme svoje mjesto u novoj podjeli uloga na svjetskoj sceni, mora biti ujedinjena i stabilna na cijelom svom kontinentu. Nije pretenciozno ako i mi sa Balkana saopštavamo svoju viziju budućnosti Evrope. Činimo to kao Evropljani, jer su naše zemlje i narodi, ne samo geografski i istorijski, već i civilizacijski njen neodvojivi dio. Bojim se da Zapadni Balkan u dužem periodu može ostati na periferiji interesovanja Brisela, ne samo zbog kriza sa kojima se EU nosi, nakon Bregzita, u vremenu pandemije korona virusa, već i zbog nacionalnih politika, njenih članica, posebno vodećih zemalja. Političke elite u tim zemljama su previše zaokupljene izbornim i drugim unutrašnjim pitanjima, pa se u tim dnevnopolitičkim dešavanjima na politiku proširenja gleda kao na dio problema, a ne kao dio zajedničkog rješenja, i zajedničke evropske budućnosti. Ne vjerujem da će tako skoro politika proširenja biti na radaru EU. Zato mislim da je naša evropska sudbina u našim rukama. Mi moramo svojim odnosom prema evropskim vrijednostima da podsjetimo Evropu da su te vrijednosti još uvijek na cijeni.

 * Koliki je uticaj Rusije u Crnoj Gori i regionu?

– Ovo je na određeni način povezano s prethodnim pitanjem. Treće strane su prisutne na Zapadnom Balkanu onoliko koliko im EU ostavlja prostora. A nažalost ostavlja. Rusija je jedna od njih. Ona je tradicionalno ovdje prisutna, kao i danas, kao jedna od vodećih svjetskih zemalja koja na Balkanu ima svoje interese. Oni u velikoj mjeri nijesu podudarni sa evropskim, sa interesima naših zapadnih partnera. U odnosima malih i velikih naroda, kod ovih prvih uvijek postoji i dio emocije. Iz Moskve često čujemo s najviših mjesta da u međunarodnim odnosima ne postoje prijateljstva, već da ih određuju prije svega interesi, što je sasvim logično. Zbog toga je u crnogorsko-ruskim odnosima, koji imaju tradiciju dugu više od tri vijeka, došlo do zahlađenja kad smo odlučili da bez kolebanja stupimo u NATO. Iako je Kremlj to znao od prvog dana. Međutim, u međuvremenu su pogoršani odnosi između Rusije i Amerike, Rusije i Evropske unije. I tako se Crna Gora, kao što je govorio bivši američki državni sekretar našla na liniji vatre. Mi imamo iskustvo iz 2016. uoči prijema u NATO, koje umalo nije završilo tragično. Izdržali smo taj udar, postali članica alijanse, što ne znači da je Rusija odustala od svojih interesa. Samo što to radi mnogo sofisticiranije, i preko svojih posrednika u regionu. Rusija pomno prati procese u Evropskoj uniji, i ovdje na Balkanu vješto koristi vakuum u politici proširenja. Ona na Balkanu, kao i kroz jačanje bilateralnih odnosa sa pojedinim zemljama članicama, vrlo vješto podriva vrijednosti na kojima je stvorena Evropska unija, nudeći kao alternativu evroazijske integracije. Mi moramo izbjeći istorijsku zamku u kojoj u potkusurivanju interesa velikih, najčešće stradaju mali, što su naša gorka istorijska iskustva. Vjerujem da je u najboljem interesu i Rusije i Evropske unije, Rusije i Zapada da nađu najmanji zajednički imenitelj koji će otvoriti perspektivu razvoja najboljih odnosa za sve, u interesu čovječanstva. Tada će i nama na Balkanu biti mnogo lakše.

 * Nedavno ste kazali da vas postupci Aleksandra Vučića podsećaju na Slobodana Miloševića. Mislite li da je Vučić definitivno krenuo tim putem?

– Nijesam personalizovao politiku Srbije, već sam rekao, i pri tome ostajem, da današnja politika Beograda najviše podsjeća na devedesete. Koristi se ista retorika, samo što su mjesto i akteri drugi. Neko je nedavno u Srbiji dobro primijetio da srpski lideri u Crnoj Gori Mandić i Knežević u mnogome liče na nesamostalne srpske lidere iz Hrvatske Babića i Martića početkom devedesetih, uz tačnu konstataciju da je fatalna zabluda srpskih političara i intelektualaca izvan Srbije da Beograd uvijek radi u njihovom interesu. Možda to najbolje ilustruje primjer „Srpske kuće“ u Crnoj Gori. S vrha države se u Srbiji hvale o finansijskoj podršci iz budžeta od nekoliko miliona Srbima u Crnoj Gori kroz taj projekat, od kojeg koristi ima dvadesetak političara i drugih srpskih prvaka, koji su međusobno podijelili dionice i postali dio njegove vlasničke strukture. Danas se priča o ugroženosti Srba u Crnoj Gori, kao nekad o njihovoj ugroženosti u BiH i Hrvatskoj. Crna Gora je građanska, multietnička država, i zaludnja je priča o pokušaju da se pripadnici srpskog naroda u Crnoj Gori poistovijete s položajem Albanaca u Makedoniji. Pitanje položaja Srba u Crnoj Gori je crnogorsko, a ne srpsko pitanje. Što prije u Beogradu to shvate, biće bolje za sve.

 * Nazire li se skoro rešenje pitanja Kosova?

– Ne bih mogao reći da sam optimista, ali svakako pozdravljam napore svih aktera u tom procesu. Nadam se da će nedavna zajednička posjeta Miroslava Lajčaka i Metju Palmera Beogradu i Prištini dati podsticaj dijalogu. Najvažnije je da se do rješenja dođe uvažavajući realnost. A realnost je da je Kosovo nezavisna država, i da na sjeveru te države živi srpska zajednica. I da su iluzije da se kompenzacija za Kosovo može tražiti na nekoj drugoj strani. Jedan visoki međunarodni zvaničnik, za kog bi se moglo reći da je prijatelj Srbije, jednom prilikom mi je rekao da bi za Srbiju najveća kazna bila da joj neko vrati Kosovo. To pitanje je Milošević pokušao da riješi ratom, i vidjeli smo kako se završilo. Nije to bilo tako davno da bi se lako zaboravilo. Svi učesnici pregovaračkog procesa moraju uvažavati negativna iskustva iz nedavne prošlosti i po albanski i po srpski narod. Nadam se da će prevladati razum i u Beogradu i u Prištini, i da će Brisel i Vašington, uz punu kooperativnost drugih važnih međunarodnih subjekata zainteresovanih za ovaj proces, pomoći da se što prije dođe do održivog rješenja kako bi se eliminisala ta latentna opasnost po region.

 * Prošla je 31 godina od kraha SFRJ. Da li je ta država trebalo da bude sačuvana?

– Ima jedna anegdota o Edvardu Kardelju, kad je negdje u seoskoj krčmi pitao jednog starca kako mu se sviđa socijalizam. A ovaj mu je odgovorio nije loše, ali da je mnogo bolje bilo u vrijeme Franje Josifa. Dodajući da je tada imao dvadeset godina. Moja kao i sve generacije koje su bile dio te velike zajedničke države prirodno gaje emocije prema Jugoslaviji, svako iz svojih razloga. Ali kad me već pitate da li je trebalo da bude sačuvana možda bi najtačniji odgovor bio: da je trebalo, bila bi sačuvana. Nažalost, desilo se što se desilo. Raspala se u krvi, i to je sramota koja ide na obraz svih naroda koji su je činili. Ostale su nam lijepe uspomene na tu zemlju, ali i tragična iskustva njenog nestanka kao opomena za sve buduće generacije u državama nastalim na prostoru ex Yu.

 * Šta smatrate svojim najvećim uspehom, a šta biste uradili drugačije u svojoj političkoj karijeri?

– Poslije 30 godina u politici nije se lako odlučiti ni za jedno ni za drugo. Toliko je nespornih uspjeha, ali je i činjenica da je bilo mogućnosti da se neke stvari poslože drugačije. Prije 15 godina obnovili smo državu, na miran, demokratski način, što jeste istorijski uspjeh današnjih generacija u Crnoj Gori. Ali bih ipak rekao da najvećim uspjehom smatram to što sam doprinosio koliko sam mogao da se u vrijeme ratova i ratnih razaranja tokom raspada Jugoslavije sačuva mir i učvrsti multietnički sklad u našoj republici, kao i da se Crna Gora sačuva od NATO bombardovanja ’99. Jer, da toga nije bilo, ne bi bilo ni nezavisne Crne Gore. A na pitanje šta bih uradio drugačije, najtačniji odgovor je – izbjegao bih da se bavim politikom. Posebno, tokom ovog nečasnog vremena kojem svjedočimo.