Zlatar: Kada se vlast odrekne svoje umne elite, svojih učenih ljudi, osuđena je na propast!

Ne vidim mogućnost vođenja oružanog sukoba ili rata od strane unutrašnjih snaga u BiH jer je međunarodni kontekst potpuno drugačiji od onog koji smo imali devdesetih

Mr.sc. Emir Zlatar, Generalni sekretar Vijeća Kongresa bošnjačkih intelektualaca govori za The Balkantimes Press (TBTP) o uzrocima bosanskohercegovačke krize, trenutnoj političkoj situaciji u BiH i predlozina za izlazak iz krize.

TBTP: Da li je Bosna i Hercegovina u Lisabonu bila potpuno podijeljena mnogo prije rata?

U okviru tadašnjih dešavanja 18. novembra 1991 godine od strane bh Hrvata, a pod direktnim patronatom predsjednika R Hrvatske F. Tuđmana uspostavljena je Hrvatska zajednica Herceg-Bosna, dok je 9. Januara 1992. godine, pod direktnim uticajem Srbije čiji je suveren bio S. Milošević, političke stranke bosanskih srba uspostavile su Srpsku Republiku Bosnu i Hercegovinu. Obje ove paradržavne tvorevine proizvod su dogovora Milošević-Tuđman iz Karađorđeva od 25. Marta 1991. godine. Iz mnogih izjava i svjedočenja, funkcioneri iz reda ljevičarskih i muslimanskih političkih organizacija iz BiH (A.Izetbegović, N. Duraković, R. Kadić) nisu znali strategijski nivo dogovora Tuđman-Milošević a čiji će se rezultati vidjeti i kroz ponuđeni Lisabonski sporazum, a kasnije na još strašniji način otpočinjanjem agresije na Republiku BiH.

U mišljenju od 20. novembra 1991. (objavljeno 7. decembra 1991. godine) Komisija Evropske zajednice na čijem je čelu bio franzuz Banditer zaključila je “da se Jugoslavija nalazi u procesu disolucije”, nakon  čega je Evropska zajednica usvojila Briselsku deklaraciju o Jugoslaviji, kojom je najavljeno priznanje „svih onih jugoslavenskih republika koje ispunjavaju određene uslove.“ Bosni i Hercegovini je 11. januara 1992. godine preporučeno da održi referenduma pod međunarodnom kontrolom, a na kojem bi, bez ikakvih razlika, učestvovali svi bosanskohercegovački građani. Kao razlog da se zahtjev za neovisnošću Bosne i Hercegovine formulira u vidu referenduma, Komisija je navela nedostatak demokratskog legitimiteta za takvu odluku budući da je SDS bio striktno protiv svakog direktnog demokratskog odlučivanja koje je uključivalo pitanje neovisnosti države.

U takvim turbulentnim vremenima posebno je bitno istaći da je snažnu diplomatsku ulogu imao Milošević, oslanjajući se na snažnu diplomatiju, konekcije i ulogu SFRJ, donekle i Tuđman kroz snažnu hrvatsku dijasporu, te su tako već imali snažniju ulogu prilikom “lobiranja” i prezentiranja jugoslavenske krize prema Evropskoj zajednici (današnja EU) u kontekstu rješavanja pitanja BiH. Evropsku zajednicu i druge evropske zemlje u mirovnim pregovorima o Bosni i Hercegovini su u različitim periodima predstavljali lord Peter Carrington, koji je u svojoj političkoj karijeri obnašao funkcije britanskog ministra vanjskih poslova i generalnog sekretara NATO‐a. Za predsjedavajućeg Mirovne konferencije za Jugoslaviju imenovan je 1991. godine i bio je koautor prvog mirovnog prijedloga za Bosnu i Hercegovinu zajedno sa portugalskim diplomatom i bivšim generalnim sekretarom Zapadnoevropske unije (WEU) Jose Cutileirom. Evropska zajednica je pod koordinacijom Cutilera tokom pregovora u Lisabonu 21. i 22. februara 1992. godine napravila korak „dalje“, te je precizno definirano postojanje tri etnička kantona koja su prema redefiniranoj Izjavi o principima za novo ustavno uređenje Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu Izjava) imali sve elemente državnosti. Lisabonski pregovori utemeljili su realitet da se BiH uredi na temeljima etnički čistih teritorija. Mnogi mirovni planovi koji su dolazili iza toga od strane EZ (EU) bili su na ovoj istoj matrici. Stoga, može se reći da je BiH “viđena” kao etnički podijeljena zemlja od strane tadašnje EZ. Nažalost ovaj princip i narativ ostao je stalno prisutan u “dubini” EU administracije i povremeno, zavisno od lidera u institucijama EU, reinakrnira. Ipak, iz današnje perspective nakon 30 godina i percepcija unutar EU institucija stanje se mijenja, dolaze nove političke snage. Mnoge od njih odbacuju Lisabonske principe kao način uređenja Bosne i Hercegovine. Stoga može se izvući zaključak da je, u političkom smislu, od strane EU Bosna i Hercegovina “podijeljena” i prije rata.

TBTP: Nakon potpisivanja Daytonskog mirovnog Ugovora teritorija Bosne i Hercegovine je formalno dodijeljena trima etničkim grupama da vrše suverenu kontrolu nad njima, međutim praktično su pretvorene u privatno vlasništvo njihovih etničkih oligarhija, kakav je vaš komentar na ovu tvrdnju? 

U međunarodnom pravu mirovni sporazumi imaju ad hoc dejtsvo, odnosno privremeno dejstvo dok se ne otklone uslovi koji su doveli do takvog ugovora. U slučaju deytona uspostavom mira, sa stanovišta međunarodnog prava, prestali su razlozi za postojanje Općeg okvirnog sporazuma za mir u BiH. Nažalost apatija BIH se nastavila evo i 25 godina nakon deytonskog sporazuma. U tom vremenskom okviru etničke političke stranke, dugim periodom obnašanja vlasti, „zagospodarili“ su teritorijama kojima vladaju. Međunaordne sile su to blakonaklono gledali tako da se može izvući i zaključak da su oni podržali učvršćivanje etničkih vlasti u etnički većinskim dijelovima BiH. Izuzetak može biti prostor FBIH gdje su Bošnjaci dominatna većina gdje se ipak osjeti politički pluralizam, koji je ipak nedovoljan da se čitav koncept na kojem je uspostavljena BiH „demontira“. Tu je ključnu ulogu imao OHR, kao instrument međunarodnih sila, ali evo svjedočimo da ni tu nije bilo nekog strateškog uspjeha. 

TBTP: Takozvani “etnički sukob” koji je fizički uništio zemlju između 1992. – 1995. i nastavlja da uništava bosanskohercegovačko društvo u političkoj i ekonomskoj sferi, nikada nije izvedena kao veza između tri zajednice. Od samog početka, to je bio proces distribucije i preraspodjele privatne imovine između tri etničke oligarhije, kakav je vaš komentar na ovu tvrdnju? 

Sukob u BiH nije bio takozvani a nije bio ni isključivo etnički jer je veliki broj ne Bošnjaka, dakle Srba i Hrvata učestvovavo u borbi i odbrani svoje domovine Repubilke  BiH. Nažalost većina bh Srba i Hrvata, koji su bili pod direktnom komandom iz Srbije i Hrvatske, su bili protiv RBIH.  Na RBIH je izvršena brutalna, dvostruka agresija, od strane Srbije a potom i Hrvatske, uz naravno snažnu podršku većine bh Hrvata i Srba. To je bila realizacija dogovora iz Karađorđeva, uz prećutnu podršku (nečinjenjem) prije svih zvaničnika EU-a.

TBTP: Takozvani “etnički sukob” u Bosni i Hercegovini bio je samo šarada, zataškavanje, kako to obično biva sa “etničkim sukobima” širom svijeta, kakav je vaš komentar na ovu tvrdnju? 

Može se reći da je agresija na RBIH bila „zataškivana“ od strane svjetskih cenatara moći. O tome svjedoče ambasador Diego Arria (predsjedavajući Savjeta sigurnosti UN 1992), bivši Visoki predstavnik Kristijan Šiling, dijelovi iz knjige predsjednika SAD Bila Klintona i mnogi drugi tadašnji međunarodni funkcioneri.

TBTP: Povreda IUS COGNES normi obavezujućeg prava kao pravni osnov ništavnosti Dejtonskog sporazuma, a samim tim i bh. entiteta Republika Srpska, na koji način ovo provesti u djelo? 

Lično ne vidim jasan pravi put kojim bi se to moglo realizirati i provesti u djelo. Postoje drugi mehanizmi i načini.

TBTP: Dok u Bosni i Hercegovini 600.000 građana svaku noć ode u krevet gladno, vlast Kantona Sarajevo iz džepa poreskih obveznika uzima 3,900,000KM za odlazak na Expo 2020 u Dubai. Da li su se ova sredstva trebala biti potrošena na gladne i egzistencijalno ugrožene građane Kantona Sarajevo?

To su stvari dnevno političkih „prepucavanja“ pozicije i opozicije. Žalosno je da na najvećem svjetskom sajmu, koji je sigurno prilika i potreba da se predstavi i BiH, institucije BiH onemoguće blokadom predstavnika iz RS. Mislim da je trebalo više transparentnosti u procesu „preuzimanja“ i finansiranja ove aktivnosti od Kantona Sarajevo, dok smatram potuno neprimjerenim, u strateškim političkim određenjima, porediti „gladne“ u Sarajevu sa međunarodnim predstavljanjem Države. Ne treba na ovim pitanjima kreirati politički populizam. Jeftini dnevno politički populizam. Slićne uporedbe može svaka opozicija, na različitim nivoima vlasti, upućivati poziciji po sličnim poređenjima. To je neproduktivno. 

TBTP: Vlada Kantona Sarajevo na Expo 2020 u Dubai vodi i gradonačelnika Banja Luke Draška Stanivukovića koji negira genocid nad Bošnjacima u Srebrenici. Draško Stanivuković bi da vrati nadležnosti sa Državnog na entitetski nivo, takođe podržava disoluciju Bosne i Hercegovine javno se stavljajući na stranu Milorada Dodika. Da li ovim vlada Kantona Sarajeva nagrađuje gradonačelnika Banja Luke za svoje delovanje na podeli BiH?

Na sve aktivnosti koji imaju za cilj pozitivno predstavljanje BiH prema vani imam potpuno drugačiji pogled od onoga koji proizilazi iz Vašeg pitanja. Treba tražiti, u ovako složenim i teškim političkim turbulencijama, neke zajedničke tačke od koje će koristi imati barem većina, ako ne svi, građani u BiH. U ideološkom smislu, dakle odnosa prema položaju i statusu entiteta RS ne vidim razliku između pozicije i opozije tako da izuzimati tu Stanivukovića je besmisleno. Druge političke matrice se moraju koristiti i definirati prema takvim politikama, koje ne vidim kod aktuelnih struktura u KS, ali ni onih drugih koji vladaju na nivou FBIH i BIH.

TBTP: Da li je moguć rat u Bosni i Hercegovini? Kome bi oružani sukobi u ovom trenutku najviše odgovarali?

Rat ili oružani sukobi zahjevaju niz pretpostavki: međunarodni kontekst i odobrenje, logistiku, spremnost za rat itd. Ne vidim mogućnost vođenja oružanog sukoba ili rata od strane unutrašnjih snaga u BiH jer je međunarodni kontekst potpuno drugačiji od onog koji smo imali devdesetih. To svi lideri u BiH znaju tako da je retorika o ratu jedino pogodna za izborni populizam. Incidentne situacije svakako ne isključujem jer ih je bilo i u proteklih 25 godina čemu svjedoče mnogobrojna nerasvjetljena ubistva povratnika u RS. Ono što je ozbiljnije jeste apatija koja se proizvodi u BiH kod svih građana, a što za posljedicu ima odlazak ljudi. Osim toga i snage iz Srbije, bez kojih Dodik ne može voditi rat ni dva dana, apsolutno ne mogu biti za bilo kakav rat u BiH jer njima ne odgovara. Hrvatska svakako ne razmišlja o svom učešću u ratu u BiH jer je članica EU i NATO-a.

Cilj ovih dešavanja u BiH jeste da se pokuša riješiti grunt RS-a – državna imovina, čime se stvaraju prepostavke za eventualne secesije u budućnosti. To je politička strategija Srbije, zvanično, od 1844. godine i to vješto provode kako u ratnim tako i u mirnodopskim uvjetima. Toj i takvoj politici se mora stati ukraj, a to ne može ponuditi ovako rasuta, nezrela i neobrazovana bh politička struktura.

TBTP: Tokom proteklih nekoliko godina Bosnu i Hercegovinu je napustio veliki broj njenih stanovnika, kako zbog političke situacije tako i zbog loših socio-ekonomskih uvjeta za život, zbog čega stručnjaci upozoravaju da je potrebno hitno poduzeti mjere kako bi se, ako ne zaustavio, onda barem smanjio trend iseljavanja stanovništva, posebno mlađih osoba, koje bi to mjere bile po vašem mišljenu?

Politička stabilnost u državi je prepostavka za bilo kakve konkretne mjere. Nažalost ova nestabilnost će trajati još neko vrijeme i stoga ne vidim način da se onima koji žele otići može bilo šta ponuditi ili garantirati u nekom kratkom roku. Zaista je teško dati bilo kakav savjet jer se radi o individulanim odlukama mladih ljudi. Volio bi da ne idu i da ovdje pokušaju biti aktivniji i glasniji.

TBTP: Na našem Portalu, u članku: „Selo gori, a baba se češlja“ jugoslovenski i bosanski diplomata u penziji Edhem Pašić opisuje katastrofalno stanje u BiH diplomatiji, na koji način ovako katastrofalno stanje popraviti?

Okupiti državnike, a ne političare, te zajedno sa iskusnim bh diplomatama i članovima akademske zajednice izraditi odgovarajući dokument koji bi se ponudio javnosti i onima koji vladaju. Očigledno je da se vlast puno ne obazire na tako značajne poruke a to nije dobro. Kada se vlast odrekne svoje umne elite, svojih učenih ljudi, osuđena je na propast. Nažalost negativne efekte će osjećati kompletno društvo i država.