Evo, krenula borba protiv korupcije u Srbiji hapšenjem bivših nameštenika vlasti, vedeta SNS i kumova esenesovaca. Da će se krenuti najavio je predsednik pre par nedelja, kao da kreće u sezonsku kampanju branja kukuruza ili grožđa.
Ključna državna aktivnost koja u normalnim sistemima podrazumeva princip 24/7/365 svedena je na ad hoc specijalnu operaciju iz arsenala odvraćanja pažnje od studentskih protesta, nesvakidašnje društvene plime koja se mesecima ne povlači, piše novinar Momčilo Đurđić za hrvatski portal Index.
Predsednik je najavljujući akciju, nesvesno i indirektno, samo potvrdio da međuvremenu nije bilo borbe protiv korupcije, kao i da ona nije stvar kontinuiranih i nezavisnih aktivnosti državnih organa već dnevno-politička ujdurma koja je potrebna da se neka rupa u vlasti začepi ili posluži kao šlagvort za neki događaj, kao što je to sada slučaj.
Naime, ono sa čim se vesti o zakasnelim obračunima unutar familije i friškim hapšenjima smenjuju jeste video poziv predsednika na miting povodom Dana državnosti Srbije, na Sretenje 15. februara, koji će se održati u Sremskoj Mitrovici. Iako je bio najavljen Novi Sad kao mesto održavanja, jer se radi o pokrajinskoj prestonici, a tema skupa će biti Narodna deklaracija o Vojvodini u Srbiji, na četiri dana pre praznika iznenada je promenjena lokalcija. Pogađate, iz bezbednosnih razloga, jer su režimski stratezi procenili da se u Novi Sad ide „mečki na rupu“ i da bi to mogao biti fijasko sa nesagledivim posledicama.
Istoga dana u Kragujevcu, u jednoj od srbijanskih prestonica koja je i teritorijalno najpovezanija sa istorijskim tačkama koje su tema praznika, studenti svih Univerziteta obeležiće na svoj način ovaj datum.
15. februar će sasvim izvesno pokazati najprecizniju i najjasniju sliku podeljenosti Srbije na dva sveta, gde se iz jednog u drugi može stići samo kvantnim skokom, ali je saobraćaj u prekidu, kao i na novoj pruzi Beograd-Subotica. U maniru koji je proteklih 35 godina, sa neznatnim pauzama, bivao potezan kada god režim nije imao odgovor na zahteve burne savremenosti, oni nastavlaju da „vuku đavola za rep“ simulirajući i bildujući probleme koji ili ne postoje ili su na rubu nebitnosti. Najčešće su izmišljeni kako bi iza kulisa nesmetano pljačkali.Tako se ponašajući izgubili su i teritorije i ratove- sada gube tle pod nogama- a da iz toga ništa nisu ili ne žele da nauče.
To je jače od njih, jer mladalačke opsesije crnim vitezom nacističke propagande praktikuju se uredno i redovno u političkoj praksi pod šifrom „Paljenje Rajhstaga“.
Znate, to je ono kada Hitler pita Gebelsa kako da se eliminišu komunisti. „Ima načina, moj Fireru, zapaliće Rajhstag“. „Ali, Jozefe, oni neće to uraditi“.
„Hoće, hoće, moj Fireru“.
„Odakle Vi to znate?“.
„Pa, mi ćemo ga zapaliti, njih optužiti i zabraniti.“
Ovaj izmišljeni dijalog proleteo mi je kroz glavu dok sam pre samo par nedelja gledao fotografiju režimskih aktivista kako pod zaštitom komunalne policije i jutarnje pomrčine kače na novosadski most transparent „Vojvodina Republika“. Tako je potpaljen naš Rajhstag, kako bi piromani u subotu u Sremskoj Mitrovici, kostimirani u vatrogasce, spasavali Vojvodinu od mrskih separatista.
Šalu na stranu, ono što zaista treba ozbiljno da zabrine je da je sve što su oni i njihovi prethodnici spašavali i branili od nekoga i nečega po pravilu bivalo izgubljeno, ili što bi rekao aforističar devedesetih „svi Srbi su živeli u jednoj državi dok Sloba nije odlučio da tako bude“.
Ako smo šalu stavili na stranu, onda za ozbiljno trebamo uzeti i šal sa mapom Velike Mađarske koji Viktor Orban zna često da uvije oko vrata. Ima tu svega i svačega, od Hrvatske do Rumunije, via Slovačka i Srbija. Mađarske nacionaliste i neofašiste (Jobik, 64 županije…) naročito boli srce za vojvođanskim Potisjem kojim su harali i satirali Srbe i Jevreje do kapitulacije četrdesetih, sa posebnim osvrtom na Novosadsku raciju januara 1942.
Tada su horde ubica pod komandom kvislinga Mikloša Hortija hiljade stanovnika Novog Sada i centralne Bačke žive gurali pod dunavski led, koristeći maljeve za „overavanje“.
Pre par godina je bista tog istog Hortija postavljena u mađarskom parlamentu, potom u još nekoliko gradova, a i mnoge ulice su osvanule sa njegovim imenom.
Da li mislite da su čuvari Srpstva i Vojvodine na bilo koji način odreagovali na to? Bože sačuvaj, ali je zato obeležavanje godišnjice Novosadske racije proteklo u sablasnoj tišini i skoro potpunoj nezainteresovanosti režimske javnosti. Prvi put se niko iz Beograda, iz centralnih državnih institucija, nije ni pojavio kod spomenika Porodica na dunavskom keju !? Možda nije slučajno da predsednik oko ovako važnog nacionalnog pitanja nije konsultovao ni parlamentarnu opoziciju, ni nacionalne institucije poput SANU, Matice Srpske i SPC, ali ni koalicione partnere, osim jednog – Savez vojvođanskih Mađara!
To je, čini se, cena čeličnog prijateljstva dva predsednika. Hrvati i Šiptari nisu bili te sreće. Možda Orban i Vučić, daleko bilo, imaju neki plan i za Vošu. To su jedina dva čoveka koji se danas bave ovom temom. Jedan o tome priča, drugi o tome ćuti.
Možda je Sremska Mitrovica samo početak jednog procesa u čijoj će senci – dok se plebsu serviraju navlake „Držite lopova (Dinka Gruhonjića)!“ i „Da se Vlasi ne dosete“ – vaskrsnuti perverzna, mazohistička, strast za gubitkom koja je pogonsko gorivo „Srbskog sveta“ i njegovih bajatih narativa.
Koliko god deluje blesavo, od ovoga bi mogla glava da nas boli.
Ne bi nam bilo prvi put.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.