U BiH je veći prioritet da rade kafane, nego škole

RSE: Pomenuli ste PISA testove. Kakav je Vaš stav treba li BiH učestvovati u ovom najvećem svjetskom istraživanju u oblasti obrazovanja? Poznato je da je član Predsjedništva BiH Milorad Dodik pokrenuo mehanizam zaštite vitalnog nacionalnog interesa zbog učešća bh. učenika u tom testiranju, što je podržala Narodna skupština RS.

Arsenijević: Ja mislim da uopšte nije pitanje da li je Bosni i Hercegovini potrebno da bude u nekoj vrsti statistike koja će pokazati gdje naši učenici zaostaju, gdje prednjače.

Povlačenje nacionalnog interesa u ovoj sferi nekako pokazuje slabost Milorada Dodika i odustajanje od jačanja kapaciteta ljudi koji žive u RS-u. Zašto Dodiku ne trebaju pismeni ljudi? Zašto Republika Srpska ne bi bila centar u kojem ljudi trče da uče, da se obrazuju, da se liječe? Zašto cijela Republika Srpska nije centar izvrsnosti?

Zašto Dodiku ne smeta da je više od pola petnaestogodišnjaka u Bosni i Hercegovini funkcionalno nepismeno i bukvalno u dvogodišnjem kognitivnom zaostatku za vršnjacima u sretnijim zemljama?

Ako Dodik koristi PISA standard za izgradnju politike, to znači ili da nema više političkih aduta pa je onda potrošen covjek, ili namjerno želi da uništi omladinu Republike Srpske da zaostaje za svojim vršnjacima u svijetu. A ovo me posebno brine jer Milorad nije glup čovjek. Štaviše, on je izuzetno hrabar i kaže sta misli. Ali ovo je prvi put da vidim da ga je strah.

RSE: Šta najviše zamjerate sistemu obrazovanja, edukaciji u BiH?

Arsenijević: Želim prvo reći šta je meni super. Prvo, imamo sjajne ljude koji promišljaju o obrazovanju na svim nivoima. Pogledajte Školegijum, koji sam već spomenuo, oni se zaista trude da donose relevantne spoznaje u domenu odgojno-obrazovnog rada kao i praktičnu primjenu novih metoda. Sve moje kolegice i kolege koji svakodnevno kreiraju strategije preživljavanja u učionici su moji heroji i moja inspiracija da budem i ostanem u BiH.

Užasno mi je bitno ovo naglasiti kako ne bismo zapali u matricu obezvrjeđivanja onog dobrog što imamo, a to je matrica koja nas tjera da bježimo iz zemlje jer “ništa ne valja”, “ništa ne može” itd. A valjda samim tim ni mi ne valjamo koji smo odavde, pa pristajemo na bilo šta, na milostinju, na humanitarni paket, “samo da ne puca”, na neljudske uslove rada.

RSE: A koje su zamjerke?

Arsenijević: Sistemu obrazovanja najviše zamjeram što ne njeguje kritičko mišljenje kod mladih ljudi, što ne pravi slobodne ljude, koji govore ljudskim jezikom. Želim da moji studenti kažu: mislim to i to, osjećam to i to, ne slažem se s tim zbog toga i toga. Mi to nemamo. U visokom obrazovanju nije urađena lustracija, znači ima ljudi koji su bili dio zločinačkih radnji tokom rata tako što su savjetovali, podržavali i učestvovali u ratu na druge načine.

Dolaze sad generacije koje neće htjeti da ih zločinci podučavaju. Mi se moramo razračunati s onima koji su pisali u ratu, recimo, da su djeca iz mješovitih brakova genetski inferiorna, oni koji su gledali kako im ubijaju kolege, oni koji su pravili nacrte za etnički čiste kategorije. A ima ih i danas koji se podsmijevaju studentima iz raznih etničkih, seksualnih i ostalih manjina. S tim ljudima se moramo razračunati.

Univerzitet je u sebe povukao taj mračni dio rata, taj hetero-maskulini šovinistički način, nasilni kodeks ponašanja koji se i danas dan reprodukuje na univerzitetu, a o tome se ćuti. O tome se mora govoriti. Ako univerzitet to prešućuje onda je to obična štamparija diploma.

Definicija univerziteta je da je mjesto neustrašivog govora, ne slobode govora već govora bez straha. Na univerzitetima imamo dosta ljudi koji drže nastavu a tu ne pripadaju jer su počinili akademsku krađu, plagijat i nemaju sposobnost da učestvuju u naučno-istraživačkom radu. Oni su jedna vrsta akademskih zombija koji nemaju šta relevantno da kažu, boje se vlastite misli. Međutim, možda neki od njih i ožive. To bi bila prava revolucija.

Ono što takođe zamjeram je nedovoljno ulaganje u infrastrukturu. Mi imamo očajnu infrastrukturu na univerzitetima.

Državna politika prema visokom obrazovanju je usmjerena ka urušavanju na način da se visokokvalificirana radna snaga tretira kao najamna. Moramo iskazivati solidarnost s drugim jer smo pod pritiskom kao i zdravstveni radnici. Nakon privatizacije fabrika na redu je privatizacija zdravstva i školstva. Glavno pitanje je, kako će se lomiti Univerzitet, da li ćemo obrazovati ljude za inostranstvo ili će visokoobrazovani ostajati u BiH?