Titova nagrada silovateljima Srpkinja: beogradske ulice nosile imena generala “Crvene Armije”
Masovna silovanja srpskih žena i djevojaka od strane pripadnika Crvene armije krajem 1944. godine i početkom iduće nikada nisu kažnjena. Kada se Tito požalio Staljinu, ondašnji šef Kremlja mu je rekao: “To su mladi momci. Neka se zabave, zaslužili su”
Nakon relativno mirne dvije i po godine u ratnoj Srbiji – tokom koga su se pripadnici četničkog pokreta toliko aktivno borili protiv njemačkog okupatora da su ovi najnormalnije vladali našom zemljom sa jednim nepotpunim policijskim bataljonom – partizanski Glavni štab i Crvena armija su odlučili da je kucnuo čas da se Srbija i prestoni Beograd oslobode.
Narodnooslobodilačka vojska je nagrnula preko Drine, popunjena mahom srpskim komunistima koji su željno čekali da oslobode svoja sela i gradove, dok su se Sovjeti probili iz pravca Bugarske i Rumunije.
Od tada pa do danas slavimo to vrijeme kao epohu u kojoj smo dali svoj veliki doprinos rušenju jedne imperije zla, ali postoji mračna strana cijele priče o kojoj poslijeratna jugoslovenska historiografija nije željela da govori, slično ignorisanju užasnih bombardovanja od strane zapadnih saveznika.
Radi se o ponašanju ruskih vojnika, o kome je kasnije pisao i komunistički disident Milovan Đilas u svojim memoarima.
Naime, čim su Nijemci nestali iz kadra, krenula su zvjerska masovna silovanja Srpkinja, bez obzira na godište, mada su se ponajviše otimali oko mladih djevojaka. U slučaju Kragujevca, recimo, prvo su pobili sve zarobljene pripadnike Vermahta, mahom maloljetne, da bi potom prešli na pljačku i napastvovanja.
Po selima nije bilo ništa drugačije. Ispovijesti svjedoka tog perioda govore o ubijanju ljudi zbog satova koje su nosili na rukama, pod parolom “ja sam tebe oslobodio, moraš da mi daš sat”, a postoji i slučaj žene kojoj su ubili svekrvu jer nije htjela da oslobodi krevet za silovanje.
Stariji Beograđani dobro pamte, a oni koji su se time bavili naslušali su se svega i svačega. Od upadanja pijanih vojnika Crvene armije u stanove, otimanja oko toga ko će silovati kćerku a ko majku, do sakrivanja djevojaka po podrumima i šupama, i kanalizaciji.
Tito se zbog ovoga žalio Staljinu, na šta mu je ovaj navodno odgovorio: “To su mladi momci. Neka se zabave, zaslužili su.”
Naši tadašnji podaci, koje navodi i Milovan Đilas, govore o sljedećim zločinima Crvene armije na teritoriji unutrašnjosti ondašnje Srbije u posljednjim mjesecima 1944. godine: 1219 silovanja, 359 pokušaja silovanja, 111 silovanja sa ubistvom, 248 silovanja i pokušaja ubistva i 1204 pljačke sa fizičkom povredom ili ubistvom. Ukupan broj je na kraju porastao na preko 5.000 silovanih žena.
Na teritoriji Beograda statistika je još gora: do 1945. godine, silovano je oko 2.000 žena i djevojaka.
Ovo, nažalost, nije bio slučaj samo kod nas, a postoje oni koji su još gore prošli. Ruski vojnici su se isto ponašali na svim “oslobođenim” teritorijama. Poljakinje, Njemice, Litvanke, Letonke, Estonke… sve su one doživjele sudbinu naših žena i devojaka.
Postoje gradovi u Istočnoj Pruskoj u kojoj je silovana svaka žena starosti od 10 do 89 godina. Često su napastvovane i pred njihovim muževima i drugim članovima porodica, ne bi li ih još više ponizili.
Sveukupno, silovano je od strane Rusa 1944-5. nekoliko miliona žena; procjena je da se radi o oko 2,5 miliona.
Prošle godine poljski umjetnik Ježi Šumčik je izazvao skandal u Gdanjsku kada je postavio skulpturu sovjetskog soldata koji siluje Poljakinju. Skulptura je uklonjena, ali podsjećanje na bol onih koji su preživeli oslobođenje nije.
Ulice sovjetskih vojskovođa u Beogradu
Ruski ambasador u Beogradu Aleksandar Konuzin javno je iznio stav da bi neke beogradske ulice trebale ponovo nositi mena sovjetskih vojskovođa iz Drugog svjetskog rata.
Iako su se vlasti trudile da umanje značaj takvih izjava, javnost je ostala uvjerena da je ruski ambasador tražio da se vrate raniji nazivi ulica. Riječ je prije svega o ulicama Bulevar Crvene armije, Maršala Tolbuhina i Generala Ždanova, kojima su vraćeni njihovi predratni nazivi Južni bulevar, Makenzijeva i Resavska.
Iza tog poteza ipak ne stoji nikakva sistematska akcija, uvjeren je Slobodan Marković, saradnik Instituta za evropske studije. Tim ulicama su jednostavno vraćeni predratni nazivi, i iza toga nije bilo neke velike politike, kaže Marković: „Ali, zvanična Moskva je svo vrijeme bila izuzetno osjetljiva na bilo koji pokušaj, bilo koje zemlje, da ukloni i jedno obilježje Crvene armije, ili nešto slično. Da li će se neki bulevar zvati Južni bulevar, ili bulevar Crvene armije ne vidim da to ima nekog značaja, tako da ja mislim da jednostavno na taj zahtijev treba odgovoriti u onoj mjeri u kojoj je to moguće, i u kojoj to ne dovodi druge tradicije u pitanje.“
Trendovi vremena
Istoričar Jovan Mirković smatra da nazivi ulica moraju imati jedan istorijski i kulturološki otklon u odnosu na dnevnu politiku. Što se tiče konkretnih slučajeva, postavlja se i pitanje motiva srpskih vlasti da uklone nazive koji asociraju na sovjetsko doba, o čemu Mirković kaže: „Mislim da je to pre svega bio jedan pomodni trend jako izraženog antikomunizma. Samo podsjećanje od strane ruskih predstavnika na to vjerovatno je moglo i trebalo uslijediti možda u momentu skidanja tih naziva, a ne sada u vidu zahtijeva za ponovnim imenovanjem. Ali, u svakom slučaju mislim da nije u redu da su nestali ti nazivi iz Beograda.“
Žurba ruskih predstavnika se dovodi u vezu i sa predstojećom posjetom ruskog predsjednika Dimitrija Medvedeva Srbiji. Vraćanje naziva pojedinim ulicama bi u tom kontekstu vjerovatno značilo dodatnu potvrdu čvrstine rusko- srpskih odnosa. Slobodan Marković kaže da je sasvim sigurno da je to tehnički nemoguće uraditi do 20. oktobra, i dodaje: „Uvijek kada imate takav pritisak, to je nezgodna situacija. Ali, ja lično mislim da dovoljno govori sama činjenica da će u Beogradu biti obilježeno 65 godina od oslobođenja Beograda od nacizma. To oslobođenje je izvela prevashodno Crvena armija, i mislim da je to već jedna valorizacija uloge Crvene armije, koju su u ovom trenutku Rusiji spremne, od zemalja van Sovjetskog saveza, da priznaju samo dvije zemlje: Srbija i Slovačka.“
IZVOR: SRBIJANSKI TELEGRAF
Napomena o autorskim pravima: Dozvoljeno preuzimanje sadržaja isključivo uz navođenje linka prema stranici našeg portala sa koje je sadržaj preuzet. Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku The Balkantimes Press.
Copyright Notice: It is allowed to download the content only by providing a link to the page of our portal from which the content was downloaded. The views expressed in this text are those of the authors and do not necessarily reflect the editorial policies of The Balkantimes Press.