Srbija: Obilježena 30. godišnjica od zločina u Štrpcima

Tri decenije nakon ovog zločina zvaničnici i porodice žrtava su ponovili da očekuju da bude pravda zadovoljena i da pored egzekutora budu kažnjeni organizatori i nalogodavci ovog zločina

Komemorativnom akademijom, mimohodom šutnje, polaganjem cvijeća na spomenik žrtvama i odavanjem počasti danas je u Prijepolju, u Srbiji, u organizaciji Bošnjačkog nacionalnog vijeća (BNV) obilježeno 30 godina od zločina u Štrpcima. Tri decenije nakon ovog zločina zvaničnici i porodice žrtava su ponovili da očekuju da pravda bude zadovoljena i da pored egzekutora budu kažnjeni organizatori i nalogodavci zločina, javlja Anadolija.

Predsjednica BNV-a Misala Pramenković je istakla da su pokušaji relativizacije, odobravanja, šutnje i ne činjenja ničega da pravda izađe na vidjelo “crnji od zločina“.

U obraćanju je istakla značaj podsjećanja na ovaj zločin kako se ne bi ponovio te inicirala izgradnju spomen obilježje za sve žrtve.

“Današnjim sjećanjem na Štrpce mi se sjećamo svih drugih zločina, posebno ovdje u Polimlju. Zločina u Kukurovičima, Bukovici, Sjeverinu. Sve se to dešavalo ovom narodu. Borba za prava čovjeka jeste borba koju svi dugujemo, kao kolektivitet, sistem i kao čovječansto. Nemamo zbirno, na jednom mjestu, spomen obilježje za ubijene. Nemamo ga u Beogradu, nemamo ga u Štrpcima, to je naša obaveza, kako bismo sebe i generacije iza nas podsjećali da nismo zaboravili i da zarad svjetlije budućnosti hoćemo da koraćamo naprijed, ali to možemo samo na elementima pravde“, rekla je predsjednica predstavničkog tijela Bošnjaka u Srbiji.

Osvrnuvši se na prvostepenu presudu Višeg suda u Beogradu okrivljenima za ovaj zločin, Pramenković je istakla da je ljudsko poimanje pravde vrlo relativno i, kada je vođeno nekorektnim odnosima, samo može produbiti bol članovima porodica žrtava i narodima kojima se to desilo.

“Nastojaćemo da svake godine dižemo glas protiv onoga što se desilo 1993. godine“, poručila je Pramenković.

Ministar za ljudska i manjinska prava i društveni dijalog Srbije Tomislav Žigmanov je odao počast nevino stradalim žrtvama i čestitao Bošnjačkom nacionalnom vijeću, što, kako je kazao, istrajava u komemoriranju ovog strašnog zločina.

“Na nama kao predstavnike vlasti jeste da tu vašu praksu podržimo i da, u našim domenima moći, pokušamo doći do toga da pravda bude namirena, da počinioci zločina budu adekvatno kažnjeni, a da žrtve i svi oni koji su bili uz žrtve dobiju satisfakciju. Kao Vlada i ministarstvo nastojaćemo boriti se protiv svih oblika mržnje, netolerancije i svih oblika zla koji su u korijenu onog što se dogodilo u Štrpcima prije 30 godina“, kazao je Žigmanov izrazivši naklon i saosjećanje za sve žrtve i one koji pate.

Na komemoratvnoj akedemiji govorili su i potpredsjednik Skupštine Srbije Usame Zukorlić, ministar bez portfelja u Vladi Srbije Edin Đerlek, narodni poslanik u Skupštini Srbije Enis Imamović, poslanik u parlamentu Vojvodine Nenad Čanak, predsjednik Izvršnog odbora BNV-a Fuad Baćićanin, te direktor Arhiva Federacije Bosne i Hercgovine Hajrudin Ćuprija.

Izložba slika sa ilustrovanim dokumentima i izvodima iz štampe “Zločini bez granica” održana je u prijepoljskom Domu kulture, nakon čega i mimohod šutnje do spomenika “Štrpci” u naselju Šarampov.

Cvijeće na spomenik žrtvama iz Prijepolja položili su zvaničnici BNV-a, Vlade Srbije, Skupštine Republike Srbije, bošnjački narodni poslanici, predstavnici lokalnih samouprava, Žena u crnom, Fonda za humanitarno pravo, bošnjačkih političkih stranaka i porodice žrtava.

Porodice čiji su najbliži ubijeni prije tri decenije u Štrpcima i dalje očekuju pravdu.

“Osjećamo se kao i svake godine, isto, tužno. Očekujemo da će pravda, ipak, jednog dana izaći na vidjelo i to se riješiti, da će nalogodavci izaći na sud i jednog dana biti kažnjeni“, rekao je nakon polagnja cvijeća i učenja Fatihe, Šefkija Kajević, brat otetog Nijazima Kajevića.

Posebno odjeljenje za ratne zločine Višeg suda u Beogradu 7. februara ove godine objavilo je presudu za zločin u Štrpcima, izrekavši prvostepenu presudu kojom je četvoricu optuženih pripadnika Vojske Republike Srpske (VRS) osudilo na ukupno 35 godina zatvora.

Zbog otmice i ubistva 20 civila, za krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva optuženi Gojko Lukić, Duško Vasiljević i Jovan Lipovac osuđeni su na po 10 godina zatvora, a Dragan Đekić na pet godina zatvora.

Za ovaj zločin 2019. godine optuženi su bivši pripadnici Vojske Republike Srpske i paravojne jedinice “Osvetnici” i osuđeni su zbog toga što su na željezničkoj stanici Štrpci 27. februara 1993. godine zaustavili brzi voz broj 671 koji je saobraćao na relaciji Beograd – Bar i oteli 20 putnika nesrpske nacionalnosti i prema njima nečovječno i okrutno postupali.

Otete putnike odveli su u školu u mjestu Prelovo, gdje su ih najprije opljačkali, a zatim šamarali, šutirali nogama, udarali kundacima pušaka. Potom su ih bez odjeće i bose odveli do napuštene kuće blizu obale rijeke Drine, gdje su ih ubili, a njihova tijela potom bacili u rijeku.

Pripadnici VRS-a su 27. februara 1993. godine oteli i ubili 19 državljana SR Jugoslavije i jedno NN lice. Od državljana SRJ, njih 18 su bili Bošnjaci, a jedan je bio Hrvat, svi su živjeli u Srbiji i Crnoj Gori – u Beogradu, Prijepolju, Bijelom Polju i Podgorici. Žrtve ovog zločina su: Esad Kapetanović, Iljaz Ličin, Fehim Bakija, Šećo Softić, Rifat Husović, Halil Zupčević, Senad Đečević, Jusuf Rastoder, Ismet Babačić, Tomo Buzov, Adem Alomerović, Muhedin Hanić, Safet Preljević, Džafer Topuzović, Rasim Ćorić, Fikret Memović, Fevzija Zeković, Nijazim Kajević, Zvjezdan Zuličić i jedno nepoznato lice. Najstarija žrtva imala je 59, a najmlađa 16 godina.

Do danas su pronađeni posmrtni ostaci samo četiri žrtve. Tijelo Halila Zupčevića pronađeno je krajem 2009. godine na obali jezera Perućac, a posmrtni ostaci Rasima Ćorića, Jusufa Rastodera i Iljaza Ličine nađeni su u istom jezeru 2010. godine. Ostale žrtve se i dalje nalaze u evidencijama nestalih lica.

Za zločin u Štrpcima trenutno se vode postupci pred sudovima u BiH i Srbiji.

Porodice žrtava, od kojih su većina državljani Srbije, do danas ne uspijevaju da dobiju status članova porodica civilnih žrtava rata koji bi im omogućio skromnu materijalnu podršku, kao i priznanje patnji koje su preživjeli.