Ljudi, niti je Praljak heroj, niti Herceg-Bosna uzvišena i sveta jer su za njom posvuda ostali krvavi tragovi za koje su najodgovorniji Franjo Tuđman i Šušak
Heroj, a ne zločinac; upravo se tim riječima veliča Slobodana Praljka. Kliče mu se na nogometnim stadionima, slavi ga na muralima s njegovim likom, ne samo na onom koji je dva puta prebrisan na zagrebačkom Laništu, već diljem Hrvatske i Zapadne Hercegovine. Pitanje je dana kad će priča o “Praljku kojeg su osudili na pravdi Boga, zbog čega je na sebe digao ruku”, postati dio službenog narativa. Domalo će se, vidjet ćete, u generalovu čast održavati memorijalni sportski turniri, a nije isključeno da mu Zoran Milanović posmrtno dodijeli kakav velered s pripadajućim “ekstenzijama”.
Uloga Hrvatske u ratu u BiH od 23. listopada 1992. do 18. ožujka 1994., danas je tabu tema. Rado se spominje da je Hrvatska vojska spasila Bihać od masakra kakav se dogodio u Srebrenici i natjerala pobunjene Srbe u bijeg do Banje Luke, no ni glasa o tome da smo godinu i pol žarili i palili po susjednoj državi na isti način na koji je to JNA radila u Hrvatskoj. Tenkovima i topovima napali smo daleko slabije od nas. Potisnuli ih u mišju rupu dok su im Karadžić i Mladić radili o glavi. S četnicima se urotili protiv bosanske nezavisnosti. Fuj!
Rodonačelnici ideje da se hrvatski perec “zaokruži” banovinskim granicama, nisu Hercegovci Praljak, Šušak i Boban. Oni su bili samo realizatori, kako to Haaški sud precizira, zločinačkog pothvata. Franjo Tuđman je taj koji nije želio BiH u avnojevskim granicama, smatrao ju je umjetnom tvorevinom i starom hrvatskom zemljom, pa je zajedno s Miloševićem trgovao njenim teritorijem. Potkusurivali su se s Bosnom, dogovarajući kraj rata i “humano preseljenje” stotina tisuća ljudi, zajedno s tekličem Hrvojem Šarinićem.
I zato su se dogodile do tada neviđene strahote: etničko čišćenje Bošnjaka u Mostaru i Stocu, logori poput Dretelja i Heliodroma, Ahmići…, za koje je Haaški tribunal osudio sedamnaest visokih dužnosnika HVO-a i Herceg-Bosne za ratne zločine u BiH. Šestorica su proglašena krivima zbog sudjelovanja u udruženom zločinačkom pothvatu (UZP) koji je težio odcjepljenju i ujedinjenju HZ Herceg-Bosne s Hrvatskom. Tako stoji u presudi, a tako je i bilo. Tu se, djeco, koja slavite Praljka, nema što dodati ni oduzeti. Ta, guglajte, i sve će vam se samo reći. Možda ćete saznati i to zašto su u našoj režiji smaknuti Blaž Kraljević i drugi hosovci? Je li im krimen bio zazivanje ustaštva ili činjenica da su se borili za samostalnui BiH, što vrhovništvu u Zagrebu, ma koliko to nisu govorili javno – očito nije pasalo?
Video – Godišnjica presude: Udruženi zločinački poduhvat i agresija Hrvatske na BiH
Suluda zamisao da Mostar postane stolni grad nekakve etnički čiste hrvatske paradržavice, nalik onoj Martićevoj u Kninu, gurnuo je u smrt par tisuća ljudi. Redatelj Praljak nikoga osobno nije ubio, ali se na terenu stavio na čelo te i takve politike, pa drugu presudu osim one za ratni zločin nije ni mogao očekivati. Praljak je bio predstavnik Ministarstva obrane Republike Hrvatske u Hrvatskoj Republici Herceg-Bosni i Hrvatskom vijeću obrane te načelnik Glavnog stožera Hrvatskog vijeća obrane tijekom 1993. godine, pa je jasno ko dan da je jedan od najodgovornijih za počinjena zlodjela nad Bošnjacima u tom razdoblju.
Zašto ga onda mladost slavi? Zašto misle da je projekt Herceg-Bosne bilo nešto uzvišeno i sveto, a iza njega su ostali samo krvavi tragovi? Zato što se o tome šuti. I zato što se danas u Hrvatskoj napada upravo one koji su se suprotstavili takvom zlu, a mislim tu prije i poslije svega na Stipu Mesića, a Tuđmanu i Šušku dižu spomenici bez spomena o tome da bi se, a da su duže poživjeli, našli s Praljkom na optuženičkoj klupi.
Živimo u eri digitalnih medija. Sve zlo koje je naša vojska počinila u tuđoj državi manje – više je zabilježeno kamerom. Zna se i za zločine Armije BiH nad Hrvatima koji nisu ništa manje bili brutalni, ali ne opravdavaju krvavi pir HV-a i HVO-a po Zapadnoj Hercegovini i Srednjoj Bosni. Umjesto packi s Pantovčaka susjedima koji slijedom povijesnih i političkih okolnosti zaista žive u jednoj disfunkcionalnoj državi, vrijeme je da se službeni Zagreb pospe pepelom za ono što su u BiH priredili Franjo Tuđman i Gojko Šušak. Mladićeve murale neka uklanjaju Srbi, Praljkove – Hrvati, a i Bošnjaci u tom smislu imaju pune ruke posla. Shvatili ste me? Neka svatko počisti vlastito dvorište jer će nas u protivnom mržnja koja se širi Balkanom, odvući u neki novi rat, u neke nove tragedije.
Napomena o autorskim pravima: Dozvoljeno preuzimanje sadržaja isključivo uz navođenje linka prema stranici našeg portala sa koje je sadržaj preuzet. Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku The Balkantimes Press.
Copyright Notice: It is allowed to download the content only by providing a link to the page of our portal from which the content was downloaded. The views expressed in this text are those of the authors and do not necessarily reflect the editorial policies of The Balkantimes Press.