fbpx

Silovana djevojka iz Foče u maju 1992. mi je ispričala stravičnu priču, koju prenosim kao moj dobrinos obilježavanju “Međunarodnog dana borbe protiv seksualnog nasilja u ratu”

Teško je i zamisliti koliko je bilo teško  bošnjačkim ženama i u kakvom su se tada položaju nalazile, kada su bile ‘sretne’, da ih siluje samo jedan četnički vojvoda, a ne cijeli korpus rezervista.

Nikad u svom životu nisam bila samo nijemi posmatrač događaja, uvijek sam bila aktivni učesnik svih dešavanja. Duboko me pogodio rat u Bosni 1992. godine, u kojoj je živjela moja mnogobrojna rodbina. Njima nisam mogla pomoći, jer su se nalazili u Sarajevu koje je bilo pod opsadom, pa sam odlučila da pomažem onima kojim mogu pomoći.

Na samom početku rata jedino sam mogla pružiti utočište izbjeglicama iz Foče. Oni koji su među prvima uspjeli da pobjegnu prije nego što je Foča pala u ruke agresora, našli su utočište u mom domu.

To su bila dva bračna para, jedan stariji bračni par Hasanbegović i mladi bračni par Kovačević. Kovačevići su bili novopečeni mladenci, koji su kod Hasanbegovića bili podstanari i još im nije bio prošao medeni mjesec. Kad je počelo granatiranje njih četvero sjelo je u automobil i krenuli su sa kolonom prema Crnoj Gori, tačnije Podgorici.

Njihovi životi su dobili poptuno drugi tok i smisao, Imali su sve i u jednom danu sve to izgubili, ali bili su  od malobrojnih koji su imali sreću da pobjegnu prije ratnih užasa. Nakon što je granatiranje prestalo i vojska počela da tjera bošnjačko civilno stanavnoštvo uz neko brdo u Foči (spominjala je Musalu), mlađi brat od Zumre Kovačević je tada pobjegao u šumu zajedno sa ženom i dvoje dijece (jedno je bila beba) od njenog starijeg brata, a njen stariji brat se tada slučajno zatekao u Sarajevu, gdje je silom prilika i ostao.

Zumra se u početku čula sa bratom telefonom, koji joj je pričao kako se krišom noću vraćao u kuću da uzme hranu za bebu. Jednom takvom prilikom je posmatrao, kako su neku njihovu komšinicu Begu izveli iz kuće i naredili joj da izvede kravu iz štale, zatim joj dali da zapali cigaretu, morala je tako da sjedi i da gleda kako pale njenu kuću i da čeka dok kuća ne izgori.

Kasnija je Zumra prenosila ono šta je čula od svog brata koji je ostao u šumi pored Foče (dok su još funkcionisale telefonske linije). Tako sam saznala da  je:

-Foča imala nekog Šaju koji je narodu prodavao oružje, a prvi zbrisao iz Foče i sve ostavio na cjedilu, a neki su i glave izgubili zbog  toga što su bili na njegovom spisku.

-Imala je Foča i svoje granate, ali ih nisu znali ni ispaliti kako treba pa su padale pravo u Drinu, umjesto na neprijateljske položaje.

-Imala je i Foča i svog Srđana Aleksića. Pričao joj je  brat da je to bio neki  Simo, koji je imao 4 sina,  živio je na vrhu brda na strani na kojoj su živjeli Bošnjaci. Kad je srpska vojska krenula u juriš nakon granatiranja i natjerala bošnjačko stanovništvo u bijeg uz brdo naredila je Simi i njegovim sinovima da uzmu puške i zaustave ih. Međutim Simo je uradio suprotno, vikao je idite pobiće vas sve, bježite! I pustio ih je sve da pobjegnu u šumu. Kasnije je kažu tako bio pretučen da nije mogao da hoda.

Oni koji su imali automobile su imali najviše sreće, oni su uspijeli pobjeći prije ulaska srpaskih snaga u Foču. Ostalo bošnjačko stanovništvo je pobjeglo u šumu. Manje sreće su imali oni koji su pobjegli u šume, a najmanje oni, koji su ostali u Foči gradu pod srpskom opsadom.

Nesretni su bili i oni koji su iz Foče izašli nakon njenog pada, jer Foča je postala geto. Kakav užas od geta, to nisam mogla ni naslutiti sve dok u moju kuću krajem maja 1922. iz Foče nije došla Samira I.

Samira I. je bila mlada djevojka, koja se jednog popodneva iznenada pojavila na vratima moje kuće. Rekla je da je došla da potraži svoju majku, za koju je navodno čula je da je izbjegla u Podgoricu. Kazala je da su joj u Crvenom krstu dali moju adresu iz razloga što sam ja zbrinjavala veliki broj izbjeglica iz Foče u to vrijeme.

Samo par dana prije toga policija je jednog od izbjeglih odvela iz moje kuće i deportovala ga u logor u Foči.

Osjećala sam da postoji nešto tajnovito vezano za njen dolazak, jer sam  znala  da u to vrijeme niko nije mogao tek tako izaći iz Foče i stići baš do Podgorice i to pravo u moju kuću, koja se nalazila u naselju  na periferiji grada.

Samira je imala modricu ispod oka, koja je bila u fazi zarastanja. Njena priča o načinu dolaska djelovala je malo čudno. Tek kasnije sam saznala da je došla u Crnu Goru sa zadatkom i da je lično poslao četnički vojvoda Pero Elez. Ljudi koji su je dan ranije sreli u Kolašinu rekli su da je oko vrata nosila lančić sa krstom, te kako su se neke izbjegličke porodice iz Foče prepale kad su čule kako je stigla i ko je poslao u Crnu Goru.

Od svih gore navedenih detalja mnogo je bitnija Samirina priča, priča kojom je opisala užas koji se dešavao tih dana ženama u Foči.

O sebi je ispričala stvari koje su djelimično bile tačne, kasnije sam tek saznala da je bila ucjenjena  i da je njena majka bila taoc Pera Eleza, koji je poslao u Crnu Goru da sazna ko i zašto pomaže bošnjačke izbjeglice.

Njena priča je trajala kao priča Šeherzade cijelu noć, po svojoj težini i sadržaju to je bila priča za hiljadu i jednu noć, priča koja je podjsećala na najmračniji horor, koji se dešavao samo u filmovima.

Svoju priču Samira je počela sa ženom iz kafane, koja se nalazila u mjestu Brod u blizini Foče, u koju sam i sama često svraćala prije rata i koja se nalazila na putu za Srajevo. Ispričala je sljedeće:

-Kafanu su držali mjaka i sin, koji je bio oženjen i imao je dvogodišnjeg sina. On je nakon pada grada kao i većina muškaraca pobjegao u šumu, jer je svaki punoljetan muškarac koji se zadesio u gradu bivao bi ubijen na licu mjesta. Taj dan je bio rođendan njegovom sinua i on se vratio samo da vidi sina za rođendan, ali zločince nije bilo briga za rođendan i odmah su ga ubili i to pred njegovom majkom, ženom i djetetom.

Njegova majka se nakon tog odmah objesila, a njegova žena je sa djetetom u rukama ostala napolju jer su kafanu zapalili. Žena sa djetetom je trčala i kucala na mnoga vrata, ali niko od Bošnjaka nije smio vrata da joj otvori. Na kraju je svu izbezumljenu u kuću pustila neka starija žena. Ta žena, kojoj su pred očima ubili muža na kraju je našla utočište, ali ne i sigurnost. Po Samirinom svjedočenju svake noći su dolazila najmanje četvorica rezervista i redovno je silovali. Silovane su tako bile sve bošnjačke žene, koje su se nalazile u svojim kućama.

Po njenom kazivanju mnoge od tih žena, uključujući i ženu iz Broda su redovno išle u policiju i prijavljivale silovanja, ali nisu dobile nikakvu zaštitu, samo određeni broj njih je nakon višednevnog insistiranja dobio propusnicu da napusti Foču, a većina od tih koje su u tome uspjele je tada bila smještena u Sutomoru. Tu je utočište našla i žena iz Broda. Samira je rekla da ih je sve redom bilo stid da pričaju o silovanjima, silovanje je bilo javna tajna, o kojoj su svi ćutali.

Zločincima silovanje po kućama nije bilo dovoljno, pa su  napravili kod sportske hale Partizan u Foči logor u kojem su silovane i držane u zatočeništvu žene i djevojčice. To je bilo mjesto gdje su rezervisti svraćali kao u kupleraj, samo što su usluge dobijali besplatno,  mjesto gdje su se izživljavali nad ženama, djevojkama i djevojčicama.

Samira je ispričala da je jedna djevojka, koja se zvala Senada Lojo ostala u Foči, za nju su četnici znali da je tu, ali nisu znali gdje se krije. U Foči su svi bili jako nervozni i  intenzivno su tragali za Senadom, jedinom bošnjakinjom koju nisu uspjeli da nađu i siluju. Samira je vjerovala da je krije neka srpska porodica, jer bošnjačke su bile pod prismotrom i niko nije smio da primi ni svoje najbliže.

Senada Lojo je bila kćerka od brata Pembe Hasanbegović, žene koja je 40 dana boravila u mojoj kući prije toga. Pemba je pričala kako je zabrinuta za svoju bratanicu, jer je znala da je ostala u Foči.

Sve to se dešavalo krajem maja 1992 godine, slušajući  Samirinu priču bila sam šokirana.  Za mnoga dešavanja u Foči sam čula, a za masovna silovanja nisam čula nigdje, čak ni strani medij koji su u to vrijeme objektivno informisali, nisu pisali o tome. O fenomenu masovnog sistematskog silovanja bošnjačkih žena u Foči u javnosti se počelo govoriti tek mjesec dana nakon Samirine priče.

Samira je ispričala ono što se dešavalo drugima, a o sebi je neke stvari prećutala, da li zbog stida ili straha ne znam? Za sebe je rekla kako se sakrila kod neke njene starije strine, da je nekoliko dana uspjela ostati sakrivena, ali da je jedne noći slučajno otvorila vrata (pošto je njen rođak pozvao da izađe), ali to je bila namještaljka. Tada je  udarena kundakom i silovana od strane srpskog vojnika. Rekla je da je masnica ispod oka od tog udarca i tvrdila je da se njoj silovanje dogodilo samo jednom i to tada.

Tvrdila je da nije poslata u logor gdje su vojnici dolazili i redovno silovali žene i djevojke, zato što je nju spasio Pero Elez četnički vojvoda, koji kako je rekla nije ništa imao sa njom, samo joj  je pomogao. Iz njene priče sam čak mogla osjetiti zahvalnost prema vojvodi, što nije bila prepuštena četničkoj rulji i izložna svakdnevnom redovnom silovanju.

Međutim kasnije sam saznala (nakon što je Samira I. otišla u Austriju iz Podgorice, gdje se zadržala mjesec dana), da je Pero Elez silovao i nju i njenu majku i da je njenu majku držao kao taoca, a nju poslao u Podgoricu ciljano u moju kuću.

Vjerovatno iz razloga što sam ja prijavila deportaciju svih izbjeglica iz Foče, uključujući i Hanjalić Rasima, koji je nekoliko dana prije toga deportovan iz moje kuće i odveden pravo u lgor u Foču, koji je imao 65 godina.

Revoltirana tim događajem poslala sam spisak sa imenima svih  deportovanih i iz drugih gradova Crne Gore (koji su mi dali ljudi iz Foče) poslaniku republičkom parlamentu Ćazimu Lukaču, koji ga je pročitao sutradan na zasjedanju skupštine i upoznao javnost sa deportacijama izbjeglica, koje su se dešavale iza očiju javnosti. On je tada obavjestio i sve svjetske medije o tome i dalje deportovanje izbjeglica je zasutavljeno.

Samira mi je rekla da se moja kuća nadzire, rekla da se čuvam i to nakon priče koja je trajala cijelu noć sve do svanuća. Priče koja me je zapanjila i šokirala. Priče o sliovanju, kome su bile izložene žene kao civilne žrtve, nemoćne i nezaštićene, a uz sve to mnoge od njih su bile izgubile i bliske članove porodice. Žene koje su sa ranjenom dušom trpile nasilje nad svojim tijelom.

Poslije svega sam se osjećala jadno i nemoćno i gušila u sebi bijes, koji bi bio kadar da učini da izgubim kompas, da počnem da ga iskaljujem na onim koji i nisu krivi niti znaju šta se dešava tamo u Foči gdje su iz logora i godinu dana kasnije preprodavali te djevojke i ljudima iz Podgorice, koji su ih i u Podgorici držali kao roblje i nastavili sa silovanjem.  Te djevojke nisu znale da u Podgorici nije rat, da to nije Foča i da mogu pobjeći.

Dvije djevojke prodate na taj način su držane u nekom stanu u Podgorici više mjeseci, sve dok slučajno nisu pobjegle iz stana u kom su bile zatočene i sve ispričale vlastima, a njihovu priču su prenijeli i mediji.

Ja ne znam gdje se danas nalazi Samira I. i žao mi je što sam cijelo vrijeme osjećala nepovjerenje prema njoj, jer sam znala da nešto krije. Isto tako sam bila svjesna da se vodila strahom za svoju bezbjednosti, koji je bio mongo važniji od moje zabrinutosti za moju bezbejednost.

Teško je i zamisliti koliko je bilo teško  bošnjačkim ženama i u kakvom su se tada položaju nalazile, kada su bile ‘sretne’, da ih siluje samo jedan četnički vojvoda, a ne cijeli korpus rezervista.

Ovo svjedočenje je moj dobrinos obilježavanju Međunarodnog dana borbe protiv seksualnog nasilja u ratu – 19. juna, koji su Ujedinjene nacije uspostavile 2015. godine.

 

Napomena o autorskim pravima: Dozvoljeno preuzimanje sadržaja isključivo uz navođenje linka prema stranici našeg portala sa koje je sadržaj preuzet.

Copyright Notice: It is allowed to download the content only by providing a link to the page of our portal from which the content was downloaded.