Rasni zakoni u Trećem Reichu: temeljna nejednakost ljudske rase je određena GENETSKI

Tema rasnih zakona niti sedamdeset godina nakon njihova izglasavanja ne gubi na važnosti. Upravo je obrnuto

Tražeći literaturu za pisanja rada, ustanovio sam da se temom rasnih zakona bavilo vrlo malo autora. U svakom se djelu, doduše, o trećem Reichu ili o Holokaustu, autori osvrću na rasne zakone, no samo u kontekstu materije kojom se bave. Namjera mi je bila da se malo više svijetla baci na tu stranu nacističke Njemačke, budući da je rasna teorija, a s njome i zakonska regulacija rasne teorije, predstavljala esenciju tog režima.

Dana 30. siječnja 1933., na vlast je došao Adolf Hitler, a s njim i režim, koji su ostavili neizbrisiv pečat na cjelokupnoj ljudskoj rasi. Gotovo 150 godina nakon Francuske revolucije i izglasavanja povelje “O pravima čovjeka i građana”, nacionalsocijalistička revolucija namjeravala je ostvariti “Novi poredak”. Danas gotovo da nemamo riječi kojima bismo opisali svu nakaznost takvog poretka.

Hitlerov je “Novi poredak” trebao biti elitističkog karaktera, s mjestom u njemu samo za izabrane, “Arijevce”. Većina je pak Europe bila predodređena na ropski rad ili smrt. Židovi su imali nesreću da su se prvi našli na meti nacističke revolucije i novog poretka. Danas, međutim, znamo da bi i mnogi drugi narodi (u naci žargonu rase), nakon potpunog rješenja “židovskog problema”, bili osuđeni na propast.

Ipak, Židovi, odnosno “židovski problem”, bili su i ostali, u centru nacionalsocijalističke rasne teorije. U krajnjoj liniji, rasni se zakoni prvenstveno odnose na Židove. To je zapravo logičan slijed događaja, ako uzmemo u obzir stoljetnu povijest antisemitizma i rasizma u Europi. Od optužbi crkve i papa na račun Židova kao “bogoubojica”, “žrtvovatelja djece u svrhu židovskih obreda”, preko srednjovjekovnih geta, do emancipacije u 19.st., Židovi su uvijek predstavljali neku vrstu “žrtvenog jarca” za probleme koji su tištali narode Europe.

Uprkos svemu tome, konačno rješenje židovskog pitanja u Europi, na način na koji su ga zamislili Hitler i nacional-socijalizam, u potpunosti se razlikovalo od svih, prethodno dokumentiranih, valova ljudske destruktivnosti, kroz svoje bez presedana sistematsko i potpuno uništenje oko šest miliona Židova, rase, čiju je Hitler egzistenciju smatrao za čistu provokaciju.(1)

Upravo je cilj ovog rada pokazati da su nacional-socijalistički rasni zakoni predstavljali kontinuitet u odnosu na nacističku rasnu teoriju, te da su njihovim izglasavanjem nacisti dobili zakonsku podlogu za progone, i na kraju uništenje miliona nevinih ljudi.

Nacional-socijalistička rasna teorija

Tijekom mnogo stoljeća, primitivna je kršćanska Europa Židove proglašavala za “Kristo-ubojice”, neprijatelja i prijetnju koju je trebalo konvertirati, i na taj način spasiti, ili ih “vatrom i mačem” ubiti, odnosno protjerati van zemlje.(2) S te strane gledano, Hitlerova je nacistička teorija predstavljala neku vrstu kontinuiteta europskog rasizma, ah s posljedicama neshvatljivima još dan danas.

Hitler, koji se nametnuo Drexlerovoj Njemačkoj radničkoj partiji kao vođa, te to ostao do svog kraja, aktivno je sudjelovao u kreiranju stranačke, a kasnije, kao apsolutni diktator Njemačke, i državne politike. Tako je Hitler ugradio tradicionalni kršćanski antisemitizam u program DAP-a (Njemačka radnička partija), kasnije NSDAP-a (Nacional-socijalistička radnička partija Njemačke), ali s rasnim konotacijama. Taj je program napisao zajedno s kolegama iz stranke još 1920., u 25 točaka. Dio tog programa je bio anti-semitskog karaktera. Točka 4. programa je glasila da “nitko osim članova nacije (Nijemaca) ne može biti državljan Njemačke”.

Stoga, Židovi ne mogu biti državljani. Druga je točka tražila da “svi Židovi, koji su u Njemačku došli nakon 1914. moraju napustiti Njemačku.”(3) Otkuda potječe tolika količina rasne netrpeljivosti u Hitlera? Svoje je osnovne ideje formirao još u svojim ranim dvadesetim godinama u Beču, jer kako je kasnije govorio, poslije Beča je malo naučio, a ništa promijenio u svojem mišljenju. Kada je napustio Austriju, već je bio zadojen njemačkim nacionalizmom, mržnjom prema demokraciji, marksizmu i Židovima i gonjen sigurnošću, da je providnost odredila Arijevce, posebno Nijemce, da budu rasa gospodara.(4)

Hitlerov je Weltanschauung (pogled na svijet) bio baziran na djelima Gobineaua, Chamberlaina, Wagnera, i opće u njemačkoj povijesti, na koju je Martin Luther ostavio neizbrisiv pečat. Napomenuo bih da je nacional-socijalistička partija u potpunosti preuzela Hitlerove ideje, koje je on iznio u svojoj knjizi “Mein Kampf“, koja je kasnije postala biblijom nacističke Njemačke.

Koje su to bile ideje? Drugi najvažniji problem kojim se Hitler u toj knjizi bavio (prvi je bio ujedinjenje svih Nijemaca u jednoj državi), jest problem održanja i povećanja jedinki i rase.(5) Osnovu je njegovog političkog uvjerenja činio socijalni darvinizam. Po Hitleru je čitav život vezan uz tri temeljne postavke:

• borba je otac svega
• vrlina leži u krvi
• rukovodstvo je primarno i odlučujuće(6)

Hitler je čitav život vidio kao neprekidnu borbu, a svijet kao džunglu, u kojoj najsposobniji preživljavaju, a najjači vladaju, svijet, u kojem smrt slabijega zapravo znači život za jačega. Priroda, smatrao je on, smješta živa bića na planetu i samo promatra slobodnu igru snaga. Ona pridaje pravo vladajućeg najjačem u industriji i hrabrosti. Najjači mora dominirati, a ne se mješati sa slabijim, žrtvujući pri tome svoje vlastitiu veličinu. Pravo očuvanja kulture, za Hitlera, je povezano s pravom jačeg i boljeg u svijetu na pobjedu. Tko to, u Hitlerovim očima, ima pravo na pobjedu, koga je to providnost odredila da bude gospodar? Arijevce! Upravo u “Mein Kampf” je iznesena temeljna ideja nacizma o rasnoj superiornosti, konceptu rase gospodara, na kojem je utemeljen 3. Reich i Hitlerov “Novi poredak”.

“Cijela ljudska kultura, sva umjetnost, znanost i tehnologija koju danas vidimo, gotovo su ekskluzivno produkt arijske kreativnosti. A sve što su postigli, postigli su koristeći se drugima”, rekao je Hitler. Smatrao je da za “formiranje više kulture, nužno mora postojati i niži ljudski tip. Samo se nemilosrdnom vlašću nad slabijima ta kultura održava i poboljšava.” Problem zapravo leži u tome što su se Arijevci zapravo sami odrekli čistoće svoje krvi, mješajući se sa slabijima, te na taj način izgubili kreativnost.

To je bila greška koju Hitler nije kanio ponoviti. “Miješanjem krvi i padom rezultante nivoa rasne čistoće zapravo je došlo do izumiranja starih kultura. Sve što nije dobra i čista rasa, pljeva je.”, govorio je Hitler. Pljeva su bih Židovi i Slaveni, i u vrijeme kada će postati diktator, zabranit će vjenčavanje Nijemaca i “pljeve”.(7) Rezimirajući do sada rečeno, mogu zaključiti da je nacistička rasna teorija počivala na sljedećim osnovnim aksiomima:

• temeljna nejednakost ljudske rase je određena genetski
• postoje različite ljudske rase
• postojanje inferiornih rasa, i tzv. anti-rase, Židova

Iz tih pretpostavki povučen je zaključak da je najbolja i najčišća rasa, njemačo-arijska rasa predoređena da vlada, a da shodno tomu, manje važne, kulturno inferiorne rase postoje da bi ih služile. Na dnu su skale Zidovi, kao anti-rasa predstavljah “bezvrijedan život.”(8) Da bi Nijemci bili u stanju izvesti ono što su Hitler i Nacionalsocijalizam izmislili, tj. da bi postali i ostali rasa gospodara, za što su kao najbolja vrsta bili predodređeni, predstavljen je koncept tzv. “narodne države” (VolksStaat).

Ta se narodna država morala bazirati na rasnoj teoriji. Sto više, rasizam je trebao biti esencija takvog državnog tipa. Takva država ni u kojem slučaju ne vjeruje u jednakost rasa, već uz njihovu različitost prepoznaje i njihovu veću i manju važnost, te se bori za pobjedu bolje i jače, a zahtijeva subordinaciju inferiorne i slabije.

Najvažnija je svrha “narodne države” očuvanja čistoće rase, i rasa mora biti u centru svekolikog državnog života.(9) Jednom kada dođe na vlast, Hitler će sa svojom partijom u potpunosti pokušati provesti i rasnu teoriju i koncept “narodne države”, i samo zahvaljujući sve većoj megalomaniji, narodi Europe, a možda i svijeta, nisu ostali živjeti u jednoj takvoj groteski.

Korijeni nacističke rasne teorije

Hitlerova nacionalsocijalistička rasna teorija nipošto nije bila originalna, već je imala svoje prethodnike. Ti su prethodnici svojim pseudoznanstvenim teorijama na njih ostavili dubok trag. Prvi od njih, Martin Luther, važan je ne samo zbog svojih anti-semitskih stavova, već i zbog toga što je on stvorio moderan Njemački jezik i općenito ostavio dubok trag na njemačku misao, a drugi su svojim teorijama postavili temelje nacional-socijalističkoj rasnoj teoriji.

Martin Luther

Martin Luther je ostavio ogroman utjecaj na Nijemce, i shodno tome Hitlera. Luther, taj divlji anti-semita, u svojem je karakteru spojio najbolje i najlošije karakteristike Nijemaca, fanatizam, netoleranciju i nasilje, kao i poštenje, jednostavnost i samoprijegor, a ostavio na Nijemce trag dublji i sudbonosniji od bilo kojeg drugog Nijemca prije ih poslije. On je stvorio moderan njemački jezik, preveo na njega Bibliju i probudio njemački nacionalizam.(10) Luther je bio pasionirani anti-semita, i vjerovao je u potpunu podložnost političkom autoritetu. Njemačku je želio osloboditi Židova, a savjetovao je da im prilikom progona treba prvo uzeti njihov novac, dragulje, zlato i srebro. Smatrao je da se njihove sinagoge i škole moraju spaliti, a kuće porušiti, a njih smjestiti pod jedan krov, ili kao cigane u staju..!'(11) Također je govorio, da ih treba natjerati da rade i zarađuju za život “znojem svojih noseva”, ih ako su preopasni, da ih treba protjerati iz zemlje za sva vremena.(12) Upravo su Lutherovi savjeti bili ti, kojeg su Hitler i sljedbenici četiri stoljeća kasnije doslovno slijedili.

Arthur de Gobineau

Gobineauova knjiga, “Esej o nejednakosti ljudskih rasa”, bila je prva koja je pružila znatan izvor informacija nacizmu. Njegova je knjiga zapravo nudila “znanstveno” objašnjenje nejednakosti ljudskih rasa. Prema Gobineauu, rasa je ključ povijesti i civilizacije. Postoje tri temeljne ljudske rase, bijela, crna i žuta, a među njima, bijela je i superiorna.(13) Bit je njegove teorije da bolja i superiornija rasa mora dominirati drugim rasama, a nikako se s njima miješati, jer se miješanjemne mogu poboljšati slabije rase, već se samo može oslabiti jača.(14) Prema Gobineauu, povijest je pokazala da sva civilizacija izvire ili iz bijele rase, ili u kooperaciji s njome. Gobineau dalje govori da je dragulj bijele rase njen arijevski dio, a među njima najbolji Nijemci. Upravo je taj dio njegove knjige pridonio stvaranju nacionalsocijalističke teorije.(15) Međutim, postoji jedan bitan problem bijele rase, odnosno Arijevaca, a to je da su oni brojčano znatno slabiji od nižih rasa, te shodno tomu prisiljeni na miješanje. Tim se miješanjem čišća i bolja bijela rasa, sukladno prirodnim zakonima, degradira. Posebna je tragedija, dalje govori, što se u svem tom mješanju i rasnom degradiranju neoštećeni održavaju Židovi, a što on smatra za najzačudniji primjer rasne konzistencije što ga je povijest dala.(16)

Na kraju Gobineau zaključuje da je konačan rezultat tog miješanja naroda stvaranje univerzalne mješavine rasa, nesposobne za razvoj i proizvodnju daljnje kulture.(17) Vjerojatno je taj dio naveo Hitlera na donošenje zakona o “očuvanju njemačke krvi i časti”, a cijeli Gobineauov rad bio je vrlo inspirativan za nacionalsocijalističku ideologiju.

Houston Stewart Chamberlain

Chamberlain, hipersenzitivan i neurotičan, podložan čestim živčanim slomovima, po vlastitom pričanju gonjen demonima, jedna je od osoba, čiji su život i djelo odigrali odlučnu ulogu u nastanku nacionalsocijalističke rasne teorije i rasnih zakona 3. Reicha.(18) Godine 1896. napisao je biološku tezu koja će dominirati njegovim cjelokupnim radom, a bit će i osnova teme o rasi i povijesti obrađene u njegovoj najpoznatijoj knjizi, “Temelji devetnaestog stoljeća”. Upravo je ta knjiga ponudila nacionalsocijalizmu materijal za njihove rasne teorjie i rasne zakone.(19) Kao i Gobineau, kojeg je cijenio, Chamberlain je ključ povijesti, kao i bazu cijelokupne civilizacije pronašao u rasi. Da bi se objasnilo 19. stoljeće, govorio je Chamberlain, treba uzeti u obzir što je naslijeđeno iz davnina, a to su po njemu tri bitne stvari: grčka filozofija i umjetnost, rimsko pravo i osoba Krista.

Postoje i tri nasljednika, i to dvije čiste rase, Nijemci (Teutonci) i Židovi, te polu-rasa Latina Mediterana. Među njima, Teutonci su najvredniji. Jedine dvije čiste rase su, dakle, Teutonci i Židovi. Židovi, smatrao je on, nisu inferiorni Teutoncima, već samo “drukčiji”. Oni shvaćaju dužnost očuvanja čistoće rase. Chamberlain u knjizi osuđuje sirovi anti-semitizam, ah ipak, opisujući dalje Židove, kojima posvećuje najveći dio knjige, sam upada u vulgarni anti-semitizam.

Opisujući osobu Isusa Krista, on dokazuje da Isus zapravo nije bio Židov, već vjerovatno Arijevac(20). Pobijajući sam sebe, u daljnjoj analizi ipak ustanovljava da su Židovi mješanci, negativna rasa, te opravdava teutonsku negaciju Izraela. Na kraju, Chamberlain zaključuje da put u spas leži u Teutoncima i njihovoj kulturi, a posebno Nijemcima, najboljima među Teutoncima, jer su oni naslijedili najbolje kvalitete Grka i Indo-arijevaca. Samim time, oni imaju pravo biti gospodari svijeta.(21) Za razliku od Gobineaua, Chamberlain je vjerovao u ljekovita snagu Arijevaca, te u njihovu sudbinu kao gospodara svijeta, što su nacional-socjjalisti prihvatili, i označili Chamberlaina za jednog od njihovih “proroka”, prozvavši ga “duhovnim” osnivačem nacionalsocjjalističke Njemačke.(22)

Richard Wagner

Jednom je prilikom Hitler izjavio, a potom ponavljao, da “tko god želi razumjeti nacional-socijalizam, mora prvo poznavati Wagnera. Wagner je, kao i Hitler, vatreno mrzio Židove, smatrajući da postoje da bi dominirali svijetom svojim novcem. Veliki je kompozitor prezirao parlamentarizam i demokraciju, te materijalizam i mediokritet buržoazije, ali se grozničavo nadao da će Nijemci, sa svojim posebnim talentima i nadarenošću, postati ne vladari, već prosvjetitelji svijeta.(23)

Wagnerov je utjecaj na Hitlera bio od velike važnosti, budući da je Hitler od Wagnera preuzeo “pogled na svijet”, tzv “Weltanschauung”.
Wagnerov se “Weltanschauung” bazirao na njemačkoj paganskoj mitologiji, kojoj je posvetio većinu svojih opera (Prsteni Nibelunga npr.), te na rasnoj teoriji, koju je preuzeo, prvo od Gobineaua, a zatim od Chamberlaina. Wagner je bio odgovoran za otvaranje tzv. “gobineauovih” društava, u kojima se izučavala rasna teorija.(24)

Zbog rasne teorije i oživljavanja njemačke mitologije, bazirane na herojstvu, krvi i uništenju, Wagnerov je “Weltanschauung” našao put u srce nacional-socijalizma i u neku mu ruku ucrtao put prema konačnom samouništenju u vidu njegova “Sumraka Bogova”, 1945 godine.

Rasni zakoni

Od dolaska na vlast, Hitler i njegova nacional-socijalistička partija, počeli su s provođenjem politike zamišljene u ranim 20-tim godinama. Zamisao je zapravo bila ostvarenje tzv. “Volksstaat”, bazirane na rasnoj teoriji. Uvođenje rasnih zakona bilo je dakle, jedan posve logički korak u postizanju tog cilja. Problem je, međutim, predstavljala činjenica da vrlo vjerovatno većina Nijemaca ipak ne bi prihvatila koncept ‘Volksstaat”, koji je bio u potpunoj suprotnosti s tada vladajućim kršćanskim svjetonazorom, pa ni rasne zakone. U tu svrhu, prvi korak je bio, a cjelokupna je nacistička politika zapravo bila ostvarivana sistemom “korak-po-korak”, uvođenje apsolutne diktature i potpuna nacifikacija Njemačke. Jednom, kada se potpuno riješi bilo kakve opozicije, bit će lako uvoditi bilo kakve zakone, pa i one rasne.

Nacifikacija Njemačke – preduvjet za provedbu rasnih zakona

Čim se domogao vlasti, 30. siječnja 1933. godine, kada je izabran za kancelara, Hitler je započeo s eliminacijom bilo kakve moguće opozicije, a da bi mogao u potpunosti i bez kritike provesti svoju nastranu politiku. Na tom putu koristio se svim sredstvima koje mu je nudio državni aparat. Stvoren je i sistem policije, koja se služila takvim mjerama terora, i u Njemačkoj, a kasnije i u okupiranim zemljama, da su njihova imena (Gestapo, SS, itd.) ostala trajno urezana u kolektivnu memoriju Europljana.

Dvadeset i osmog veljače 1933., dan nakon inscenirane paljevine Reichstaga(25), izglasan je dekret “Za zaštitu naroda i države.” Za paljevinu su, naime, bili optuženi komunisti, koji su navodno trebali započeti svoju revoluciju, te je taj dekret donesen iz tog razloga, a kojim su suspendirani neki dijelovi Weimarskog ustava(26) (7. Sekcija), koji su garantirali osobne i građanske slobode. Tim su se dekretom ograničile osobne slobode, koje su uključivale pravo slobode izražavanja mišljenja, slobode tiska, prava na okupljanje i udruživanje, a omogućeno je i ukidanje privatnosti poštanskih,telegrafskih i telefonskih komunikacija. Istim su dekretom omogućene premetačine i konfiskacija imovine, kao i neograničeno pritvaranje nepodobnih bez ikakvog suđenja.(27) Članom 2. tog dekreta omogućeno je izvršavanje smrtne kazne za činove veleizdaje, paleža, trovanja, zavjere protiv članova vlade, itd.(28)

Nakon izbora, prvih održanih nakon njegova dolaska na vlast, i to na dan zasjedanja prvog Reichstaga 3. Reicha, 21. Ožujka 1933., Hitler traži da mu se dodijele diktatorijalne ovlasti, a u svrhu “sređivanja unutrašnjo­političke situacije”. Dva dana kasnije, 23. Ožujka 1933., Reichstag je izglasao zakon “O posebnim ovlaštenjima“, ih kako se službeno zvao, “Zakon za uklanjanje nevolja naroda i Reicha“, koji je vladi dao slobodne ruke da donosi zakone bez suradnje Reichstaga i predsjednika Reicha (Hindenburga).(29) Tim je zakonom Reichstag sam sebe izvlastio, i predao na 4 godine legislativne ovlasti na kabinet. Između ostaloga je naglašeno da će za zakone izglasane u kabinetu zakonodavnu inicijativu imati sam Hitler, te da će ti zakoni “možda odudarati od ustava”.(30) Upravo je tim zakonom Hitler sebi stvorio mogućnost da donese rasne zakone, koji su “odudarali” od do tada jednog od najliberalnijih svjetskih ustava, Weimarskog.

U sljedećih je nekoliko poteza Hitler zaokružio svoju diktaturu i stekao ovlasti kakve niti jedan Nijemac prije njega nije imao. Tako je 30. siječnja 1934. donesen zakon kojim su se, tradicionalno neovisne, zemaljske vlasti imale podvrći centralnoj.(31) Dana 14. srpnja 1934. izglasan je zakon kojim Nacionalsocjjalistička partija postaje jedina legalna partija u zemlji.(32) Nakon što je stekao naklonost armijskog vrha, eliminacijom svog bliskog suradnika Rohma i njegovih SA odreda u “Noći dugih noževa“(33), odlučio je u svojoj osobi ujediniti funkcije kancelara i predsjednika države. To je i učinio, i to odmah nakon Hindenburgove smrti. Drugoga kolovoza 1934., dan nakon Hindenburgove smrti, objavljeno je da se ujedinjavaju dužnosti predsjednika i kancelara države, te da Hitler postaje glavar države, Fuhrer, kao i vrhovni zapovijednik oružanih snaga Reicha.(34) Devetnaestoga kolovoza iste godine raspisan je plebiscit, koji je tražio potvrdu za objedinjavanje tih dviju funkcija, za što je dobio ogromnu suglasnost (89,93% glasača, od 95,7% glasača izašlih na plebscit glasalo je ZA) Nijemaca.(35) Postigavši ono što nitko u Njemačkoj prije njega nije, mogao se u potpunosti posvetiti rasnoj politici.

Zakonska regulacija rasne teorije

Moć koju je Hitler okupio u svojim rukama možda najbolje sažima njegova vlastita izjava u Reichstagu, 13. srpnja 1934., kada je izjavio da je “u ovom trenutku on odgovoran za sudbinu Njemačkog naroda i zbog toga postao i njegov vrhovni sudac”, te da svatko mora znati da će “u slučaju da se usudi i digne ruku protiv države, jedini rezultat biti neminovna smrt.”(36)

Kao čovjek koji se svojedobno zarekao da će sve raditi u “skladu sa zakonom”(37), pričekao je s formalnim izglasavnjem rasnih zakona do trenutka stjecanja apsolutne vlasti. Ipak, provedba rasne pohtike počela je i prije formalnog izglasavanja rasnih zakona. Nakon izglasavanja već navedonog zakona “o posebnim ovlaštenjima”, od 23. ožujka 1933., organizirana je prva akcija, i to od strane države, sa ciljem rasnog osvještavanja Nijemaca.

U travnju 1933. godine, točnije 1. travnja, nacistička je stranka organizirala bojkot židovskih radnji. Tog su dana pred svim židovskim radnjama organizirane straže, sačinjene od pripadnika SA odreda, koji supri tome dijelili anti-semitske letke. Ti su isti “stražari” uvjeravali Nijemce da ne kupuju robu kod Židova, da ne jedu kod Židova, itd.

Tom su prilikom na staklima prodavaonica iscrtavane Davidove zvijezde, kao i natpisi “Židov”, ili slogani “Židovi, van!”, odnosno “Idite u Palestinu”, i tome slično. Nijemcima koji bi ipak kupili robu od Židova bilo je jasno dano do znanja da predstavljaju izdajice, te da će se s njima tako i postupati.(38)

Sedmog travnja koncept rasne razlike Nijemaca i njemačkih Židova je dobio legalan status. Tog je dana njemačka vlada izdala naredbu o umirovljenju svih službenika koji nisu arijskog porijekla. Tim su potezom formalno podijelili građane Njemačke u dvije grupe. Gradske su vlasti na tu odluku odgovorile odgovarajućim mjerama protiv Židova. Te su mjere uključivale zabranu rada za židovske profesore, glumce, pjevače…

Četri dana kasnije izdan je dekret kojim se određuje “ne-arijevac”. Taj je dekret odredio da bilo tko “tko potječe ma od jednog ne-arijskog pretka u drugom koljenu (djeda ili bake), jest nearijevac.(39)

Nurnberški rasni zakoni

Iako su Židovi, u skladu s teorijom, predstavljali “anti-rasu”, te shodno tome i najvećeg neprijatelja nacističke države, malo je znano da ni sami Nijemci ne bi bih pošteđeni rasne selekcije. Još 1929., na jednom od partijskih kongresa, održanim u Nurnbergu, Hitler je rekao da, “ako se svake godine u Njemačkoj rodi milion djece, te da ako se od tog miliona 700 do 800 tisuća njih eliminira, Njemački će narod ipak biti ojačan.”(40)

Prvi od zakona namijenjenih rasnom pročišćavanju Njemačke bio je uperen protiv samih Nijemaca. Dana 14. srpnja 1933. izglasan je “Zakon za zaštitu nasljednog zdravlja”, odnosno “Pokušaj poboljšanja njemačke arijske vrste”, kako se još zvao. Taj je zakon omogućio prisilne sterilizacije pojedinaca koje pate od nasljednih bolesti, te postoji mogućnost da i njihovi nasljednici naslijede tu bolest. Zakon je dalje navodio nasljedne bolesti kod kojih se mogla tražiti sterilizacija, kao npr. slaboumnost, shizofrenija, manijakalna depresija, epilepsija, nasljedna slijepoća i gluhoća, te razne druge naslijedne deformacije. Zakon je dalje propisivao i mogućnost sterilizacije osoba koje pate od kroničnog alkoholizma. Za odluke sterilizacije bio je nadležan Vrhovni zdravstveni nasljedni sud.(41)

Hitlerova je Njemačka polako ah sigurno provodila svoje planove u stvarnost. Već 1933. godine počeli su progoni Židova, koji su sistematski protjerivani iz svih sfera javog života. Mnogi poznati židovski znanstvenici prisiljavani su na egzil, pa je tako među nekoliko protjeranih nobelovaca bio i Albert Einstein. Mnoga sela u Njemačkoj sustavno su proganjala židovske stanovnike, s tendencijom stvaranja sela “slobodnih od Židova”. Posebnim zakonima smanjivan je broj studenata “stranaca”, koji su uključivali i domaće židovske studente. Nacistički je cilj bio da se Židovi u potpunosti izbace iz svih sfera javnog i privatnog života.

Tijekom 1934. godine, kampanja je nastavljana, s pojedinačnim izljevima fizičkog nasilja. Ekonomske mjere uperene protiv Židova, kao i akti nasilja prisiljavah su mnoge Židove na emigraciju, na što su vlasti gledale s odobravanjem. Tako je do kraja 1934. godine više od 50.000 njemačkih Židova napustilo Njemačku (od početnih 566.000).

Do sredine 1935., četvrtina je njemačkih Židova, koji su u Njemačkoj ostali, bilo lišeno osnovnih sredstava za život, bilo dekretom, bilo bojkotom, ih lokalnim pritiscima. Više od 10.000 javnih zdravstvenih i socijalnihradnika je otpušteno, kao i 4.000 pravnika, 2.000 pjevača, muzičara i glumaca, te 2.000 liječnika. Daljnjih je 1.200 novinara i urednika izgubilo pravo na rad, kao i 800 sveučilišnih profesora, te 800 učitelja osnovnih i srednjih škola.(42)

Na jesen 1935., nacistička je rasna politika opet kanalizirana zakonima, ovaj puta anti-semitskim. U rujnu i studenom te je godine Reichstag izglasao seriju najzloglasnijih rasnih zakona, koji su konačno legalizirah anti-semitizam, i u krajnjoj instanci doveh do Holokausta miliona Židova, ah i Roma, Slavena i nekih drugih naroda proglašenih za manje važne. Dva zakona izglasana 15. rujna 1935. godine definirah su “državljanstvo Reicha”, te postavili pravila “Za zaštitu njemačke krvi i časti”. Zakon o državljanstvu je odredio da državljani Reicha mogu biti samo Nijemci i građani “srodne” krvi, te da shodno tome samo oni mogu posjedovati građanska i politička prava. Dana 14. Studenog 1935., izdan je dodatni dekret na taj zakon kojim je Židovima (ali i Romima(43)) striktno određeno da ne mogu biti državljani Reicha, te da ne mogu prakticirati politička prava, ih biti zaposleni u javnim službama. U drugom dijelu tog dekreta zakonski je bio određen pripadnik židovske “rase”. Tako je zakonpropisivao da je “Židov ona osoba kojoj su najmanje troje djedova ili baka rasno bili potpuni Židovi.” Zakon je dalje navodio slučajeve, kada je bio dovoljan i manji broj židovskih predaka da bi rasno bili određeni kao Židov. “Zakon o zaštiti njemačke krvi i časti” je regulirao odnose između Židova i Arijevaca. Tim je zakonom zabranjen brak između Židova i Nijemaca, te građana “srodne” krvi. Istim su zakonom zabranjene i njihove vanbračne veze, te spolni odnosi. Zakon je dalje proglasio nevažećim sve, prethodno sklopljene, brakove Židova i Arijevaca. Tim je zakonom također zabranjeno Židovima upošljavanje mladih Njemica u židovskim kućanstvima, kao i isticanje njemačke zastave i sličnih simbola. Za prekršitelje nekog od članaka zakona, propisivane su kazne zatvora, prisilnog rada ih novčanih kazni. Nurnberški su zakoni zapravo od Židova učinili subjekte, te legalizirali buduće mjere protiv njih(44). U sljedećih je nekoliko godina dodatnih 13 dekreta u potpunosti stavilo Židove van zakona. Kao posljedica, Židovima je onemogućena nabavka osnovnih živežnih namirnica. U mnogim gradovima bilo im je teško, ako ne i nemoguće nabaviti hranu i lijekove. Zabranjen im je bio ulaz u hotele i dućane, kao i mnoge gradove, pa čak i parkove i šume. No, to su još uvijek bile blage posljedice primjene rasnih zakona, naspram onoga što se tek trebalo dogoditi.(45)

Posljedice ranih zakona

Nacistička politika prema Zidovima je slijedila krivudav, ali uvijek jednosmjeran put. Progoni su se pogoršavali, a svaki učinjeni korak je ostavljao otvorena vrata za novi, još gori. Zaustavljanja takve politike gotovo da i nije bilo, a pogotovo nije bilo mjesta povratku.(46) Do tada je država uglavnom uvodila ekonomske mjere protiv Židova, ili donosila zakonske restrikcije. Nasilje je do tada bilo sporadično, i ne dio opće državne politike, već više rezultat pojedinačnih ispada anti-semitizma. No, to što je do tada bila “blaga” politika, imalo se pretvoriti u fizičko nasilje nezapamćenih razmjera.

Kristalna noć

Dana 7. studenog 1938., sedamnaestogodišnji Židov, izbjeglica iz Njemačke, po imenu Herschel Grynszpan, smrtonosno je ranio trećeg sekretara njemačke ambasade u Parizu, Ernst Von Ràtha, i pokrenuo lanac događaja, koji će u povijesti ostati zapamćeni kao “Kristalna Noć”. Mladi je Grynszpan pucao u Von Ratha iz osvete. Naime, njegov je otac bio među 10.000 Židova deportiranih u Poljsku u stočnim vagonima. Da bi svijetu pokazao što se dešava sa Zidovima u Njemačkoj, namjeravao je ubiti njemačkog ambasadora, no spletom okolnosti nastradao je treći sekretar. Taj je čin za sobom pokrenuo do tada nezapamćen val nasilja.

Dana 9. studenog, nakon Von Rathove smrti, Goebbels je izdao instrukcije da moraju biti “organizirane i sprovedene spontane demonstracije.” Istom je prilikom izdan i savjet da “policija ni u kojem sučaju ne smije ometati provođenje tih demonstracija.” Kao posljedica tih “spontanih” demonstracija, u noći između 9.og i lO.og studenog, po cijeloj su Njemačkoj gorjele sinagoge i židovske kuće, a židovski su dućani nemilosrdno pljačkani. Nekoliko je Zidova, muškaraca, žena i djece ubijeno prilikom spašavanja vlastitih života. Prehminarni izvještaj od sljedećeg dana je dao samo djelomičnu sliku razaranja. Po tom je izvještaju uništeno 815 dućana, spaljena je 171 obiteljska kuća, kao i 119 sinagogi, dok ih je daljnjih 76 u potpunosti uništeno. Tom je priliom 20.000 Židova odvedeno u logore(47), a 36 ih je ubijeno.(48) Konačan broj ubijenih se na kraju popeo na 91.(49) Umorstva i palež nisu bile jedine posljedice Kristalne noći.(50) Kao posljedica, Židovi su bili prisiljeni platiti štetu nastalu tijekom noći,počinjenu na njihovom vlasništvu(51). Novac, koji su im osiguravajuća društva bila dužna isplatiti, po primitku je konfisciran, a židovska je zajednica dodatno kolektivno kažnjena kaznom od milijarde maraka, zbog, kako je Goering rekao, njihovih kriminalnih radnji. Do tada izvršene akcije protiv Židova bile su rezultat pojedinačnih anti-semitskih ispada, ah ovo je bilo prvi put da je država organizirala pogrom, i zacrtala put getoizaciji, deportacijama i nečem puno, puno gorem.(52)

Holokaust

Uz nacifikaciju i arijanizaciju Njemačke, nacistička se Njemačka paralelno pripremala i za novi rat, da bi ipravila poniženja, koja je smatrala da su joj nanesena Versailleskim mirom. Tridesetog siječnja 1939., govoreći na mitingu, Hitler je objavio da u slučaju rata “rezultat neće biti boljševizacija Zemlje, i shodno tome pobjeda židovstva, već uništenje židovske rase u Europi.” Šest je dana prue toga Goering instruirao Heydricha “da riješi židovski problem evakuacijom i emigracijom.”(53) Riješenje židovskog pitanja, vjerovatno ipak nije automatski značilo i uništenježidovske rase. Njemački su planovi u počecima uključivali preseljenje i evakuaciju Zidova s područja Reicha, ali je uvijek bilo naglašavano da se mogu primjeniti “sve metode” koje će Njemačku “očistiti” od Židova. Jedan od tih planova o “preseljenju i evakuaciji” uključivao je preseljenje Židova na Afrički kontinent, točnije na Madagaskar.(54)

Dana 1. rujna 1939., otpočeo je Drugi svjetski rat napadom na Poljsku, zemlju s najvećim brojem Zidova u Europi, a snjim i nova faza rješavanja “židovskog pitanja”. Svi su se dotadašnji planovi “bavili” Židovima s područja Njemačkog Reicha, kao i češkim i austrijiskim Židovima, no osvajanjem Poljske novi su se milioni Židova našli u raljama nacizma. Ubrzo nakon okupacije, dijelovi su Poljske direktno anektirani Reichu, dok je od većeg dijela stvoreno područje pod imenom Generalni Guvernat, koji je također bio pod njemačkom upravom. U skladu s politikom preseljavanja i evakuacije, odlučeno je da se počne s deportacijama njemačkih Židova na područje Generalnog Guvernata, i koncentracijom tamnošnjeg židovskog stanovništva u Geta. Ta odluka o koncentraciji židovskog stanovništva u velike ‘ grupacije je donesena u svrhu “lakšeg” donošenja odluka u budućnosti.(55) U to doba, paralelno s getoizacijom, počela su i prva masovna ubojstva Zidova koja su provodili pripadnici tzv. Einsatzgruppen, no još uvijek ne kao dio sustavne politike, već više kao rezultat natjecanja i inicijative pojedinih nacističkih glavešina.(56)

Do kraja 1941., zahvaljujući osvajanjima, Njemačka je zavladala gotovo cijelom Europom, pa su se unutar njenog dohvata našli gotovo svi europski Židovi. Suočeni s tolikim brojem Židova, a pretrpivši prvi veći poraz u ratu, pred Moskvom(57), te shvativši da rat ipak neće biti tako brzo gotov, 20. siječnja 1942. u berlinskom predgrađu Wannsee održana je konferencija na kojoj je donesena odluka o “konačnom rješenju”. To je zapravo bila konferencija o “konačnom rješenju” židovskog pitanja u Europi, koja je uključivala monstruozan plan o fizičkoj eliminaciji oko 11.000.000 Židova iz cijele Europe. Kako je trebala biti provedena ta fizička ehminacija? Po planu, “sve je europske Židove trebalo deportirati na istok Europe, budući da se najveći broj njih tamo već nalazio, i tamo ih upotrijebiti kao izvor ropske radne snage, uz prethodnu likvidaciju onih nesposobnih za rad. One koji bi uspjeh preživjeti surove uvjete rada, trebalo je likvidirati naknadno.”(58) Odluka donesena na konferenciji sumira kompletan postupakkoji će se provoditi nad Židovima, ali i Romima, Slavenima, kao i mnogobrojnim ratnim zarobljenicima.

U svrhu provođenja odluke o “konačnom rješenju”, milioni su Židova tijekom cijelog rata deportirani iz svih zemalja Europe u novoosnovane koncentracione logore na istoku.(59) To su zapravo bih logori za uništenje, i razlikovah su se od koncentracionih logora osnovanih u Njemačkoj još 30-tih godina. Njihova je jedina namjena bila istrebljenje ljudi i iscrpljivanje teškim fizičkim radom do smrti.

Sama ideja masovnog istrebljenja ljudi u koncentracionim logorima imala je svojevrsnu logiku karakterističnu za nacionalsocijalizam. S obzirom da su Nijemci bili suočeni s tolikim brojem tzv. “podljudi”, nedostojnih života, bilo je neophodno naći neku vrstu protočne i što je vrlo bitno, tihe, procedure. Zašto se onda ne poslužiti modernom tehnologijom?(60) Moderna transportna sredstva, iskustvo stečeno u koncentracionim logorima iz 30-tihgodina, te eutanazijski program(61) pokrenut početkom rata sami su po sebi nametali rješenje “fizičke eliminacije”. Postojala je logička i tehnološka veza između eutanazgskog programa i genocida. Nacistički koncept zdravog i čistog njemačkog naroda isključivao je veći broj socijalnih i etničkih grupa. Unutar Njemačke neprijatelji su bih mentalno i fizički zaostali, kriminalci i homoseksualci, i naravno Židovi i Romi. Izvan Njemačke to su bili Poljaci i Česi, kao i drugi Slaveni čiji je rasni status bio “inferioran”. Naravno, od svi tih grupa Židovi su bili smatrani za najopasnije neprijatelje. Postupci provođeni u svrhu “pročišćavanja” Reicha, deportacije, sterilizacija* getoizacija, eutanazija i masovna ubojstva, sve je to bio dio pokušaja pročišćenja njemačke rase.(62) Posljedica je takve nastrane politike bio do tada nezapamćen masakr oko šest miliona Židova i daljnjih nekoliko miliona Roma, Slavena i nekih drugih, “manje vrijednih”, naroda.

Romi

Do sada sam uglavnom pisao o sudbini Židova, jer su oni ipak bili u središtu nacističke rasne teorije, no želio bih u par redaka opisati i sudbinu Roma. Mnogi, naime, zaboravljaju da je u Holokaustu nastradalo i oko 500.000 Roma. Oni su proživljavali istu tragediju kao i Židovi. Nacisti su Rome etiketirali kao “asocijalne” osobe. To je značilo da su bih tretirani kao lopovi, džepari, prosjaci i proricatelji budućnosti, te su zatvarani u logore kao kriminalci. Isti zakoni koji su vrijedili za Židove, vrijedili su i za Rome. Po sterilizacijskom zakonu, Romi su smatrani za slaboumne osobe, te su bih sterilizirani. Počevši od 1935. godine, Romi su getoizirani, a nakon početka rata, kao i Židovi, deportirani u logore, te po istoj “proceduri” masovno likvidirani, kao “jedinke nevrijedne života”.(63)

Bilješke

1. Geflad Fleming; Hitler and the final solution, University of California Press; 1984; str. xxxvi
2. Martin Gilbert; The Holocaust, Holt, Rinehart and Winston; New York; 1985; str. 19
3. Isto, Str. 23-4
4. William L. Shirer; The rìse and fall of the third Reicfr, Crest book; 1965; str. 122
5. Isto, str. 122-27
6. Alan Bullock; Hitler – Slika tiranije; Zadruga Beograd; str.347
7. William L. Shirer; The rise and fall of the third Reich, Crest book; 1965; str. 128-29
8. Gerald Fleming; Hitler and the final solution, University of California press; 1984; str. 8
9. William L. Shirer; The rise and fall of the third Reicfr, Crest book; 1965; str. 130-32
10. William L. Shirer; The rise and fall of the third Reich, Crest book; 1965; str. 134
11. Isto; str. 326-“27
12. Martin Gilbert; The Holocaust, Holt, Rinehart and Winston; New York;1985; str. 19
13. William L. Shtrer; The rise and fall of the third Reich, Crest book, 1965; str. 151
14. Konrad Heiden; Der Fuhrer: Hitler’s rise to power, The riverside press; 1944; str. 227-28
15. William L. Shirer; The rise and fall of the third Reich, Crest book; 1965; str. 151
16. Konrad Heiden; Der Fuhrer: Hitler’s rise to power, The riverside press; 1944; str. 227-28
17. William Carr; Hitler: A study in personality and politics, Edward Arnold; 1978; str. 115
18. William L. Shirer; The rise and fall of the third Reich, Crest book; 1965; str. 153
19. Isto; str. 153
20. Termin “arijevski” je originalno bio lingvistički termin, i označavao je indo-evropsku skupinu jezika, dok mu je Chamberlain pridodao rasnu konotaciju, označavajući pod tim terminom superiornost nad “semitskim” rasama. Ni termin “semitski” nije originalno imao rasnu konotaciju, već je bio lingvistički termin, kojim se nisu označavali Židovi i ne-Židovi, već grupa jezika koja je uključivala Hebrejski i Arapski; Martin Gilbert; The Holocaust, str. 26
21. William L. Shirer; The rise and fall of the third Reich, Crest book; 1965; str. 154-56
22. Isto; str. 158
23. Isto; str. 147
24. Isto; str. 148-50
25. Više o paljevini Reichstaga vidi u William L. Shirer; The rìse and fall of the third Reich, Str. 267-273
26. Interesantno je napomenuti da Weimarski ustav, do tada jedan od najliberalnijih u svijetu, nikada nije suspendiran. Zapravo je ironično to što je Hitler upravo u Weimarskom ustavu našao zakonsku podlogu za uvođenje diktature, točnije u članu 48. Toga ustava; Isto; str 378
27. William L. Shirer; The rìse and teli of the third Reich, Crest book; 1965; str. 267-71
28. Alan Bullock; Hitler – Slika tiranije, Zadruga Beograd; str. 232
29. Isto; str. 236
30. William L. Shirer; The rìse and teli of the third Reich, Crest book; 1965; str. 276
31. Alan Bullock; Hitler – Slika tiranije, Zadruga Beograd; str. 239
32. Isto; str. 241
33. Više o “Noći dugih noževa” vidi u. William L. Shirer; The rise and fall of the third Reich, Str. 297-314
34. Alan Bullock; Hitler – Slika tiranije, Zadruga Beograd; str. 271
35. Isto; str. 271-72
36. Isto; str. 270
37. Hitler se nakon neuspješnog “pivničkog puča” zarekao da će sve poteze u budućnosti vući u skladu sa zakonom; William L. Shirer; The rìse and fall of the third Reich, str. 170
38. Martin Gilbert; The Holocaust, Hott, Rinehart and VVinston; New York;1985; str. 33-4
39. Isto; str. 36
40. Richard Breitman; The architect of genocide, The Bodley head, London; 1991; str. 90
41. web strana; IB Holocaust project;
42. Martin Gilbert; The Holocaust, Holt, Rinehart and Winston; New York; 1985; str. 38-47
43. vidi poglavlje ROMI
44. Isto, str. 47-8
45. William L. Shirer; The rise and fall of the third Reich, Crest book; 1965; str. 323
46. Gerald Fleming; Hitler and the final solution, University of California press; 1984; str. xxx
47. Prvi logor otvoren je već 9. ožujka 1933., u Dachauu, kod Munchena, a uskoro su ga slijedili Buchenwald, Sachsenhausen i Ravensbruck. Ti su prvi logori bili namijenjeni zatvaranju i torturi političkih zatvorenika, kao i drugih “neprijatelja” sistema, kriminalaca, homoseksualaca, Židova, Roma r drugih; Martin Gilbert; The Holocaust
48. William L. Shirer; The rìse and fall of the third Reich, Crest book; 1965; str. 580-82
49. Martin Gilbert; The Holocaust, Holt, Rinehart and Winston; New York;1985; str. 69
50. Samo ime Kristalna Noć nastalo je zbog golemih količina razbijenog stakla, poteklog iz unštenih sinagoga i dućana, (op.a)
51. Konačna šteta se popela na 25.000.000 maraka; William L. Shirer; The rise and tell of the third Reich
52. William L. Shirer; The rise and fall of the third Reich, Crest book; 1965; str. 582-86
53. Martin Gilbert; 7775 Holocaust, Holt, Rinehart and Winston; New York;1985; str. 76
54. Madagaskarski je plan zapravo nastao nakon invazije na Poljsku, a u toku kampanje protiv Francuske, u proljeće 1940. Po tom su planu svi Židovi iz Njemačke, Generalnog guvernata, Češko-Moravskog protektorata, Belgije, Nizozemske, Luxemburga, Danske, Norveške i Slovačke, ukupno oko 4.000.000 ljudi imali biti transportirani brodovljem na Madagaskar. Na tom je otoku trebala biti formirana neka vrsta “židovskog rezervata”, a bio je naročito pogodan zbog svog otočnog karaktera. Uprava je, naravno, trebala biti u njemačkim rukama, a financiranje samog projekta su trebali izvršiti sami Židovi. Ipak, zbog razvoja ratne situacije, čitav je plan propao, i Nijemci su se na kraju okrenuli “drugim rješenjima.” Više o Madagaskarskom planu vidi u; Breitman, Richard; The architect of genocide, pog. “To Madagascar and back”
55. Martin Gilbert; The Holocaust, Holt, Rinehart and Winston; New York;1985; str. 89-95
56. William L. Shirer; The rìse and fall of the third Reich, Crest book; 1965; str.
57. u prosincu 1941., Wehrmacht je pretrpio velik poraz pred Moskvom; (op.a.)
58. Isto; str. 1257-58
59. Ti su novoosnovani koncentracioni logori bili kombinacija radnih logora, i logora za eksterminaciju, među kojima je najpoznatiji i najsmrtonosniji bio komleks Auschwitz-Birkenau, koji je osnovan kao logor za ratne zarobljenike. U tim se logorima odmah po dolasku transporta vršila selekcija pridošlih na radno sposobne i one, a to su uglavnom bila žene, djeca, te stari i nemoćni, koji su odmah bili slani u smrt. U svrhu masovnog istrebljivanja koristile su se plinske komore, dok se rješavanje leševa sprovodilo u krematorijima. Oni koji su bili odabrani za prisilan rad, predstavljali su stalan izvor besplatne radne snage za neke od veoma značajnih njemačkih kompanija, kao IG Farben, te na taj način izvlačili veliku ekonomsku dobit. Nakon što bi bili radom iscrpljivani do smrti, oni koji bi ipak preživjeli prolazili bi istu “likvidacijsku” proceduru, kao i oni nesposobni za rad. Više o logorima vidi u; Shirer, L. William; The rise and fall of the third Reich, str. 1259-68
60. Richard Breitman; The architect of genocide, The Bodley head, London; 1991; str. 88
61. Eutanazijski program je pokrenut ubrzo nakon početka rata, a predstavljao je Hitlerov program za likvidaciju Nijemaca koji su smatrani bilo fizički, bilo mentalno zaostali. Taj program je bio logičan nastavak sterilizacijskog zakona iz 1933. Sam program je imao konspirativno ime, T4, po ulici i broju sjedišta eutanazijskog programa. Vođena su dva odvojena programa, za djecu i odrasle. Procijenjuje se da je u tom programu ubijeno oko 100.000 odraslih, i nekoliko tisuća djece. Ipak, Hitler se nikada nije usudio formalno proglasiti eutanazijski zakon, bojeći se da ga sunarodnjaci neće prihvatiti.; Breitman, Richard; The architect of genocide; str. 89-90
62. Richard Breitman; The architect of genocide, The Bodlev head, London; 1991; str. 91
63. Web strana; IB Holocaust project

Izvor: Rasni zakoni u Trećem Reichu