ESAD RAHIĆ: BOŠNJACI I TITO
Piše: Esad Rahić, Predsjednik Društva historičara Sandžaka
(Danas se navršavaju 42 godine od smrti maršala i predsjednika SFRJ Josipa Broza Tita)
(Potpuno je normalno što je ovaj moj tekst izazvao različite komentare. Izvinjavam se ako sam nehotice povrijedio nečija osjećanja i uvjerenja. To mi nije bila namjera.)
Vezani Članci:
- Zidić: Tito potpisivao smrtne presude u Moskvi, bio je produžena ruka Staljina u Španjolskoj
- Paralele: Tito i Vučić primer diktatora, uplašenih gubitkom vlasti koja nije zasnivana na volji naroda
- Titova nagrada silovateljima Srpkinja: beogradske ulice nosile imena generala “Crvene Armije”
- Ekonomija Titove Jugoslavije: odlaganje neminovnog kraha
Jedan od najvećih fenomena u novijoj historiji Bošnjaka je veoma izražena emotivna vezanost našega naroda za lik i djelo Josipa Broza Tita. Štaviše, mi smo posljednji jugoslavenski narod koji mu i dalje uporno i istrajno odaje priznanje i poštovanje i čije uramljene slike se još mogu naći na zidovima u kućama, u lokalima i kancelarijama Bošnjaka.
Postavlja se pitanje zašto i da li je Josip Broz zaslužio da jedino kod Bošnjaka i poslije Tita bude Tito? Bojim se da stvarnih razloga za to baš i nema puno, ali da to ne utječe bitno na odnos većine Bošnjaka prema njemu.
Realno gledano Tito je najmanje dao Bošnjacima. Bosna i Hercegovina je proglašena za Republiku, ali ne i nacionalnost narodu zbog kojeg ova zemlja već stoljećima postoji. Da nema bošnjačkog naroda u BiH ova Republika bi odavno bila podjeljena između Srbije i Hrvatske.
Sandžaku je oduzet status federalne jedinice, a potom autonomije, da bi na kraju bio i granicama Srbije i Crne Gore podjeljen.
Bošnjacima nije priznat status naroda, već su prepušteni procesu denacionalizacije i asimilacije.
Da ne pominjemo i negativan odnos prema religiji i ateizam kao zvaničan stav komunista, na šta su muslimani naročito osjetljivi.
Prilikom napada četničkih jedinica na Novi Pazar krajem 1941. godine partizanske jedinice su nezainteresovano posmatrale na ovaj događaj i samo bi povremeno intervenisale kada bi se u kontranapadu bošnjačko-albanske snage približile srpskim seoskim naseljima. Naravno u cilju njihovog zaustavljanja.
Najveći poslijeratni pogrom bošnjačkog življa u Sandžaku, odnosno masovna strijeljanja na Hadžetu su izvršili partizani, čiji je vrhovni komandant bio upravo Tito.
Zašto Tito nije imao isti odnos prema „kolaboracionističkim pokretima“ drugih naroda, kao i prema četnicima, koji su od kraja 1943. godine masovno prelazili u partizane, i zamjenjivali kokarde sa crvenim petokrakama.
Čak i činove koje su do tada imali im je priznavao. Pod zvijezdom petokrakom bivši četnici, a sada naturalizovani partizani nastavili su svoj genocidni poduhvat u odnosu na bošnjački narod.
Njegov dugogodišnji miljenik i partijski saborac Aleksandar Ranković je dugo vremena, potpuno odriješenih ruku, zlostavljao i proganjao Bošnjake, koji su imali dva izlaza: ili gubitak zdravlja ili slobode ili iseljavanje.
Ne zaboravimo da je proces iseljavanja našeg naroda u Republiku Tursku nastavljen i u poslijeratnoj Jugoslaviji i da je tada na desetine hiljada Bošnjaka zauvjek napustilo svoju rodnu grudu.
Da li je to sve to bilo uz znanje i blagoslov Tita. Naravno. Nijedna odluka od krucijalnog značaja nije mogla biti donijeta bez njegovog odobrenja.
Zašto upravo narod kojem je najmanje dao najviše neguje i najupornije čuva uspomenu na „najvećeg sina naših naroda i narodnosti“? Koje su to zasluge za bošnjački narod ovog kontraverznog vođe?
Tito i režim koji je on predvodio i simbolizovao je konačno priznao da smo posebna nacionalnost i i grbu zajedničke države dodao šestu buktinju koja plamti, tek ustavnim amandmanima 1971. godine i Ustavom SFRJ iz 1974. godine.
Ali i to je bio polovično odrađen posao. Priznao nas je pod vjerskim imenom Muslimani sa velikim M, što je dalo povoda Srbima i Hrvatima da i u narednim decenijama nastave sa pokušajima našeg nacionalnog osporavanja.
Nije nam omogućeno da osnujemo nijednu od ključnih nacionalnih institucija, a koje su već imali drugi južnoslavenski narodi kao što su: Muslimanska akademija znanosti i umjetnosti, Matica muslimanska itd.
Muslimani sa velikim M su nakon Brionskog plenuma i obračuna sa Rankovićem koji je sa negodovanjem prihvaćen kod većine pripadnika srpskog naroda, trebao da ojača blok koji podrzava novi partijski kurs. Tome u prilog je išao i novi ustavni tretman autonomnih pokrajina.
Od sedamdesetih godina XX stoljeća ublažen je represivni odnos prema našem narodu, dat mu je jednodecenijski predah koji je on iskoristio za školovanje svoje dece i za ekonomski oporavak, što je za jedan narod koji je kontinuirano proganjan i negiran bilo ravno čudu i rajskom blaženstvu.
A zasluge zato su naravno pripisivane Titu. Ovo je i dokaz koliko je naš narod zahvalan za i najmanje učinjeno dobro i koliko to dugotrajno pamti. S druge strane ovo je dokaz koliko naš narod nije zlopamtilo i kako brzo drugima oprašta.
Ne znam da li ovo treba tretirati kao mahanu ili kao vrlinu. Jer takvo naše ponašanje je često na kraju bilo katastrofalno po nas kao narod.
Kako bilo da bilo mi smo jedini narod koji i dalje ima pozitivan odnos prema Titu. Mi ga ne pljujemo, iako nam je najmanje dao, mi smo mu najzahvalniji, iako najmanje imamo razloga za to.
Obzirom na sve rečeno pitam se: Ko je veći fenomen – mi kao specifičan narod ili Josip Broz Tito?
