fbpx

Rahić: Godine 1516. Požega je bila zijamet (feudalno dobro), Mustafe, vojvode

MUSLIMANSKA KASABA POŽEGA (UŽIČKA) JE IMALA 10 DŽAMIJA, 3 MEDRESE, 6 MEKTEBA, 4 TEKIJE, 10 MAHALA I 1.600 KUĆA

Piše: Esad Rahić, Predsjednik Društva historičara Sandžaka

Današnja općina Požega po svom geografskom položaju pripada Zlatiborskom okrugu, koji sa svojih deset cjelina zauzima jugozapadni dio Srbije. Sa površinom od 426 km² smještena je u porečju Moravice, Skrapeža i Đetinje, u plodnoj kotlini omeđenoj planinama Maljenom, Ovčarom i Kablarom, Blagajom i Trešnjevicom.

U oblast koju je obuhvatala (Užička) Požega, 1463. godine dolaze Osmanlije i u njihovim spisima Požega se javlja kao naseljeno mjesto.

Vezani Članci:

Pošto se nalazi u blizini ušća Skrapeža u Đetinju i ove u Moravicu, postala je zgodan prirodni i administativni centar cijelog ovog rodnog i voćarsko kraja. Prostrana i vrlo niska, plodna i veoma navodnjena dolina Skrapeža bila je uvijek privlačno mjesto za život i naseljavanje.

Godine 1516. Požega je bila zijamet (feudalno dobro), Mustafe, vojvode.

Po istom popisu Požega je kaza tj. srez, područje pod nadležnošću jednog kadije (sudije), a 1523. godine Požega je nahija, što će sa kraćim prekidima ostati cijeli period osmanske vladavine.

Požega će prerasti postepeno u važnu muslimansku kasabu sa tipično orijentalnom arhitekturom, dok će kršćanski živalj, koji se bavio pretežno stočarstvom, živjeti po okolnom seoskom području.

U početku u njoj preovlađuje kršćanski živalj, iako se u popisnim knjigama (defterima) javljaju i muslimani. (101 kršćanski dom, 22 kuće neoženjenih krščana, 2 kuće udovica i 13 domova muslimana.)

Uskoro Požega postaje kasaba sa ubjedljivom muslimanskom većinom što će ostati sve do srpskih ustanaka početkom XIX vijeka. Požega će preko tri stoljeća biti muslimansko mjesto.

U popisnom defteru iz 1559/60. upisana je nahija Požega koja se nalazi u kadiluku Čačak. Međutim ne pominje se naselje Požega.

U 16. vijeku u ovom mjestu osnovana je dubrovačka kolonija. Požega se javlja u trgovačkim knjigama Dubrovnika.
Više podataka o Požegi (Požegačik – Mala Požega – danas Užička Požega) nalazimo u Putopisu Evlije Čelebije iz 1663. godine. Čelebija dolazi u varošicu na Skrapežu preko Rudnika i Čačka. On kaže za Požegu sljedeće:
“I to je mjesto u stara vremena bilo selo. Uprkos demunitivnom obliku njegovog imena to je lijepa kasabica, vrlo razvijena i krasna. Budući da se nalazi izvan druma, ona je sigurna i mirna. I to mjesto je has smederevskog sandžakbega i njegov vojvodaluk. To je kadiluk u rangu kadiluka od sto pedeset akči, a sastoji se od stotinu deset razvijenih sela. Ovdašnja raja su Poturi, Bošnjaci, Srbi i Bugari. Svo muslimansko stanovništvo nosi kratke čohane dolame i kalpake raznobojne čohe, a govore bošnjački, srpski i bugarski. Oni su jako pokorni i poslušni svojim vlastima.
Jedan predstavnik vlasti je i predstavnik Portinih spahija, zatim janjičarski serdar i haračaga koji dolazi od budimskog kola.

Ova kasaba ima deset mahala i hiljadu i šezdeset daskom i ćeremidom porivenih kuća, prizemnih i na sprat sa vinogradima i baščama. Tu ima deset džamija, tri medrese, četiri tekije i šest osnovnih škola. Vinograda i bašča ima također mnogo.

Rijeka Đetinja, koja prolazi kroz ovu kasabu dolazi iz šehera Užica, udara na ovu Malu Požegu, odatle teče dalje pa se niže uliva u rijeku Skrapež. Rijeka Skrapež nastaje u planinama Užica i Rudnika i nakon što primi rijeku Đetinju ona se u blizini kasabe Čačak uliva u rijeku Moravu”.

Pretpostavlja se da je naziv Požega nastao po starom predanju zbog jake vrućine i žege.

Požega kao naselje na sastavcima rijeka Skrapeža, Đetinje i Morave oduvjek je imala velik vojni značaj. U cijeloj toj zoni se nailazi na stare šančeve. Zemljano utvrđenje na Rzavu je 1737. oteo od Osmanlija pukovnik Lentulus sa 300 graničara.

Sve varoši današnje Zapadne Srbije bile su u osmansko doba naselјene zanatlijama, zemlјoradnicima i trgovcima muslimaske vjeroispovesti, djelimično pomješanog sa pravoslavnim elementom iz redova zanatlijskih i trgovačkih, doselјenih iz Bosne i Hercegovine.

Tako je pred kraj 18. vijeka Požega bila puna muslimana bošnjačkog porijekla, a tako i susjedna sela oko nje, ali su se još u početku Prvog srpskog ustanka svi muslimani iz ovog mjesta i okolnih sela povlačili i iseljavali.

Dio njih se nastanio kod Novog Pazara, osnovavši selo Požegu koje je po Užičkoj Požegi i dobilo naziv.

Prvu polovinu 19. vijeka obilležili su važni historijski događaji, Prvi i Drugi srpski ustanak, u kojima su učestvovali i kršćani iz požeškog kraja. Najpoznatiji ustanici bili su Miloš Obrenović i njegova braća Jovan i Jevrem, Jovan Demir, Petronije Šiša, Stevan i Prodan Maslać, Petar Jovanović iz Glumča, Stevan Radulović iz Milićevog Sela i brojni drugi pojedinci tog doba.

U toku Prvog srpskog ustanka prelazio je u ruke srpskih ustalika i Osmanlija. Tako je 1805. godine stara kasaba Požega veoma stradala.

Prema odredbama sultanovog hatišerifa iz 1830. godine osmanski garnizoni ostaju u utvrđenim gradovima, a muslimanima se zabranjuje stanovanje u selima i palankama. Muslimani odlaze iz Požege u Užice, Bosnu i Novopazarski sandžak. Varošica na Skrapežu ostaje skoro bez stanovnika, zapuštena, sa polusrušenim kućama, hanovima i džamijom.

Malobrojno srpsko stanovništvo, seljaci, kmetovi, starješine knežina, počeli su da otkupljuju muslimanske oranice, livade i voćnjake i da sređuju zapušteno i porušeno. Milovan Nedeljković, sreski starešina, piše Vasi Popoviću, nahijskom starešini, u pismu od 25. aprila 1831. godine, da su šljive posađene i da su se lijepo primile, da su poljski placevi pozatvarani, stoka iz polja izgnata, a da su u planu izgradnja ambara i crkve. I još dodaje: “…iziskiva se Đoko i Radovan iz Arilja da bi njima dopuštili u Požegi graditi dućane i robu držati…”.

Na to mu Vasa odgovara: “Đoko i drugi koji begenišu, neka slobodno u Požegi dućane grade.”
Kad su muslimani 1832. godine napustili grad, mnogi užički Srbi i sreske vlasti su se, po Miloševom naređenju, privremeno preselili u Požegu.

Da bi se kasaba preobratila u varošicu, da bi se gradili novi objekti, kuće za stanovanje, dućani i drugi objekti, knez Miloš je uputio pismo svom bratu Jovanu 12. marta 1832. godine (po starom kalendaru) i poslao Lazara Zubana, “državnog indžinera“, da sačini urbanistički plan Požege. Placevi za novogradnju su isparcelisani duž ukrštenih puteva, pravcem istok-zapad i sjever-jug.

Trg je nastao 1832. godine po naredbi kneza Miloša Obrenovića na krajnje specifičan način. Naime, na prostranoj ravnici probijen je kolac, za njega je potom vezan konopac, a oko konopca opisan je krug. Ukrštanjem glavnih ulica na tom mjestu, iznikao je jedinstven trg, koji je i dan danas simbol Općine Požega.

Iako je Požega u početku i Prvog i Drugog ustanka imala vidnu ulogu, neko vrijeme bila i okružno mjesto, ipak i iz tog doba nema onih starijih porodica, nema čak ni onih koje su se u doba svaranja Srbije naselјavale iz susjednih sela. Današnje su porodice iz zanatlijskog, trgovačkog i rijetko zemlјoradničkog reda, doselјene najviše prije 45-60 godina, i one su bile nada za dalјi opstanak ovog mjesta.

Napomena o autorskim pravima: Dozvoljeno preuzimanje sadržaja isključivo uz navođenje linka prema stranici našeg portala sa koje je sadržaj preuzet. Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku The Balkantimes Press.

Copyright Notice: It is allowed to download the content only by providing a link to the page of our portal from which the content was downloaded. The views expressed in this text are those of the authors and do not necessarily reflect the editorial policies of The Balkantimes Press.