Prije 15 godina umro je balkanski kasapin Slobodan Milošević

SLOBODAN MILOŠEVIĆ, nikad osuđeni ratni zločinac i bivši čelnik Saveza komunista Srbije, predsjednik Srbije i SR Jugoslavije, je tačno prije 15 godina umro je u haškom zatvoru,

gdje mu se sudilo za ratne i druge zločine počinjene za vrijeme raspada bivše Jugoslavije.

Sudski proces je zbog njegove smrti obustavljen 14. ožujka 2006. godine, a Milošević je pokopan u dvorištu obiteljske kuće u Požarevcu.

 

“Niko ne sme da vas bije”
Slobodan Milošević, rođen 20. kolovoza 1941. u obitelji pravoslavnog svećenika, završio je Pravni fakultet, potom radio u beogradskom “Tehnogasu” gdje će upoznati svog mentora, a kasnije ljutog protivnika Ivana Stambolića.

Nakon što je radio u banci i kraće vrijeme proveo u SAD-u kao njen predstavnik, posvetio se političkoj karijeri u tadašnjem Savezu komunista Srbije. Ključni trenutak u Miloševićoj karijeri bio je odlazak na prosvjede Srba na Kosovom Polju u travnju 1987. godine, kada je zahvaljujući riječima “Niko ne sme da vas bije” stekao enormnu popularnost u tadašnjoj “užoj” Srbiji.

Koristeći tada bujajući srpski nacionalizam, postao je predsjednik SK Srbije na čuvenoj Osmoj sjednici SK Srbije u rujnu 1987. Kao čelnik srpske partije, a potom i države, imao je ključnu ulogu u raspadu tadašnjeg Saveza komunista Jugoslavije, što je bila uvertira za raspad bivše Jugoslavije.

Pod Miloševićevim rukovodstvom su 1988. i 1989. godine u tzv. “antibirokratskim revolucijama” srušena partijska čelništva tadašnje Vojvodine i Crne Gore, a godinu dana kasnije ukinuta albanska autonomija na Kosovu.

 

Naredio nezapamćena razaranja i zločine
Milošević će 1989. godine postati predsjednik Srbije, a godinu dana kasnije taj status potvrditi i na prvim višestranačkim izborima. Kao čelnik Srbije, Milošević je imao ključnu ulogu u događajima neposredno prije i za vrijeme raspada Jugoslavije.

Pod njegovim vodstvom su vlasti u Beogradu, ispočetka pod firmom očuvanja jedinstva bivše države i uz podršku JNA, podržavale secesionističku pobunu srpske zajednice u Hrvatskoj, a potom u BiH. Cilj je bio stvoriti novu, velikosrpsku državu, ali 1995. godine je taj pothvat završio vojnim porazom. Kao rezultat je ostao stotine tisuća mrtvih, milijuni izbjeglica, nezapamćena razaranja i zločini te reputacija Srbije koja se može usporediti jedino s onom koju je imala Njemačka neposredno nakon drugog svjetskog rata.

Četiri godine kasnije, pokušaj gušenja albanske pobune na Kosovu je dovelo do NATO-ve vojne intervencije te zračnog bombardiranja koje je uništilo veliki dio srbijanske infrastrukture. Srbija je nakon tri mjeseca bila prisiljena povući svoju vojsku i policiju s Kosova te praktički predati suverenitet upravo nad onim dijelom teritorija na kome je Milošević i bio sagradio svoju karijeru.

Isto onako kao što je uništio i SFRJ, Milošević je uništio i SR Jugoslaviju. Čak su i njegovi dotadašnji vjerni saveznici u Crnoj Gori – koju je Milošević opisivao kao “drugo oko u glavi” – odlučili Srbiji okrenuti leđa i tražiti nezavisnost.

 

Svrgnut u uličnim prosvjedima, kasnije i uhićen
Iako je trpio neuspjehe za neuspjehom u vanjskoj politici, a uz ratna razaranja i uobičajene probleme post-komunističke tranzicije Srbiju su opteretile i sankcije UN-a, Milošević je cijelo jedno desetljeće uspio ostati na vlasti. To je prvenstveno dugovao velikom sigurnosnom aparatu, klasi novokomponiranih bogataša povezanih uz njegov režim, kao i organiziranom kriminalu koji je upravo pod njegovom vlašću procvao u Srbiji.

Svemu tome je došao kraj 5. listopada 2000. godine, kada je pokušaj da se izigra volja srpskih birača predstavljao kap koja će preliti času. Milošević je svrgnut u uličnim prosvjedima, a nekoliko mjeseci kasnije i uhićen.

Bivši srpski čelnik se pokazao daleko spretnijim u haškoj sudnici nego u beogradskim uredima. Odbivši priznati autoritet haškog suda, uz istovremeno vješto korištenje svake proceduralne prilike, uspio je proces otegnuti na nekoliko godina i od tog ambiciozno zamišljenog instrumenta međunarodne pravde napraviti cirkus. Istovremeno je sebe prikazivao kao mučenika i žrtvu američkog imperijalizma.

Bio je prvi predsjednik koji je tijekom dužnosti optužen za zločine
Milošević je podizanjem optužnice za zločine počinjene na Kosovu postao prvi predsjednik koji je u trenutku podizanja optužnice aktivno obnašao predsjedničku dužnost.

Tadašnja glavna haška tužiteljica Louise Arbour 27. svibnja 1999. objavila je u Den Haagu da je protiv Miloševića i još četvorice visokih srpskih dužnosnika podigla optužnicu za zločine protiv čovječnosti koje su srpske snage počinile protiv kosovskih Albanaca.

“Za sljedeće osobe izdana je zajednička optužnica: predsjednik SR Jugoslavije Slobodan Milošević, predsjednik Srbije Milan Milutinović, zamjenik predsjednika jugoslavenske vlade Nikola Šajnović, načelnik glavnog stožera Vojske Jugoslavije Dragoljub Ojdanić i srpski ministar unutarnjih poslova Vlajko Stojiljković”, rekla je tada Arbour na konferenciji za novinare u prepunoj sudnici Međunarodnog suda za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije (ICTY).

Ona je objavila da su Milošević i još četvorica optuženi za zločine protiv čovječnosti, konkretno ubojstva, deportacije i progone te za kršenja ratnog prava i običaja počinjene na Kosovu. Haški sud 9. listopada 2001. potvrdio je i objavio i optužnicu protiv bivšeg jugoslavenskog predsjednika za zločine počinjene tijekom rata u Hrvatskoj. Milošević je tada optužen za zločine počinjene provedbom plana prisilnog izgona većine hrvatskog i drugog nesrpskog stanovništva s oko trećine teritorija Republike Hrvatske tijekom 1991. i 1992. s ciljem pripajanja tih teritorija novoj državi pod srpskom dominacijom.

Optužen za ubijanje, mučenje, zlostavljanje, pljačku…
Optužnica ga je teretila za zločine protiv čovječnosti, teške povrede Ženevskih konvencija i povrede ratnog prava i običaja.

Tužitelji su u optužnici naveli da je taj plan stvoren 1. kolovoza 1991., kada je Milošević bio predsjednik Srbije, i da su u njegovoj provedbi sudjelovali i Borisav Jović, Branko Kostić, Veljko Kadijević, Blagoje Adžić, Milan Babić, Milan Martić, Goran Hadžić, Jovica Stanišić, Franko Šimatović, Tomislav Simović, Vojislav Šešelj, Momir Bulatović, Aleksandar Vasiljević, Radovan Stojičić, Željko Ražnatović Arkan i drugi.

Miloševića se teretilo za progon stanovništva u Hrvatskoj počinjen od 1. kolovoza 1991. do lipnja 1992. koji je uključio “istrebljenje ili ubijanje stotina Hrvata i drugih nesrba”, zatočenje tisuća hrvatskih i drugih nesrpskih civila unutar Hrvatske i u logorima na području Crne Gore, Srbije i BiH te za stvaranje nehumanih uvjeta života za stanovništvo na područjima Hrvatske pod srpskom kontrolom.

Tužiteljstvo je Miloševića smatralo odgovornim i za zlostavljanja Hrvata i drugih, njihov prisilni rad u logorima, seksualna zlostavljanja. Teretilo ga se za napade na Vukovar, Dubrovnik i druga nebranjena hrvatska naselja te njihovo uništavanje i pljačku, kao i uništavanje kulturnih i povijesnih spomenika.

Haško tužiteljstvo u optužnici je zapisalo da je prognano najmanje 170 tisuća Hrvata i drugih nesrba, uključivši deportaciju u Srbiju barem pet tisuća stanovnika Iloka, 20.000 iz Vukovara i progon barem 2.500 stanovnika Erduta na druge lokacije u Hrvatskoj. Haški sud, mjesec i pol nakon hrvatske optužnice, 23. studenoga 2001. objavio je i da je optužio Miloševića za genocid u BiH. To je bila treća i najteža optužnica protiv Miloševića.

Optužnica za BiH pokrila je zločine koji su tijekom rata u BiH u razdoblju od 1992. do 1995. godine počinile srpske snage nad muslimanskim i hrvatskim stanovništvom. Uz genocid u BiH Milošević je tada optužen i za zločine protiv čovječnosti i teške povrede Ženevskih konvencija počinjene u toj državi. Haški je sud 1. veljače 2002. odlučio da će se protiv Miloševića voditi objedinjeno suđenja po sve tri optužnice.

Usponi i padovi Slobodana Miloševića
Nakon smrti Milošević je postao tema svih svjetskih medija. Britanski BBC tada je napravio pregled uspona i padova bivšeg srbijanskog predsjednika.

Uspon
U poznatom govoru iz travnja 1987. Milošević je već najavio u kojem će smjeru ići njegova politika. Okupljenom srpskom mnoštvu iz Prištine koje je prosvjedovalo zbog ponižavanja od strane većinskog albanskog stanovništva Milošević je prvi put rekao “Nitko ne sme da nas bije” što će se poslije pretvoriti u krilaticu svih ratova koje je Srbija kasnije vodila.

Iz neuglednog dužnosnika Komunističke partije pretvorio se u gorljivog zagovaratelja srbijanskog nacionalizma.

Omiljen među srpskim stanovništvom, 1989. postao je srbijanski predsjednik, dobivši tako i funkciju na kojoj će moći provoditi svoje planove o Velikoj Srbiji.

Raspad Jugoslavije
U siječnju 1990. na stranačkom kongresu KPJ većina je delegata glasovala za kraj jednostranačkog režima, ali Milošević je odbio provesti izglasane reforme. Hrvatski i slovenski delegati nato su napustili kongres.

U srpnju iste godine Komunistička partija Srbije preimenovala se u Srpsku socijalističku partiju, nastavivši kontrolirati sve strukture vlasti i medije.

Rat u Hrvatskoj
Nakon hrvatskog proglašenja nezavisnosti, Milošević je podržao manjinsko srpsko stanovništvo u Hrvatskoj u proglašavanju Srpske autonomne oblasti Krajine, dijela Hrvatske koji su Srbi zauzeli pod opravdanjem da svi Srbi trebaju živjeti u jednoj državi, najavivši mogućnost oružanog sukoba.

Do prosinca 1991. srpske separatističke snage i snage JNA zauzele su gotovo trećinu hrvatskog teritorija.

Ipak, rat je Srbiji donio gospodarsku oskudicu, a ekonomiji nisu pridonijele ni sankcije UN-a.

Rat u Bosni
U travnju 1992. nezavisnost je proglasila i Bosna, a Milošević je najavio rat. Trogodišnji krvavi i mučni rat koji će postati najkrvaviji u Europi od Drugog svjetskog rata. Taj je rat podrazumijevao etnička čišćenja i pokolj više tisuća ljudi u Srebrenici.

Dayton
U ljetu 1995. Hrvatska je poduzela akcije Bljesak i Oluja koje su oslobodile velik dio teritorija i nakon kojih su uslijedile isto tako uspješne akcije protiv bosanskih Srba u Bosni. Nagomilani ratni neuspjesi i ekonomska kriza u Srbiji natjerali su Miloševića na potpisivanje Daytonskog mirovnog sporazuma koji će završiti rat.

Ulični prosvjedi
Srpska je zima 1996. – 1997. bila burna. Milošević je od strane pozicije optužen za manipulaciju izbornim rezultatima što je na ulice dovelo više desetaka tisuća ljutitih prosvjednika.

Unatoč svemu, Milošević je još jednom zasjeo na predsjednički stolac.

Sukob na Kosovu
Tada je uslijedio sukob oko Kosova, koji je rezultirao NATO-vim bombardiranjem Srbije. Milošević je povukao trupe s Kosova, ali unatoč razrušenoj državnoj infrastrukturi i ekonomskom kolapsu, i taj je poraz htio beskompromisnim propagandnim strojem pretvoriti u pobjedu proglašavajući se obnoviteljem Srbije.

Pad
U vrijeme sljedećih izbora 2000. Srbija je pritisnuta sankcijama živjela u očajničkom siromaštvu.

Kada je Vojislav Koštunica proglasio pobjedu, a Milošević je nije htio priznati, srpski je narod, opet na ulicama, ali ovaj put uspješno pokopao karijeru Slobodana Miloševića. Svi koji su ga do tada podržavali, čak i Srpska pravoslavna crkva, okrenuli su mu leđa.

Uhapšen je 1. aprila 2001. i nešto kasnije proslijeđen u pritvor Haškoga suda u Sheveningenu.

11. marta 2006. pronađen je mrtav u svojoj ćeliji.

(Index.hr)